Više od trideset godina prošlo je od kada je Slobodan Mrkajić bio zatočen u logorima u Konjicu, Hadžićima, na Igmanu. Danas živi u Rogatici. Predsjednik je Udruženja logoraša Sarajevsko-romanijske regije i Skupštine Saveza logoraša Republike Srpske. Iako iza sebe nosi duboku traumu, njegova poruka nije mržnja nego istina, dostojanstvo i pomirenje.

Razgovarala: Sanela Karaica

Sa Centrom za nenasilnu akciju, bivšim logorašima, ratnim veteranima i mirovnim aktivistima iz regije obišao je ove, ali i brojne druge logore u BiH. Emotivni i teški pohodi, ali važni za budućnost, s porukom da se ne zaboravi i ne ponovi.

Mrkajić: Ja sam obišao maltene sve silose u BiH i logore sa ovim centrom, sa logorašima. Stratišta svih naroda, širom zemlje. Bacio ružu u rijeku sa mosta u Doboju. To su sve žrtve, nevine žrtve, na pravdi Boga dirane. I s jedne, i s druge, i s treće strane. Ja ne mogu slagati da nisam bio u logoru, da nije postojao logor. Istinu treba reći, ne treba bježati od nje. To je pomirenje.

Kakav je bio osjećaj vratiti se na mjesta gdje ste proveli najteže trenutke svog života?

Mrkajić: Prvo sam posjetio Tarčin, gdje sam bio zatočen. Neki su me pitali što ne idem u Čelebiće, jer sam tamo bio još duže. Sve u svoje vrijeme. Treba obezbijediti prvo situaciju da možeš otići, a da ne budeš kamenovan i tako to. Kada su se stekli uslovi, i to se ostvarilo.

Bilo je teško, emotivno. To znaju ovi koji su išli sa mnom. Držali me, tješili. Treseš se, naježiš se. Gubiš misao i svijest. Uz to sam srčani bolesnik. Teško je i razgovarati o tome, a kamoli zakoračiti na mjesto zločina, gdje su zli i neiživljeni ljudi činili ono što nijedan dobar čovjek nikada ne bi.

S Vama su išli i logoraši različitih nacionalnosti. Da li je bilo nelagode?

Mrkajić: Ne. Imamo dobre i korektne međusobne odnose. Čak i prijateljske. Družimo se, poklanjamo jedni drugima knjige. Razumijemo se mi bez mnogo riječi – jer svi smo to prošli. U autobusu nas ima sa svih strana i nikad nijedna ružna riječ. Nema prepirki, nema uvreda. Nema zaoštravanja priča. Nemamo sporove među sobom, ali imamo problem što su na vrhu naših udruženja postavljeni ljudi koji nas uništavaju.

Sjećam se, odmah poslije Dejtona, došao mi Sabit, moj školski drugar. Grlili se, izljubili. Kaže: „Brate, i ja sam prošao isto što i ti. Bio zarobljen kod Srba. Ali nećemo o tome ništa. Ni riječiˮ. Evo, baš mi bio i Džemo iz Australije. Prijatelji smo 15 godina.

Trideset godina je prošlo od rata. Ima li nade za pomirenje?

Mrkajić: Zavisi kako ga shvatate. Pomirenje je bilo i u ratu među pojedinima koji su švercovali zajedno, sastajali se, pili i jeli, a drugi ginuli. Dakle, suživot je moguć i neizbježan jer ne možemo jedni bez drugih. Vjerujte da nema nacije koje kod mene nema. Ali poštenih ljudi. Meni dolaze u goste razni moji prijatelji, sa porodicama. Ne pričamo o ratu i o onome što je bilo. Bez opterećenja ikakvog. Oni znaju gdje sam i šta sam bio.

Stao sam i sa zlikovcem koji me je tukao, jer je pokazao jedan ljudski gest. Zaustavio sam ga u Konjicu da ga upitam zašto je pustio iz Čelebića jednog logoraša i poslao ga na razmjenu. Tog momka je brat od mog dede dobio u 70. godini. Nismo ni znali šta je s njim bilo, kad mali otišao na razmjenu. Kaže: „Isti moj Kemoˮ, sin mu. I pružim mu ruku, a tukao me.

Teško Vam je pričati o prošlosti. Zbog tih trauma ste imali zdravstvene probleme?

Mrkajić: Tako je. Doživio sam srčani udar za vrijeme snimanja dokumentarca „Neoprostivoˮ. To je film gdje se osuđeni za zločine u logoru Čelebići Esad Landžo sastaje sa žrtvama. Te su priče teške za nas logoraše i zato mi ne pričamo o tome, barem ne između sebe.

Koliko je važno da svi zločini dobiju sudski epilog?

Mrkajić: To je ključno. Mnogi još nisu odgovarali, a štite ih vladajuće strukture. Mene su tukli, lomili rebra. Ko me to polomio i mučio? Ja ne mogu drugačije nego da to pričam, istinu. Ne mogu pristati na to da šutim ili kažem da se ništa nije dogodilo.

Nije mene ni prije rata interesovalo ko je šta. Sa muslimanima radio, sarađivao, bio po arapskim zemljama. Zato i dan-danas nekima smetam, jer nisam nacionalista i ne mrzim, ali treba da se prizna ko je šta radio. Nisu krivi cijeli narodi nego samo oni ljudi koji su zlo radili. Ostali ne. Ni svih pet prstiju na ruci nisu isti. Zato su važne presude.

Jesu li obični ljudi spremni za dijalog i razumijevanje?

Mrkajić: Kao što rekoh, saradnja i druženja sa običnim ljudima DA, ali, nažalost, u strukturama udruženja su ti ljudi koji ne daju pomirenje, čačkaju… Najgore od svega je što takvi nisu ni logoraši ni borci. Ništa. Samo kriminalci. Eto, to je odgovor. Dok se mi sastajemo, oni pričaju da smo protiv države.

Kod običnih ljudi i poštenih, nema tih problema. Moji su kumovi druge vjere. Vjenčani kum mi je musliman. Mi smo narodi isprepleteni.

Imate li primjer koji najbolje opisuje suživot?

Mrkajić: Imam prijatelja u Konjicu koji me je izvodio iz logora. Slao sinove da mi od majke donesu cigare i konzervu. „Ako nema kutiju, nek pošalje dvije-tri cigareˮ, govorio je. Znaš li šta to znači? I sretnem ga nedavno. Sjedili sat i po u Konjicu i pričali. Odem poslije u hotel na večeru, kad neko me traži. Pogledam, momak ko jabuka. Razmišljam ko li je, kad ono sin ovog mog prijatelja što smo sjedili. Rekao babi da mora doći da me vidi. Poljubio sam ga ko svog sina. E, to je to.

Nisu problemi u običnim ljudima. Imao sam i slučaj gdje me stražar vodio kod svog oca. Izveo me da mu uradim nešto oko auta. Iznijeli njegovi majka i babo hrane i kafu. Tu me niko nije dirao. Babo me uhvatio za ruku i pita: „Kakav je ovaj moj sin?ˮ. Kažem: „Dobar jeˮ. A on kaže: „Govorio sam mu – nemoj, sine, nikome zlo da učiniš. Vratiće ti seˮ. I to vam je najveća pouka.

Naslovna slika: Slobodan Mrkajić, foto: Centar za nenasilnu akciju

Intervju je urađen u saradnji sa Impuls Portal