Nit koja spaja ili kamen spoticanja? To je dilema kada treba ocijeniti ulogu jezika u postkonfliktnom bosanskohercegovačkom društvu u kojem je jezik drugog često osporavan, za čije priznavanje se vode sudske bitke i zbog čega su građani morali protestvovati.

Da je pitanje jezika najviše politička stvar bilo je jasno i kada su u Domu naroda BiH delegati SNSD-a glasali protiv SDP-ovog zaključka o uspostavljanju ustavne ravnopravnosti srpskog naroda, srpskog i bosanskog jezika i ćiličnog pisma u ustavima kantona u Federaciji BiH.

Etnonacionalim strankama odgovara da se problem priznavanja jezika ne rješava, jer se na taj način održavaju na snazi i zloupotrebom jezika unose razdor i nemir.

Jezik je, u suštini, sve suprotnog od onoga za šta ga koriste i žele koristiti politike u Bosni i Hercegovini. O tome šta je jezik i koliko je bitan za identitet jednog naroda, razgovarali smo i s univerzitetskom profesoricom sociologije Sarinom Bakić.

„Jezik čini sastavni dio kulture i kao takav je proizvod društva. Ali baš činjenica da je jezik sastavni dio kulture, govori o njegovoj važnoj strani, da jezik nije samo proizvod jednog društva već i njegov kreator. Društvena strana jezika pa i govora je vidljiva po tome što su jezici sredstvo kolektivne komunikacije, komunikacije među pojedinim članovima ili grupama u društvu“, objašnjava Bakić.

Tako da je jezik sredstvo identifikovanja, posredovanja, integracije, ali i dezintegracija u jednom društvu. Jezik često označava pripadnost određenoj nacionalnoj, etničkoj, regionalnoj grupi, jer identifikacija ovog tipa, odnosno identifikacija s određenim jezikom može biti ključni element pripadnosti određenoj zajednici ili kulturi.

“Međutim, u sociološkom smislu, jezik predstavlja temelj kulturnog identiteta, iz čega proizilaze drugi identiteti. Putem jezika, ljudi čuvaju i prenose svoju kulturu, običaje, mitove, tradicije što se prenosi s generacije na generaciju. Korištenje određenog jezika može biti snažan simbol pripadnosti određenoj etničkoj grupi. Identifikacija s jezikom može biti ključni aspekt u formiranju osjećaja pripadnosti i solidarnosti unutar zajednice“, objašnjava profesorica Fakulteta političkih nauka.

Univerzitetski profesor Nenad Veličković kaže da je jezik bitan za identitet ljudi (nacionalni, etnički, lični, politički…) zato što je nacionalizam neodvojiv od ideje da je kolektiv određen jezikom.

“U knjizi Benedikta Andersona objašnjeno je kako su moderne evropske nacije nastajale i kroz standardizaciju jezika. Lični: zato što u jezik pohranjujemo sjećanja o tome ko smo bili. Dodao bih: jezik je ipak ljudima važniji (i korisniji) kao sredstvo komunikacije“, kaže Veličković.

Pravo na jezik u BiH

No, u bosanskohercegovačkim uslovima jezik je često osporavno pravo. Djeca bošnjačke nacionalnosti u Republici Srpskoj godinama nemaju pravo da izučavaju bosanski jezik. To pravo im je uskraćeno od strane Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske, koje ne dopušta da im se u đačkim knjižicama upisuje „bosanski jezik“. Zbog osporavanja prava na izučavanje bosanskog jezika prije više od 10 godina roditelji djece iz Konjević Polja protestvovali su u Sarajevu ispred zgrade OHR-a.

U Federaciji BiH u pojedinim kantonima osporava se pravo na bosanski i srpski jezik, dok najveća nacionalna manjina u BiH – Romi, svoj jezik ne mogu izučavati ni u jednoj školi.

„Iako razredi ili škole nisu segregirani, nema nastave na romskom jeziku niti podučavanja romskog jezika, a svijest o romskoj kulturi među ostalim stanovništvom je veoma ograničena“, navedeno je u Izvještaju Evropske komisije o napretku BiH za 2023. godinu.

Sociologinja i univezitetska profesorica Sarina Bakić kaže kako je izuzetno bitno da nacionalne manjine imaju pristup i mogućnost izučavanja svog jezika. Jedan od najvažnijih zadataka bosanskohercegovačkog društva, dodaje Bakić, i naše države Bosne i Hercegovine jesu poštivanja prava nacionalnih manjina pa samim tim i njihovih jezika.

“Treba akcentirati da je pitanje nacionalnih manjina i jezika složeno i često je povezano s političkim, društvenim i kulturnim kontekstom našeg društva.  Nacionalne manjine imaju pravo na upotrebu svog jezika u javnim i privatnim sferama života, u skladu s međunarodnim standardima ljudskih prava. Ovo uključuje pravo na obrazovanje na vlastitom jeziku, pravo na pristup sudstvu na vlastitom jeziku te pravo na upotrebu jezika u javnom prostoru. Jezik je ključni element kulturnog identiteta nacionalnih manjina“, kaže Bakić.

Govori kako je očuvanje i njegovanje vlastitog jezika važno  za očuvanje kulturnog identiteta te sprečavanje asimilacije i gubitka kulturnog bogatstva nacionalne manjine. Nadalje, jezik često igra ključnu ulogu u formiranju identiteta nacionalnih manjina.

“Upotreba vlastitog jezika može biti način na koji se pripadnici manjina identificiraju s vlastitom zajednicom, osjećaju pripadnost i održavaju svoj kulturni integritet. Potrebno je osigurati kulturnu autonomiju i podršku za nacionalne manjine kako bi mogle održavati, razvijati i promicati svoj jezik i kulturu u Bosni i Hercegovini“, govori Bakić.

Nepriznavanja jezika ili izostanak mogućnosti izučavanja jezika u školama direktno utiče na ostvarivanje funkcije jezika: osjećaja zajedništva i povezanosti. Sve to, posljedično, stvara nove probleme.

„Priznavanje jezika drugoga je stoga važno za izgradnju povjerenja, međusobnih odnosa, izgradnju mira. Kroz jezik, ljudi mogu izražavati svoje stavove, ali isto tako mogu razumjeti i prihvatiti različitosti među sobom. Upotreba jezika za promicanje tolerancije i uvažavanja različitosti može pridonijeti izgradnji mirnijeg i inkluzivnijeg društva“, kaže Bakić.

Objašnjava da jezik ima snažan uticaj na proces izgradnje mira tako što omogućuje efikasnu komunikaciju, promiče interkulturalni dijalog, poštivanje i razumijevanje kulturnih različitosti, prevenciju konflikata, prevenciju nasilja, očuvanje kulture i identiteta te povezivanje ljudi na različitim nivoima.

“Stoga, ulaganje u jezične politike koje promiču inkluzivnost, razumijevanje i saradnju može biti ključno za postizanje dugoročne stabilnosti i mira u društvu, naročito u bosanskohercegovačkom društvu“, savjetuje Bakić.

 

Analiza zakonskog statusa jezika u obrazovnim institucijama (kantoni, FBiH i RS)

Ustav Bosne i Hercegovine nije eksplicitno regulisao pitanje upotrebe službenih jezika u Bosni i Hercegovini, međutim, preambula Ustava Bosne i Hercegovine propisuje načelo konstitutivnosti naroda, koje sadrži niz pojedinačnih kolektivnih prava konstitutivnih naroda (u zajednici s ostalima) i građana Bosne i Hercegovine i jezik je jedno od bitnih obilježja konstitutivnog naroda koje čini njegov identitet, objašnjava za Impuls advokatica Emina Zahirović Pintarić.

To ustavno pravo proizlazi iz poštovanja načela ljudskog dostojanstva iz prve rečenice Preambule Ustava BiH.

Podsjeća da je Ustavom Federacije Bosne i Hercegovini propisano da su službeni jezici bosanski, hrvatski jezik i srpski jezik, a službena pisma su latinica i ćirilica, dok je kantonalnim ustavima ovo pitanje različito regulisano i neusklađeno je (neustavno) s Ustavom FBiH i Ustavom Bosne i Hercegovine. I tu nastaje problem.

„Naime, ustavi Zapadnohercegovačkog, Hercegovačko-neretvanskog, Posavskog kantona i Kantona 10 diskriminiraju bosanski i srpski jezik i ćirilićno pismo tako što propisuju da su službeni jezici “hrvatski i bošnjački. Napominjem da je upotreba “izraza bošnjački jezik” utvrđena neustavnom još u Presudi Ustavnog suda Federacije BiH iz 1998. godine, dok ustavi Bosansko-podrinjskog kantona i Srednjobosanskog kantona diskriminiraju srpski jezik i ćirilićno pismo i ne propisuju ga kao službeni jezik u upotrebi“, govori Zahirović Pintarić.

Ustav Republike Srpske propisuje da su jezici srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda službeni jezici, dok Statut Brčko distrikta Bosne i Hercegovine propisuje da su službeni jezici bosanski, hrvatski i srpski jezik.

„U konkretnom slučaju kako se ova diskriminacija odražava na svakodnevnicu i pravo na obrazovanje na maternjem jeziku gdje jedna većina nameće svoje tumačenje i jezički identitet, najbolje se vidi kroz praktične primjere i sudske postupke širom Republike Srpske, gdje djeci nije dozvoljeno da uče niti govore bosanski jezik, već se nameće određena tvorenica “bošnjački jezik” (ne jezik bošnjačkog naroda) koji je utvrdila Matica srpska i koji se uzima kao jedini mjerodavan autoritet jezičkog određenja umjesto “vlastitog samoodređenja osobe”, objašnjava advokatica Zahirović Pintarić.

Na ovaj način se, dodaje naša sagovornica, krši ustavno pravo na jezik, koje uključuje i pravo kolektiviteta da zove svoj jezik onako kako želi i da ga koristi na način na koji to propisuje međunarodno i ustavno pravo. Dakle, ime jezika ne može biti uvjetovano ni lingvističkim pravilima zato što je ustavno pravo na ime jezika odvojeno od sadržaja jezika i standarda jezika.

„U tom smislu, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je utvrdio da je odrednica “jezik bošnjačkog naroda” neutralna odredba koja ne određuje naziv jezika, već sadrži ustavno pravo konstitutivnog bošnjačkog naroda da nazove svoj jezik kako želi, te da bi svako suprotno postupanje u praksi vodilo kršenju Ustava Bosne i Hercegovine, ali i Ustava Republike Srpske“, dodaje Zahirović Pintarić.

Zašto je bitno priznavanje prava na jezik?

Kako god da se zvali, ovdašnji jezici se minimalno razlikuju jedan od drugog, ali pravilno nazivanje jezika i pravo na njegovo izučavanje je bitno iz više razloga. Zašto je bitno priznati pravo drugoga na jezik?

„Kako smo uopšte došli do toga da “priznajemo” drugi jezik? To mi se čini važnijim pitanjem. Nacionalizam je “inkluzivan” samo dok je slab. Za povjerenje i izgradnju mira ključno je nepriznavanje prava jačeg da svoje vrijednosti određuje kao zajedničke“, kaže profesor Veličković.

Za Zahirović Pintarić gubitak jezika znači gubitak kulture i identiteta. Objašnjava da je u mnogim društvima tokom istorije, potiskivanje jezika manjinskih grupa korišteno kao namjerna politika s ciljem suzbijanja tih manjinskih kultura.

“Kao rezultat toga, veliki broj svjetskih jezika je izgubljen procesima kolonizacije i migracije i zbog čega je pitanje jezika i priznanja jezika uz vlastito samoodređenje istog, sastavni element demokratskih društava i uslov za povjerenje i izgradnju mira. Jezik i pismo su jedno od bitnih obilježja konstitutivnog naroda koji čine njegov identitet i predstavlja između ostalog izraz slobode izražavanja svoje narodnosti i kulture, slobode upotrebe svog jezika i jednakopravnost jezika svakog naroda spada u zagarantovana prava“, dodaje sagovornica Impulsa.

Uloga jezika u procesu pomirenja

Pojedinci i političke i interesne skupine decenijama nastoje zloupotrijebiti jezik i iskoristiti ga za raspirivanje mržnje, nepovjerenja i isticanje razlika, ali jezik bi trebalo da bude nit koja spaja. Jezik mora i treba biti jedan od faktora pomirenja.

Profesor Nenad Veličković na pitanje koliko je jezik važan faktor u procesu pomirenja odgovora: „Onoliko koliko osigurava otvorenu, poštenu, jasnu, iskrenu, potpunu… uspješnu komunikaciju“.

Kako unaprijediti postojeće stanje

Stvari se polako mijenjaju, ali nedovoljno i nedovoljno brzo. Jedan od koraka naprijed je i nedavna presuda Osnovnog suda u Bijeljini koji je presudio da se učenicima u školama u naselju Janja u svjedočanstva mora upisivati bosanski jezik, umjesto dosadašnjeg termina jezik bošnjačkog naroda.

No, da bi se situacija u potpunosti promijenila nabolje potrebno je za početak poduzeti mjere efikasnijeg izvršenja pravosnažnih presuda kojima se utvrđuje diskriminacija i povreda prava na jezik.

„Raditi na edukacijama i osvještavanju državnih službenika_ca, namještenika_ca, nastavnog kadra o zakonskim obavezama, pojmu identiteta i prava na jezik, te praktičnim posljedicama kršenja ovog prava, s obzirom da lična uvjerenja i stavovi često prevagnu u odnosu na provođenje zakona. Donijeti autoritativno tumačenje u pogledu tumačenja odredbe “jezik bošnjačkog naroda” radi pravilne primjene u praksi, tj. da se osigura korištenje jezika na način kako to određuje konstitutivni narod“, smatra Zahirović Pintarić.

Ocjenjuje da je pitanje (negiranje) jezika zapravo političko pitanje.

“Stoga preporuka bi bila savjet svim pojedincima_kama da “zatrpaju” državne institucije, obrazovne ustanove svim dostupnim pravnim mehanizmima (inspekcijski nadzor, tužbe, korištenje institucije ombudsmena za ljudska prava) kroz strateško parničenje dok se pod pritiskom ne promijene narativi i loše diskriminatorne prakse“.

Profesorica Bakić napominje da Bosna i Hercegovina treba osigurati jasan i sveobuhvatan zakonodavni okvir koji štiti jezička prava svih građana, uključujući pravo na upotrebu vlastitog jezika u javnom prostoru, obrazovanju, sudstvu i drugim sferama života.

“Važno je osigurati dosljednu implementaciju postojećih zakona koji štite jezička prava. To uključuje osiguravanje pristupa obrazovanju na jeziku manjina, pristup sudstvu na maternjem jeziku, te pravo na upotrebu jezika u administrativnim postupcima, te medijima naročito“, zaključuje Bakić.

Slađan Tomić je novinar koji je karijeru započeo u informativnom programu Federalne televizije, a radio je u redakcijama TV1, Mediacentra, BUKE. U svom radu bavi se pitanjima političke odgovornosti, korupcije, poštivanja ljudskih i građanskih prava, te medijskom odgovornošću. Često je angažovan kao predavač medijske pismenosti. Kao mlađi istraživač radio je na nekoliko istraživanja, a autor je Specijalnog izvještaja Memorijalnog centra Srebrenica o negiranju genocida na društvenoj mreži TikTok. Student je II ciklusa studija žurnalistike na Fakultetu političkih nauka u Sarajevo.