Postoje tri činjenice vezane za film kao medij koje ovdje, ali i inače uvijek treba napomenuti. Prva činjenica je ta da publika često zaboravlja da je riječ prvenstveno o robi koja je tu da investitorima donese neku vrstu zarade. Ta zarada nekada nije finansijska, nego je „umjetnički prestiž“, koji se očituje u različitim festivalskim nagradama. Druga činjenica bi bilo to da je riječ o mediju koji vežemo za stvarnost. Koliko god nestvarno zvučali zapleti filmova i koliko god izgledali nemogući, ako su urađeni dobro, oni su uvjerljivi. Tako da, htjeli ili ne, film vežemo sa stvarnošću. Treća činjenica je da često zaboravljamo da je film (pre)često i propagandno sredstvo. Brojni su citati političara, od Woodrowa Wilsona, preko Lenjina, pa i do Trumpove trenutne pravne borbe protiv filma The Apprentice, koji govore u korist ove činjenice.
Film kao medij nastao je 1895. godine, nakon početnih filmova koji su većinom prikazivali inserte stvarnih prizora, poput Ulazak voza u stanicu ili Bebin ručak.[1] Međutim, ubrzo se napušta taj pristup bilježenja i prikazivanja stvarnosti. Umjesto toga polako se počeo vezivati za pričanje narativa. Ta karakteristika uticala je na to da se kroz film počnu prikazivati i istorijski događaji. Jedan od najranijih primjera je The Battle of Hampton Roads iz 1898. godine, koji je predstavljao pokušaj rekonstrukcije događaja iz Američkog građanskog rata. Nedugo zatim počeli su se rekonstruisati i aktuelni događaji, a jedan od najranijih „žanrova“ nosio je naziv film d'actualité. Najjednostavnije rečeno, to su bile primitivne filmske vijesti – kratki videozapisi istorijskih događaja ili ponekad njihove rekonstrukcije. U tim ranim danima prikazi su ponekad bili toliko jednostavni da se, naprimjer, potonuće broda simuliralo pomoću igračke koja bi bila potopljena u akvarij. Dolaskom zvuka pojavile su se i newsreel vijesti – kratki filmski žurnali koji su prikazivani prije i/ili između filmova, posebno kada je publika gledala program s više filmova. Zanimljivo je da su od prvih dana film i vizuelni izraz generalno bili povezani s ratom ili različitim vrstama katastrofa. Razvoj tehnologije, poput 16 mm kamera, omogućio je prve snimke s ratišta. Tako od Drugog svjetskog rata imamo dosta dokumentarnog materijala različitih bitki i ratišta, a gotovo paralelno se nastavlja i praksa rekonstruisanja aktuelnih događaja. Snimanje filmova o otporima unutar zemalja dok su se ti događaji odvijali. Filmovi o određenim ratištima i borbama nastajali su ubrzo nakon što su se zaista dogodili. Zanimljivo je primijetiti da su istorijski događaji na filmu često vezani za ratove kao ključne tačke kolektivnog sjećanja, a od Drugog svjetskog rata film u manjoj ili većoj meri oblikuje kolektivni istorijski narativ.
Onaj ko u ovo ne vjeruje, sigurno će se iznenaditi kad sretne osobu koja vjeruje u istorijski narativ iz filma Inglourious Basterds Quentina Tarantina. U tom filmu Hitler biva ubijen rafalom iz puške u francuskom kinu. Ovaj film je zanimljiv u kontekstu ovog teksta jer koristi film kao sredstvo osvete, prikazujući alternativni istorijski tok.
Pedeset godina nakon Drugog svjetskog rata završava se rat u Bosni i Hercegovini – događaj koji će kolektivno obilježiti društvo na sve moguće načine, uključujući i film. Od prvog poslijeratnog filma Savršen krug Ademira Kenovića, u Bosni i Hercegovini se razvija „ratni film“ kao svojevrsni autohtoni žanr. Kasniji uspjeh Ničije zemlje dodatno je učvrstio ovaj ustaljeni izraz, koji privlači interes i domaće i strane publike, te potencijalno donosi prestiž kroz festivalske nagrade. Ipak, praksa pokazuje potpuno drugačiju sliku.
Premotamo li gotovo trideset godina unaprijed, možemo reći da je i uz minimalni output bosanskohercegovačke filmske industrije ova ustaljena forma postala zamorna za publiku, koja, po vlastitom priznanju, čezne za drugačijim sadržajima. Čini se da problem nije u samoj temi, već u načinu na koji je ona prikazana. Ratne filmove vidjeli smo u mnogo boljim izdanjima, ne samo u tehničkom nego i narativnom smislu. Neki strani filmovi, kroz univerzalne teme, čak bolje prikazuju prirodu ljudskog sukoba, pa time i onoga koji se desio na našim prostorima, nego što to čine domaći autori. Rat kao tema, posebno u igranim filmovima, postao je „štaka“ ili čak „kolica“ na koja se oslanjaju reditelji i scenaristi kako bi popunili narativne ili formalne praznine. U takvim filmovima likovi su previše jednostavno oslikani, svijet je prikazan crno-bijelo, i svodi se na dvije uloge – žrtvu i dželata.
S druge strane, dokumentarni filmovi nailaze na drugačiji prijem. Primjeri gledanosti dokumentaraca na domaćim festivalima, posebno posjećenost programa Dealing with the Past na Sarajevo Film Festivalu, pokazuju da je publika spremna gledati i proživljavati teške teme. Ovdje su parametri drugačiji; u dokumentarnom filmu manje su važni tehnički ili scenaristički elementi, a više težnja ka istinitosti događaja koje film obrađuje. Slični kvaliteti mogu biti prisutni i u igranim filmovima. Istinitost ovog argumenta pronalazimo u uspjehu filma Quo vadis, Aida?, koji se zasniva na stvarnom događaju kao osnovu za igrani narativ, dok ga istovremeno oblikuje kroz trilerski zaplet – majka ima nekoliko sati da pokuša spasiti živote muških članova svoje porodice.
Umjetnost ne može promijeniti svijet, ali može pomoći osobi da se promijeni iznutra. Kroz umjetnost, čovjek može shvatiti šta znači biti ljudsko biće, može se približiti svojoj suštini i možda postići neku vrstu unutrašnje transformacije. Ali promijeniti svijet? Ne, umjetnost to ne može učiniti.[2]
Upoznat sa svim ovim stvarima, 2019. godine započeo sam rad na kratkom autobiografskom dokumentarnom filmu B4, koji tematizira i na specifičan način pokušava rekonstruisati jedan događaj iz mog života – ranjavanje tokom rata u Bosni i Hercegovini. Film uključuje još jednog lika ključnog za taj događaj, a to je komšija koji me te noći odnio u bolnicu i spasio mi život. Nas dvojica nismo se sreli 26 godina nakon tog događaja.
Rad na filmu započeo sam nakon duže bolesti, koja me navela da se vratim i prođem kroz najgori trenutak u svom životu. Razlog nije bio neka vrsta „suočavanja s prošlošću“, jer su posljedice tog događaja i dalje dio mog svakodnevnog života. Prvenstveno sam želio dokumentovati događaj koji se odvijao s jasnim početkom, sredinom i krajem. Film sam radio isključivo iz ličnih razloga, „za sebe“, bez zamišljanja specifične publike. Također, riječ je o kratkom dokumentarcu, formi koja nema široku publiku niti spada u traženije filmske forme. Ta mi je činjenica donekle dala slobodu da, osim dokumentovanja susreta i verbalne rekonstrukcije, formalno eksperimentišem materijalom.
Reakcije su bile iznenađujuće pozitivne. Nisam očekivao da će jedna lična i, kolokvijalno rečeno, „teška“ priča naići na takav odziv, posebno nakon gotovo 30 godina „ratne kinematografije“. Mislim da je razlog tome činjenica da je ovo intimna priča. Lična priča koja je izolovana unutar jednog kolektivnog narativa i, osim toga, način na koji je obrađena nosi u sebi određeni nivo autentičnosti koji je publika prepoznala kao istinit. Ne samo istinu kao faktografiju već i onu neopisivu „istinu“ kojom se često koristimo kad pokušavamo objasniti zašto je neko umjetničko djelo kvalitetno. Ono nam otvara vrata u prostor koji najbolje možemo opisati pojmom „istina“.
Daleko od toga da smatram da je film koji sam napravio umjetničko djelo ili da posjeduje apsolutnu istinu. Napravio sam ga iz izrazito sebičnih i ličnih razloga, kako bi taj događaj ostao dokumentovan. Stvarajući ga, uspio sam na trenutak ponuditi gledaocu nešto više od onoga što je očekivao ili na šta je bio navikao. Proces razvijanja kulture sjećanja u jednom društvu uključuje i film kao alat, a uzimajući u obzir modernu istoriju filmovi imaju značajan doprinos tome. Na neki način autori/ce imaju i dodatnu odgovornost kada obrađuju teme rata ako ne žele da budu svrstani u službu propagande i/ili da ponavljaju više puta obrađene tematike.
Alen Šimić je diplomirani režiser, rođen u Tuzli 1988. godine. Diplomirao je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu u klasi Pjera Žalice i Elmira Jukića. Tri godine radio je kao saradnik iz prakse na predmetu Elementi filma i razvoj filmskih stilova. U međuvremenu je režirao pet profesionalnih predstava, tri kratka filma i preko trideset epizoda sitcoma. Njegov dokumentarni film B4 je 2020. osvojio nagradu za najbolji studentski film BiH selekcije na Sarajevskom filmskom festivalu, dok je kratki igrani film Svjedok premijerno prikazan na prošlogodišnjem Sarajevskom filmskom festivalu i nominovan je za „Srce Sarajeva“ u sklopu Competition Short programa.
[1] Bordwell, David. McGraw Education Ltd, 2009. Str. 34.
[2] Tarkovski, Andrej. Novi Sad: Akademska knjiga, 2018. Str. 22.
