Prijatelji

Gledam na sat.
Nigdje ne idem, nigdje ne žurim.
Čekam.
Čuli smo od komšija da će doći.
Da su već u našoj zgradi i da će uskoro doći na red i naš ulaz.
Naš podrum.
Ponovo gledam na sat.
Navika iz škole.
Mjesec dana prije, moj školski drug na gumici je nacrtao krst i sa strana  četiri „C“ rekavši, „ovo sam  ja“!
Nedavno sam prestao ići u školu.
Neki dan se dedo vratio sa mitinga koji je održan ispred Predsjedništva, a koji je je trebao da zaustavi taj…rat. Brat narodnog heroja nije mogao da sjedi u kući.
Nije progovorio riječ kada je ušao u kuću, samo me pomilovao po glavi i otišao u svoju sobu.
Rat.
Protiv koga? Za koga? Za šta? Postoje neki ljudi, zli i koji hoće taj rat. Zašto?
Sva ta pitanja bez odgovora brzo su zaboravljena ispred autića koji su čekali, uredno složeni da nastavim sa igrom.

Večernji dnevnik, cijela porodica je bila ispred televizije.
Zabrinuta lica.

Rat je počeo,a sa njim je prestalo moje djetinjstvo. Ušli su naoružani ljudi.

„Nikom se neće ništa desiti, pretrest ćemo stanove i ako ne nađemo oružje sve će da bude u redu!“.
„Ako nađemo nešto, biće problema. Iz ove zgrade je pucano na nas“.

Vojnik koji je govorio naglo se okrenuo pokazao rukom u kojoj je bila puška prema izlazu i ostala dva vojnika su krenula za njim.
Poslije par dana došla je naredba da ulaz u haustor, kao i ulazna vrata moraju biti otvorena.
Stalno i bez izuzetaka.
Dedu su odveli nakon par dana.
Bio je ispred ulaza sa još dvojicom komšija kada je došao Batko.

Zvati se drugačije u mom naselju, tada je značilo da ne izlaziš napolje.
Nikada ni pod kojim uslovima.

Krijući od roditelja nevješto sam pokušavao nacrtati grb sa ljiljanima.
Nisu smjeli vidjeti da to radim.
Nisu smjeli vidjeti ni vojnici koji su nam ulazili u stan svako malo.
Dolazili su i očevi prijatelji. Ni oni.
Neke sam poznavao. Naoružani u uniformama, većina sa obilježjima koje sam viđao u starim partizanskim filmovima. Tada niko nije htio da bude Njemac, ustaša, četnik.
A sada…

Nudili su mu pomoć.
Bilo kakvu.
Jedan mu je predložio čak da mu ostavi pištolj ako dođe do „najgoreg“.
Otac je to odbio. Popili bi kafu, zabrinuto zavrtili glavom na vijest da je dedo odveden, obećali se raspitati i to je bilo to.
Nekad su dolazili i donosili mojoj majci cigare, jaja.
Učio sam stvari u hodu, naučio sam da razlikujem vrste oružja.
Euro je počeo i kada je bilo struje pratio sam utakmice, nastojeći da zapamtim što više detalja kako bih ispričao dedi kada se vrati.
Mogao bih mu tako ispričati što više detalja i poteza igrača koje je propustio dok je bio…napolju.
Nikada se nije vratio.
Ubijen je, vjerovatno odmah nakon odvođenja, njegovi posmrtni ostaci su pronađeni tek 2001. godine.

Ljeto je polako dolazilo, drvo ispred naše zgrade je oživjelo i grane su dodirivale naš balkon i tako pravile hlad, a i dovoljan zaklon da onako ponekad provirim napolje.

Uništena, parkirana auta na parkingu, razvaljene klupe, naše malo igralište zaraslo u travu.
Toliko utakmica odigranih tu, poderanih koljena, noseva, slomljenih ruku…što u raspravama, što od jakih startova na loptu.

Slika je bila ista svaki dan, ali nisam propuštao priliku da provirim svaki put  i bacim pogled na svoj park koji je izgledao tako pust i tužan.
Svaki dan, svaki put isti prizor.
Ali tog dana ne.
Neko me je posmatrao stajavši ispred jednog od parkiranih auta.
Instinktivno sam ustuknuo i za trenutak se odmakao od prozora.
Ali, samo za trenutak,
Lice je bilo poznato.
Moj školski drug.
Radiša.
Onaj sa gumicom.

Strah je zamjenio radost što ga vidim.
Osim vojnika nisam vidio nikoga već dugo. Možda čak i predugo.

Mahnuo sam mu i on je uzvratio pozdrav.
„Odkud ti ?“
„Ma sa majkom na pijacu…“
Moja majka je ubrzo prišla balkonu, vidno uznemirena, povukla me u stranu.
„Šta sam ti rekla za to? Ne smiješ to raditi! Sa kim si…“
„U redu je teta Advija, ja sam… „
Majka se iznenadila skoro kao i ja kada je ugledala nasmijano prijateljevo lice.
Nekoliko trenutaka kasnije i prijateljeva majka je došla ispred balkona sa dva velika cekera.
„Advija, draga, kako ste svi?“
Iako još sa oprezom majka je ostala na balkonskom prozoru, razgovarajući sa majkom mog školskog prijatelja, dok sam ja virio preko njenog ramena upijajući svaku rečenicu.

Kao nekad, kada smo čekali ono poznato pitanje : „Tetaaaaa, tetaaaa! Može li izaći napolje?“
Ali taj poziv je izostao.
Očekivao sam ga ali sam znao, kao i svi, da do njega neće doći.
Našu igru su zamjenile druge igre. Opasnije i zlokobnije.
Ipak, iznenadni susret mi je djelovao tako nestvarno da sam u jednom trenutku pomislio da sanjam.
Odlučio sam da uživam u trenutku dok traje, ili dok se ne probudim.

Drugi dan prijateljeva majka nas je posjećivala redovno.
Iako je moja majka odbijala bilo kakvu pomoć, znala je dobro da je hrane ponestajalo i da ona sama nije mogla izaći i otići na pijacu.

Znala je, također, da se prijateljeva majka izlaže riziku da je otkriju da nosi hranu „Muslimanima“
A to bi joj bio sigurno grijeh koji se ne bi oprostio.
Drug nije propuštao ni jedan posjet.
Konačno sam imao nekog mog prijatelja, dosta tema za razgovor.
Jednog takvog dana, dok smo sjedili u dnevnoj sobi i sjećali se nekih svojih dogodovština, spominjući svoje školske drugove, drugarice iz klupe, izvukao sam mali list papira i pokazao mu ga.
Nisam razmišljao o tome, nisam planirao. Jednostavno sam to uradio.
„Ovo sam ja!“
Pogledao je u list na kojem je nevješto, ali odlučno, nacrtan grb sa šest ljiljana.
U tom trenutku sam pomislio na svoje roditelje, u jednom momentu sam osjetio da je sve ovo pogrešno, ali neki inat je proradio u meni i jednostavno sam to morao da uradim.

Dok sam se borio sa sobom, pogledi su nam se sreli.
Nasmijao se i slegnuo ramenima.
Ništa me nije pitao, nisam ni ja ništa rekao.
Podjelili smo se. Znali smo to. Prešutno.

Još smo bili djeca ali smo odrasli preko noći. Znali smo i naučili nešto na šta nismo bili spremni. Ni jedno dijete nije trebalo. Ni jedan čovjek. Niko. Ali jesmo.
Ali mi smo drugovi? Nasmijali smo se jedan drugom i pozdravili se svojim specifičnim pozdravom koji smo naučili još u školi.

Taj dan smo se vidjeli posljednji put.

Noći su postajale sve teže, pucnjave jače, intenzivnije.
Osjećao sam tjeskobu svaku noć, svaki dan.
I jednu od takvih noći, dok smo sjedili u podrumu rekao sam majci:
„Ako ne izađemo brzo, ja ću poluditi“

Tješila me da će to biti ubrzo, znala je da je sve moguće. Znala je da nam svaki dan može biti posljednji. Da nam mogu ući u kuću kada žele, bio dan ili noć.
Nekako sam i sam to naslućivao.

Na jedan lijep i sunčan ljetni dan ušli su nam u stan naoružani vojnici.
Jedan se izdvojio i u jednom dahu, baš kao mjesec prije u podrumu, izgovorio je zadihano:
„Više vam ne možemo garantovati sigurnost. Organizovali smo razmjenu sa vašima, ako hoćete imate 15 minuta da izađete“.
I to je bilo to.
Dok smo izlazili iz stana, roditelji su uspjeli nabacati par stvari u torbe, moja nana je odjednom zastala na vratima i rekla da ona neće ići.
„Nama starima neće ništa, rekla mi je komšinica…“
Majka se okrenula njoj i uhvatila je za ruku.
„Muža su ti odveli ženo!“ rekla je više nemoćno, nego bijesno.
Više očajno nego ljutito.

Kada smo izašli iz haustora par vojnika išlo nam je u susret sa pitanjima i naredbama da se vratimo.

„A gdje ćete to vi? Nazad u kuće!“
Ja sam, u nekom magnovenju, zaobišao vojnika i nastavio za majkom i ocem.
Iza nas se pojavio onaj koji nas je obavjestio o razmjeni.
„Dogovorena je razmjena, sve je dogovoreno, ne miješajte se!“ vikao je na ostale.

Toliko sam bio uzbuđen i sretan što napokon izlazim, bilo gdje, da nisam primjećvao zabrinuta lica komšija koja su bila u koloni sa nama.

Došli smo do malog parka između ulica, nedaleko od naše zgrade gdje smo jedni do drugih stajali u redu, nasuprot poredanim vojnicima.
Izdvojio se jedan, ponovo. Stavio je ruke na vojnički opasač dok je govorio.
„Dogovorena je razmjena sa vašima. Polako ćete ići jedno za drugim i bez brige!“
Onda se približio za par koraka.
„Jel vas ko dirao? Jel vas neko maltretirao?“
Par glasova, kao neki neuvježbani hor se oglasilo :
„Nije niko!“
„Niste!“
Očigledno zadovoljan odgovorom, samo je mahnuo rukom.
„Idite sad!“

Prešli smo pedesetak metara prema zgradi „Loris“ koja je stajala ispred, u tom trenutku za mene ogromna, a tih 50 metara mi se činilo kao beskonačno.
Noge su mi bile teške, a strah i tjeskoba ponovo su se udruženim snagama vratile da me guše.
Iza malog ulaza primjetio sam naoružane ljude koji su nam mahali. Srce u grudima htjelo je da iskoči. Osjetio sam svaki udar u grlu.
Ispočetka nisam čuo šta dovikuju a onda sam razaznao povike.

„Ovamo! Brže! Brže!“
Došao sam do prvog. Brko sa velikom puškom u ruci. „Papovka“. Odmah sam je prepoznao.
Dosta vojnika koji su dolazili u naš stan su je imali.
Pogled mi je sa puške odlutao na njegovu odjeću. Košulja kratkih rukava, farmerke, akreditacija koju je krasio grb sa ljiljanima.

Strah je nestao. Popustio je svoj jaki i nemilosrdni stisak.
Nasmijao sam se.
Prvi put u nekoliko mjeseci.

Još malo i završavam sa poslom.

Vrijeme tako sporo prolazi, pogotovu kad čekam da „sudija svira kraj“ i da konačno krenem kući.
Liga prvaka, ekipa večeras kod mene, piva i lagano.

Uzimam mobitel da još jednom potvrdim dolaske u grupi.
Uz uobičajene zezancije sve su potvrde za večerašnje okupljanje.
Par uobičajenih provokacija na mom  zidu, par novih muzičkih spotova, smajliji, uobičajene notifikacije.
I zahtjev za prijateljstvo.

Moj drug.
Lokacija Beograd, Srbija.

Klik  na „prihvati“ i gotovo odmah stiže poruka.
„Druže kako si, šta ima? Šta ima u Sarajevu? Kako su tvoji?“

Pričamo skoro sat vremena, ignorišem druge poruke i par poziva.
Dolazi u Sarajevo i pita da li bi se našao s njim na pivi. Uspio je da okupi još par starih školskih drugova i drugarica pa da svi sjednemo.
„Normalno drug, pozdravi svoje, evo ti broj, javi se kad budeš u gradu!“

Tolko godina je prošlo.

Konačno se nalazimo, desetak starih školskih drugova i drugarica na jednom mjestu.
Osim mene i još jednog momka, niko više ne živi u Sarajevu.
Iz njihove priče vidim da su se bukvalno rasuli i kako jedna školska primjeti dobro „ko riža“ po cijelom svijetu. Sa svojim zvanjima, titulama, djecom.
Ne znam kako ali odjednom počinje teška priča, tema polako prelazi na rat.
Jedna školska prilično je „zapela“ da svima objasni ko je ko i ko je kriv za ovo, za ono.
„Ma ja, ti znaš bolje iz Kanade šta se dešavalo, da sam znao poslao bih ti paket“.
Odgovori joj drug, jedini koji je, uz mene, ostao u Sarajevu.
Evo..vi ste musl..mislim, to Bosna i Hercegovina..“ započe ona.
„Mi kao Srbi nismo imali izbor, tako da…“

„ A ljudi?“ ote mi se sasvim neplanirano, jer nisam imao ni volje ni želje da započinjem tu priču i ako sam imao dosta toga da kažem. Ne samo njima. Odlučio sam da šutim. Nisam izdržao.
Okrenula se meni kao da je stresla struja usred rečenice, i kao da sam upravo ja taj koji je upalio prekidač.
„,Molim?!“
„Kažem, a ljudi? Ko su ljudi u svoj ovoj priči? Znaš li njih? Bilo koga? Znaš li ljude?“
Nije odgovorila. I bolje da nije.
Ja i moj jezik. Nije mi bilo krivo. Sekunde.
Ustao sam, pozdravio ih sve okrenuo se svom „Radiši“ i rekao „imas broj, čujemo se ovih dana“.

Dan poslije smo se našli „na pivi“.
Samo nas dvojica.
Bilo mu je neugodno što se uopšte našao u situaciji od neku noć, ali rekao sam mu da on nema ništa s tim, nego da kaže gdje hoće da ide, da odemo.
Ponovo su slike sretnih dana i bezbrižnog djetinjstva počele da stižu jedna drugu.
Pretresli smo sve, pa onda prešli na „friške“ stvari u našim životima.

Na kraju, odlučio sam da odemo do Jekovca.
Pogled na grad u ovo godišnje doba bio je izvanredan i svaki put kada bih imao priliku da se „zadesim“ tu, uvijek i svaki put bi me ostavio bez daha.

I prvi put, nakon cijelog dana, zavladala je tišina.
Gledali smo u grad ispred sebe i prva svjetla koja su počela da se pale.
„Drug, sjećaš li se one tvoje gumice?“
Pogledao me iznenađeno, spustio pogled.
Nakon par trenutaka klimnuo je glavom.

„A sjećaš se mog lista papira?“
Pogledao me. Ništa nije rekao, ali sam znao da se sjeća.

Pokazao sam na naš grad. Na Saraj'vo.

„E vidiš drug, OVO smo mi!“

Mahir Džonlić rođen je u Sarajevu 1979. godine. Ljubitelj knjiga, pisanja i umjetnosti. Od 1993. godine pa do danas najveća ljubav mu je rep muzika. Antifašista. Volonter.