Sjećanje na ulogu žene u ratu u Bosni i Hercegovini
Ako bismo se pouzdali isključivo u programe i poruke komemoracija, nazive ulica i institucija, poruke sa spomen-ploča i spomenika, u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini (BiH) bi se teško moglo povjerovati da su žene bile akteri ratnih zbivanja i izgradnje mira. S druge strane, usmena i nezvanična kultura sjećanja upućuje nas na neizmjeran doprinos žena svim aspektima života u ratu. Analizirajući tu još uvijek alternativnu protutežu službenim narativima, s pravom se možemo zapitati kako bismo preživjeli rat bez žena i gdje je i zašto skrajnuta ženska perspektiva rata? Zašto žene BiH nisu dio kulture sjećanja u javnom prostoru i zašto nisu obavezan dio procesa zvanične memorijalizacije?
Kako bi se došlo do odgovora, prvo treba ispitati ko i kako kreira i koristi službene narative. U kontekstu rata u BiH, najaktivniji kreatori zvanične kulture sjećanja su etnonacionalne stranke i njima naklonjeni mediji, vjerske i akademske zajednice, nadležna ministarstva za boračka pitanja i udruženja veterana i porodica žrtava. Ministarstva su najčešće formalni organizatori komemoracija i proslava značajnih ratnih datuma.
Obilježavanja ratnih obljetnica imaju gotovo identične programe od 1996. godine. Obavezno sadrže sljedeće elemente: odlazak na groblja (po mogućnosti dijelove odvojene za poginule borce), polaganje cvijeća na spomenike palim borcima (koji po pravilu čuvaju spomen na poginule muške branioce), održavanje vjerskih rituala (prilika za povezivanje rata, vjere, identiteta i tradicije), svečane akademije (prilike za političko i akademsko pozicioniranje), historijski časovi u školama (s informacijama koje nisu dio službenog nastavnog plana i programa) i raspisivanje konkursa za dječije literarne i likovne radove o temi rata (mališani pišu i slikaju komandante i bitke inspirirani emocijama i sjećanjima svojih roditelja).
Ako joj (!) se i ustupi prostor, dio programa ženu po patrijarhalnoj matrici nacionalnih politika pozicionira u ulogu žrtve – majke ili supruge poginulog borca, žrtve silovanja i drugih ratnih zločina ili nemoćnog dijela stanovništva čije je preživljavanje zavisilo od muškaraca. Nikada kao subjekt, već isključivo kao objekt.
Znajući centralnu ulogu ministarstava za boračka pitanja za kulturu sjećanja o proteklom ratu i činjenicu da ne postoji državno ministarstvo, važno je napomenuti da je od šest osoba koje su obnašale poziciju ministra na nivou entiteta Federacija BiH (FBiH) samo jedna bila žena[1], dok entitet Republika Srpska (RS) nije imao ženu na čelu resornog ministarstva. Ne insinuirajući da bi žene na ministarskim pozicijama vodile drugačiju politiku kulture sjećanja, u kontekstu priče je indikativno da žene često nisu ni opcija za prve pozicije ministarstava[2] za boračka pitanja.
Propitivanje učešća u ratu se među muškarcima, a naročito u političkom životu, nerijetko koristi kao efikasno diskreditacijsko sredstvo. Muškarac je prihvatljiv, legitiman i politički nedodirljiv razmjerno percepciji saveznika, oponenata i šire javnosti o njegovoj ratnoj ulozi, kao i ulozi u rekonstrukciji zemlje nakon rata. S druge strane, isti princip se u slučaju žena apsolutno zanemaruje. Gotovo nikada[3] u javnom prostoru društveno-političko djelovanje žena nije povezivano s njihovom ratnom prošlošću. Štaviše, ova prošlost se ili ignorira ili omalovažava. Brojni su primjeri svjedočenja o oduzimanju vojnih činova, nepravednom demobiliziranju žena nakon rata i nedodjeljivanju ratnih priznanja zaslužnim pripadnicama vojnih jedinica.[4] Ovo su primjeri koji oslikavaju vojnu dimenziju rata, ali je odnos prema ženama bio sličan i u drugim društvenim dimenzijama.
Nadležni nosioci javnih funkcija ignoriraju inicijative civilnog društva koje za cilj imaju uvrštavanje ženske perspektive i doprinosa žena u zvaničnu kulturu sjećanja. Ženski aktivistički pokret Inicijativa „Mir sa ženskim licem“od 2014. godine pokušava dobiti podršku Parlamentarne skupštine BiH kako bi se 8. decembar proglasio zvaničnim danom sjećanja na žene ubijene u ratu u BiH.[5] Uprkos ignoriranju i muku institucija, udruženja okupljena u ovoj aktivističkoj mreži neformalno obilježavaju svake godine ovaj datum na ulicama 12 bosanskohercegovačkih gradova.[6]
Drugi primjer zanemarivanja ženskog doprinosa i njegovog uvrštavanja u zvaničnu kulturu sjećanja je pokušaj imenovanja trga prekoputa sarajevske Vijećnice. Fondacija CURE je u ime Inicijative „Mir sa ženskim licem“, a uz podršku nekoliko organizacija civilnog društva, inicirala da ovaj trg bude nazvan po Aidi Buturović, bibliotekarki Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH koja je ubijena vraćajući se kući iz akcije spašavanja knjiga u zapaljenoj Vijećnici.[7] Nadležne institucije su pribjegavši ustaljenoj praksi da prednost u nazivima ulica daju vojnim ili policijskim jedinicama, odnosno muškim pripadnicima istih, trg nazvali Trg Prve brigade policije. Nakon kritika upućenih iz dijela civilnog društva, gradonačelnica Sarajeva je najavila postavljanje spomen-ploče u znak sjećanja na Aidu Buturović.[8] Postavljanje ove spomen-ploče na marginu, a ne na vidljivu i značajnu javnu površinu još je jedna propuštena prilika da se javni prostori zovu po zaslužnim ženama i podsjetnik na problematičnu praksu imenovanja ulica i institucija u BiH.
Vodič za imenovanje ulica po ženama[9] iz 2022. godine iznosi poražavajuću statistiku o broju ulica nazvanih po ženama ili ženskom aktivizmu i iskustvu. Od ukupnog broja, u Sarajevu je samo 1,48% takvih ulica, u Mostaru 0,5%,u Banjaluci 6,61%, a u Tuzli 2,45%. Grupa aktivistica koja stoji iza spomenutog Vodiča pripremila je i leksikon[10] „100 žena – 100 ulica po ženama“ s biografijama žena koje su pomjerale granice u svojim zajednicama u BiH. Ova i druge publikacije[11] sa istom i sličnom tematikom nude informacije o zaslužnim ženama u BiH, s ciljem doprinosa literaturi o ženama i vršenja pritiska da ženama pripadne zasluženo mjesto u kulturi sjećanja.
Uzimajući u obzir sve navedeno, postavlja se pitanje kako i s kim nastaviti borbu za mjesto žene u zvaničnoj kulturi sjećanja. Fragmentiran politički sistem, nedostatak političke volje i snažna sinergija aktera koji suvereno vladaju trenutnom kulturom sjećanja dovode do zida preko kojeg se, po dosadašnjim pravilima igre, teško može preskočiti. Najviše potencijala za promjenu tih pravila sa sobom nose „novi igrači“ – generacije rođene nakon rata u BiH. Iako ih se često otpisuje kao internet generacije nezainteresirane za bližu prošlost, ovi globalno orijentirani mladi ljudi koji nisu konzumenti konvencionalnih sredstava informiranja možda su i posljednji mržnjom nezatrovani dio društva. U ovom trenutku se veliki dio njih ne angažira u vezi s pitanjem kulture sjećanja, ali ih je svakim danom sve više. I doći će dan kada će početi tražiti informacije o svojim nanama i njihovoj ulozi u ratu devedesetih godina. Na današnjim borcima i borkinjama za rodnu ravnopravnost i pravednije pozicioniranje žene u kulturi sjećanja je da im obezbijede što više argumenata i resursa za ostvarenje tih ciljeva.
Edo Kanlić je mirovni aktivista iz Goražda koji trenutno živi i radi u Sarajevu. Školovao se na univerzitetima u Ankari, Pragu, Bolonji i Sarajevu na dodiplomskom studiju za međunarodne odnose i master studiju iz oblasti ljudskih prava i demokratije u jugoistočnoj Evropi. Trenutno radi u Sarajevskom otvorenom centru kao koordinator Inicijative za monitoring evropskih integracija BiH. U svom aktivističkom radu obrađivao je teme obrazovanja, segregacije u školstvu, aktivnog učešća mladih u procesima donošenja odluka, suočavanja s prošlošću i memorijalizacije. Ljubitelj je književnosti, pozorišne umjetnosti i muzike, a trenutno pjeva u sarajevskom Mješovitom kamernom horu „Lola“.
[1] Mandat ministrice Suade Hadžović trajao je nepune dvije godine, od 12. 3. 2001. do 14. 2. 2003.
[2] Slična je situacija i s kantonalnim resornim ministarstvima. Kanton Sarajevo je imao ukupno 12 ministara i nijednu ženu na toj poziciji. Trenutno nijedno kantonalno resorno ministarstvo ne vodi žena, a web stranice većine kantonalnih vlada ne nude informacije o ranijim sazivima.
[3] Ipak je bilo i ovakvih primjera: aktuelnoj državnoj parlamentarki Sabini Ćudić su politički oponenti osporavali kandidaturu za gradonačelnicu Sarajeva spočitavajući joj da je za vrijeme rata živjela u Beogradu. Smatrajući irelevantnom informaciju gdje su kandidati/kinje za javne funkcije živjeli u različitim periodima života, zanimljivo je napomenuti da je kandidatkinja Ćudić na početku rata imala 10 godina. Više na: https://www.klix.ba/vijesti/bih/miladin-o-ulozi-u-aferi-asim-nisam-glasao-za-sabinu-cudic-jer-je-u-ratu-bila-u-beogradu/200303057
[4] Elvira Aganović, „Žene u ratu“, snimljeno u maju 2010. godine u produkciji Radio-televizije Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, video format, 57:00; 1:00:00, https://www.youtube.com/watch?v=Ne73aWRwJFw&t=23s
Sunita Dautbegović-Bošnjaković, „Zaboravljena dimenzija rata u BiH – vojnikinje“, u Kojeg je roda sigurnost, ur. Damir Arsenijević i Tobias Flessenkamper (Sarajevo, Sarajevski otvoreni centar, 2013) 79-98, dostupno na: https://soc.ba/site/wp-content/uploads/2013/02/Kojeg-je-roda-sigurnost_WEB_bos.pdf
Mirjana Trifković, „Druga strana medalje“, Dealing with the Past, posljednja izmjena 8. jula 2020, https://dwp-balkan.org/bs/druga-strana-medalje/
[5] Azem Kurtić, „Obilježeno sjećanje na žene ubijene u ratu“, Detektor.ba, posljednja izmjena 8. decembra 2022, https://detektor.ba/2022/12/08/obiljezeno-sjecanje-na-zene-ubijene-u-ratu/
[6] Edina Rizvić, „8. decembar – Dan sjećanja na stradanje žena u ratu u Bosni i Hercegovini“, RTV Slon, posljednja izmjena 7. decembra 2022, https://www.rtvslon.ba/8-decembar-dan-sjecanja-na-stradanje-zena-u-ratu-u-bosni-i-hercegovini/
[7] „Trg kod Vijećnice nazvati po Aidi Buturović: Iz zapaljene zgrade pokušavala spasiti knjige, ubijena na putu do kuće“, DEPO, posljednja izmjena 17. decembra 2021, https://depo.ba/clanak/225296/trg-kod-vijecnice-nazvati-po-aidi-buturovic-iz-zapaljene-zgrade-pokusavala-spasiti-knjige-ubijena-na-putu-do-kuce
[8] „Sarajevo podiže spomen-ploču Aidi Buturović, heroini koja je spašavala knjige iz zapaljene Vijećnice,“ Klix.ba, posljednja izmjena 25. augusta 2022, https://www.klix.ba/vijesti/bih/sarajevo-podize-spomen-plocu-aidi-buturovic-heroini-koja-je-spasavala-knjige-iz-zapaljene-vijecnice/220825113
[9] Jasmina Čaušević, Lejla Gačanica i Ljilja Lukić, Vodič za imenovanje ulica po ženama (Bijeljina-Sarajevo: Fondacija „Lara“ Bijeljina i Forum Ziviler Friedensdienst e.V., 2022), dostupno na: http://hcabl.org/wp-content/uploads/2022/03/Vodic-za-imenovanje-ulica-po-zenama-WEB.pdf
[10] ur. Gorica Ivić, Jasmina Čaušević i Selma Hadžihalilović, Leksikon o ženama koje su pomjerile granice u svojim zajednicama u Bosni i Hercegovini: 100 žena – 100 ulica po ženama (Sarajevo, Bijeljina, Tuzla: Forum Ziviler Friedensdienst e.V., Fondacija „Lara“ Bijeljina, Udruženje HO HORIZONTI Tuzla, 2021), dostupno na: https://dwp-balkan.org/wp-content/uploads/2022/05/100-zena-100-ulica-po-zenama-WEB22_compressed_1651813903.pdf
[11] Primjeri iz literature su: Žene BiH, One su naše danas, Zabilježene – Žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku.
