Danas je 7 godina od presude koja je u potpunosti dala novi zajednički nazivnik politici moje zemlje.
Dana 29. studenog 2017. godine Haški sud izrekao je pravomoćnu presudu u predmetu Prlić i drugi. Time su sudski utvrđeni zločini protiv čovječnosti, kršenja zakona i običaja ratovanja te teške povrede Ženevskih konvencija, primjerice, ali ne isključivo, hotimično lišavanje života, progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, deportacija, protupravno zatočenje civila, nečovječno postupanje (seksualno zlostavljanje), protupravno i bezobzirno oduzimanje imovine širokih razmjera koje nije opravdano vojnom nuždom, itd.
Zla koja su počinili osuđenici Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju s područja regije, a među kojima su i pripadnici HVO-a i hrvatski državni i vojni vrh, kao i čelnici Herceg-Bosne, bila su toliko u suprotnosti sa svim pravnim i etičkim normama, a prožimala cjelokupne vladajuće strukture, ili ih je jasno poticao i potpomagao politički vrh u novonastalim državama, da je Haški tribunal bio prisiljen iskoristiti relativno neustaljeni pravni termin koji bi označavao zločine koji su na ovom području počinjeni – udruženi zločinački pothvat[1]. Drugim riječima, ideja kojoj se u to vrijeme težilo te sredstva kojima se ona pokušavala postići, predstavljali su toliko odstupanje od svega što je dotadašnje međunarodno humanitarno pravo poznavalo da je bilo potrebno naći novi način za opisati sva zla. Jedan od primjera u kojem je dokazan udruženi zločinački pothvat u ratovima 90-ih je tako i predmet Prlić i drugi.
Svojevrsna je javna tajna da se Hrvatska, ili barem njezin najglasniji dio, ponosi svojim ratnim zločincima. Ne samo da se ne obazire na zla, već ih i svjesno zanemaruje i ‘gura pod tepih’, ne bi li narativi o sveopćoj nepogrešivosti zaživili i ostali uklesani u kamenu svijesti koji se zatim predaje svakoj sljedećoj generaciji.
No, začuđujuće, i formalno gledajući, cijela Hrvatska se već iznimno dugo ponosi svojim ratnim zločincima i njihovim naslijeđem. Krećući od toga da se iz državnog proračuna financira muzej HVO-a na mjestu nekadašnjeg koncentracijskog logora za Bošnjake ‘Heliodrom’ kraj Mostara, do toga da hrvatski predsjednik na ovogodišnjoj obljetnici osnutka HVO-a izjavljuje kako se Herceg-Bosnu treba prestati smatrati zločinačkom organizacijom. I unatoč sudski utvrđenim činjenicama, potkrijepljenima sa 7634 dokaza tužiteljstva – Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Valentin Ćorić, Bruno Stojić, Milivoj Petković, a s njima i Dario Kordić, pravomoćno osuđen nekoliko godina ranije za niz kaznenih djela, od kojih je svakako najpoznatije i najgrotesknije uništenje sela Ahmići u Srednjoj Bosni – svi su nositelji najviših državnih odlikovanja. Svoja su odlikovanja dobili još u 90-ima, no odonda nijedan predsjednik nije iskoristio svoje ovlasti da im ih oduzme, unatoč toj mogućnosti propisanoj u Zakonu o odlikovanjima i priznanjima Republike Hrvatske. Tako, primjerice, uz brojna druga, Dario Kordić nosi odlikovanje Reda kneza Branimira s ogrlicom[2], koje se dodjeljuje za ‘osobite zasluge stečene promicanjem međunarodnog položaja i ugleda Republike Hrvatske i njezina odnosa s drugim državama’. S druge strane, Milivoj Petković je, kao možda svoje najzanimljivije odlikovanje u moru drugih, za ‘osobiti doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana’ odlikovan Redom hrvatskog pletera[3], a Jadranko Prlić Redom kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom[4] za ‘ izniman doprinos neovisnosti, cjelovitosti i međunarodnom ugledu Republike Hrvatske, za izgradnju Hrvatske i razvitak odnosa Hrvatske i drugih zemalja’.
Izuzev nevjerojatne količine ironije koja se krije iza toga da baš ovi ljudi nose baš ova odlikovanja (ili ikakva, mnogobrojna odlikovanja uopće), činjenica da ih nose već 30-ak godina, uključujući i nakon pravomoćne presude Haškog suda, posebno pogađa.
Ipak, Republika Hrvatska nikad neće tvrditi da štiti, ili, ne daj Bože, slavi ratne zločince. Na van, nikad se izrijekom neće uzeti kao službenu državnu politiku tiho, ili ponekad i glasnije, odobravanje i objašnjavanje ‘potrebitosti’ ratnih zločina i njihovih počinitelja. Kao mlađa generacija, postajem razočarana politikom koja sustavno izbjegava suočavanje s prošlošću. Politički diskurs često obiluje relativiziranjem, ignoriranjem i negiranjem ratnih zločina, njihovim posljedičnim opravdavanjem, kao i opravdavanjem počinitelja i događaja opisanih u presudama jednog od najvažnijih kaznenih sudova na svijetu. Ovakav pristup ne samo da onemogućava kontekstualizaciju ratova 90-ih, već šalje poruku da pravda nije univerzalna vrijednost. Pojedinci će se slaviti kao ratni heroji, podizat će im se murali, te ostavljati njihova odlikovanja jer ‘praksa (op. a. oduzimanja odlikovanja) se dosad nije primjenjivala, osim u slučaju odluka domaćeg zakonodavstva’, što je bilo obrazloženje, svega par dana nakon presude, tadašnje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović na pitanje zašto osuđenoj šestorki neće oduzeti odlikovanja, unatoč tome što je za to postojala inicijativa, odnosno poticaj.
Ali, kakva je to druga politika, nego državna, koja sustavno promovira narative o veličanju zasluga šestorke, ne osuđujući njihova zlodjela, a zatim im s najviših razina daje odobrenje u formi predsjedničkih odlikovanja? Kakva je to politika, nego obmanjujuća, koja ne spominje hrvatske zločine, što na našem teritoriju, što u susjedstvu? I kakva je to politika, nego službena, čiji narativi u posljednjih 30-ak godina ne ovise o onome tko je na vlasti, već su toliko utkani u kolektivnu svijest naroda da ih više ni ne preispitujemo?
———————–
Franka Logarić (2002.) studentica je Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Trenutno je pripravnica u Inicijativi mladih za ljudska prava – Hrvatska.
[1] Koncept UZP-a pravni je termin razvijen zaslugom nurnberškog vojnog tribunala kod zapovjedne odgovornosti optuženih za ratne zločine u Drugom svjetskom ratu. Prvi put se doktrina UZP-a u radu MKSJ-a pojavila u vezi sa slučajem Tadić, a kasnije i Milošević.
[2] Narodne novine 46/1995, https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1995_07_46_927.html
[3] Narodne novine 9/1997, https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1997_01_9_148.html
[4] Narodne novine 46/1995, https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1995_07_46_912.html
