Nedavno su brojni mladi imali priliku direktno učiti o prošlosti u sklopu četvrte ljetne škole za mlade u Srebrenici. Kao i uvijek, tih dana postane najviše vruće, kao da nas život želi podsjetiti na muke žrtava genocida tih dana i pozvati nas da ih se sjetimo u miru, bez politiziranja i njihovog negiranja. To su dani kada se trebamo sjetiti da je svaki život važan, a da je nasilan gubitak životak katastrofalan, i gdje se treba zahvaliti na mogućnost govora kojeg mi mirovni aktivisti i aktivistice imamo.

No, na sam dan komemoracije 28. godišnjice genocida u Srebrenici dvije mlade djevojke odlučile su objaviti na svojim društvenim mrežama objavu u kojoj slave i veličaju presuđene ratne zločince. Ono što je još više grozno je što su obezvrijedile žrtve genocida u Srebrenice i imale želju da se to opet ponovi, iako studiraju u, kako su nazvale „Federalnom Sarajevu“, gdje studiraju i mlade osobe drugih etničkih pripadnosti. Ovakvi narativi mržnje nisu osvanuli prvi put na društvenim mrežama i za svaku su osudu. No ono što je zaista pogubno je napad i targetiranje, javno linčovanje dviju mladih osoba gdje se ne poštuje novinarski etički kodeks. Brojni aktivisti, ugledni ljudi, intelektualci zaboravili su na sva pravila i dijelili objave djevojaka s raznim pogrdnim opisima da bi osudili njihov govor mržnje. Da, taj govor mržnje je kažnjiv zakonom, no u tom trenutku se trebao koristiti drugi javni pristup a ne javni linč prema mladim osobama.

Kako možemo očekivati da će mladi ljudi naučiti što je istina, ako im ne pristupimo na mirovnjački način? Zašto mislimo da će mladi, ne samo iz entiteta Republika Srpska, nego i iz svih krajeva BiH prestati s govorom mržnje, negiranjem ratnih zločina i veličanjem ratnih zločinaca ako sami nemamo mehanizam za pristup mladima koji imaju radikalne stavove? Svako istraživanje pokazuje da mladi koriste huškačke narative i da su pod utjecajem okoline, obitelji i društva, kada su u pitanju događaji iz prošlosti. Podijeljen obrazovni sustav, propagandni mediji i ponuđena neobjektivna literatura koja prati ideologiju mržnje prema drugome samo umnožava takve stavove i prenosi ih mlađim generacijama. Ali, vidimo kako se sustav ponaša, što domaći što regionalni, kada se suočimo s dvije takve mlade osobe. On ga „preusmjeri“ u školovanje u drugi entitet ili drugu državu. Osim osude i kazne, nema očito prostora za diskusiju i mirovnu politiku, a u ovom konkretno slučaju država Srbija je odigrala jako lošu ulogu i dočekala objeručke ove dvije mlade djevojke.

Kao i uvijek, taj posao ostavljen je nevladinim mirovnim organizacijama koje već 28 godina rade ono što bi trebao sustav, pogotovo obrazovni. Ismijavanjem i targetiranjem mladih koji su izmanipulirani trenutnom politikom i određenom političkom elitom, subjektivnim medijima ili nečim trećim ne postižemo mnogo. Moje pitanje kada sam vidjela ovaj slučaj je bio, postoji li netko u obrazovnom sustavu tko bi sad radio s ove dvije mlade djevojke na proispitivanju problematičnosti ovakvih izjava u javnom prostoru?

Ali država, fakultet i svi ostali su očito odlučili naglasak staviti na kaznu i čekati da se dvije studentice vrate nakon završetka studija u drugoj državi (ako se uopće i vrate) i nastave svoje retorike koje, u najmanju ruku, produbljuju podjele. Škola za mlade u Srebrenici odličan je primjer gdje mladi mogu izraziti svoje mišljenje bez osuđivanja, a isto tako gdje mogu osluškivati mišljenja drugih i stvoriti vlastitu percepciju o događajima iz prošlosti na temelju procesa usmene povijesti i utvrđenih činjenica. Vidjela sam toliko novih mladih generacija u Srebrenici koji će sutra biti širitelji mira u javnom prostoru, a koji to ne mogu biti u školi jer im sustav ne omogućava ništa, osim da šute i ne prave probleme. Njima se divim i njih ću promovirati, a nikada širitelje mržnje, ako već sama nemam lijek i mogućnost pristupa da im promijenim mrzilačku retoriku.

Osuditi mlade koji promiču bilo kakav govor mržnje je dobro, ali što onda dalje? Bojim se da nemamo odgovor. No, ono što nije u medijima dovoljno vidljivo su mladi koji su za vrijeme spomenutog senzacionalističkog osuđivanja pojedinaca, otišli na mirovnu edukaciju i proširili svoje vidike, stekli prijatelja koji nije iz istog grada i podijelili svoja razmišljanja. Ti mladi će možda sutra naći lijek i za ovakve mrzilačke primjere, dok čekamo da se sustav promijeni.

Kristina Gadže je novinarka koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Magistrica je novinarstva i informatike/informatologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Također je implementatorica više projekata gdje kao novinarka radi na terenu i kreira tekstove. Projektna je asistentica u Centru za postkonfliktna istraživanja (PCRC) te stalna dopisnica njihovog magazina Balkan Diskurs. Članica je Udruženja “BH Novinari” čiju je nagradu dobila za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara.