Mjesec dana nakon izvinjenja nizozemske ministrice u Potočarima tokom obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici, Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) analizira koliko su izvinjenja u bosanskohercegovačkom društvu rijetka i zašto su toliko važna.

Ministrica odbrane Nizozemske Kajsa Ollongren je 11. jula na komemoraciji u Potočarima poručila kako Nizozemska snosi dio odgovornosti za neuspjeh međunarodne zajednice u Srebrenici 1995. godine.

Ona je rekla kako je međunarodna zajednica zakazala da pruži odgovarajuću zaštitu žrtvama tokom genocida u Srebrenici u kojem je ubijeno najmanje 7.000 muškaraca Bošnjaka. Dodala je da Vlada Nizozemske, kao dio međunarodne zajednice, dijeli odgovornost za neuspjeh.

“Zbog toga, nudimo vam svoje najdublje izvinjenje. Naša je moralna dužnost da uvijek moramo govoriti istinu o svemu i razotkrivati laži”, kazala je, između ostalog, Ollongren.

Iako dolazi 27 godina nakon počinjenog zločina, ovo izvinjenje i dalje je jedno od rijetkih za Srebrenicu. U Republici Srpskoj (RS), čije je političko i vojno rukovodstvo osuđeno za genocid počinjen u julu 1995. godine, ali i Srbiji, za koju je Međunarodni sud pravde u Haagu utvrdio da nije spriječila genocid niti kaznila njegove počinitelje, izvinjenja i priznanja genocida su bila rijetka i već godinama nisu dio zvaničnih politika.

Izjave bivših premijera i predsjednika u Republici Srpskoj i Srbiji u kojima traže oprost za zločine u Srebrenici odavno su poništene. Nakon izvinjenja nizozemske ministrice, vlasti entiteta i susjedne države kritikovale su pozive za poštovanje žrtava i priznanje zločina.

Za Velmu Šarić, direktoricu Centra za postkonfliktna istraživanja, odnos političara prema izvinjenju pokazuje koliko je domaće društvo daleko od istinskog procesa suočavanja s prošlošću.

“Ovo je izborna godina i možemo da vidimo da se komemoracija genocida i ove godine stavlja u jako ružan kontekst poricanja, vrijeđanja preživjelih i žrtava, relativiziranja pravnih činjenica utvrđenih na mnoštvu međunarodnih i domaćih sudova”, kaže Šarić.

To je jedan od razloga zbog kojih smatra da je priznanje nizozemske ministrice odjeknulo i da ima “historijsku važnost jer je država Nizozemska nakon 27 godina smogla snage da se izvini žrtvama i preživjelima, kao i da prizna da nije uradila dovoljno da ih zaštiti”.

Gledajući kompletan proces tranzicijske pravde, Šarić objašnjava kako majkama Srebrenice izvinjenje mnogo znači, ali da će trebati promjena politika u Republici Srpskoj i Srbiji za priznanje i istinsko pomirenje.

Za pomirenje bi najprije trebalo donijeti političke odluke, kaže kustos Memorijalnog centra u Potočarima Hasan Hasanović.

“Bez suočavanja s prošlošću nema istinskog pomirenja, koje ustvari još nikada istinski nije započeto”, kaže on.

U sedmicama nakon obilježavanja godišnjice genocida niko od političara u regionu još uvijek nije bio dovoljno inspirisan da iskoristi trenutak za vlastito izvinjenje.

“Nije bitna samo izjava, bitni su i daljnji koraci”, smatra Hasanović.

Zaboravljene poruke

Kajsa Ollongren. Foto:  EPA-EFE/Philip Davali

Proces suočavanja s prošlošću, čiji je cilj istinsko pomirenje, imao je svoje svijetle tačke u posljednje skoro tri decenije. Direktor “Mediacentra” iz Sarajeva i dugogodišnji urednik i novinar Boro Kontić boravio je u Srebrenici početkom jula ove godine i za crnogorski portal Televizije Podgorica napisao kolumnu o zahtjevima majki Srebrenice za izvinjenje od Nizozemske dan prije obilježavanja godišnjice. Kontić podsjeća na četiri izvinjenja koja su uputili zvaničnici Srbije i Republike Srpske.

Nekadašnji predsjednik Srbije i Crne Gore (SCG) Svetozar Marović je u novembru 2003. uputio izvinjenje bh. građanima za ono “što je u ratu bilo kome iz BiH učinio bilo ko iz SCG”. Kako su prenijele Nezavisne novine, on je istaknuo kako smatra da je došlo vrijeme praštanja.

“U svoje lično ime i ime onih koje predstavljam, želim da kažem da ovo nisu samo kurtoazne riječi, nego riječi iskrenih namjera. Želim da se izvinim i da kažem da narodi nemaju pravo da trpe krivicu zbog zla koje su napravili pojedinci”, naglasio je Marović.

U decembru 2004. godine tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić je uputio izvinjenje svim građanima BiH nad kojima su počinjeni ratni zločini uz napomenu da zločin nije počinio srpski narod već zločinci, pojedinci s identitetom, prenio je RSE.

“Ja se izvinjavam svima protiv kojih je činjen zločin u ime srpskog naroda. Ali to nije činio srpski narod, nego su zločinci individualci, odnosno pojedinci, i nemoguće je optuživati jedan narod. Ali isti zločini su vršeni i protiv našeg naroda. I u tom smislu, svi dugujemo jedni drugima izvinjenje. Ako ja treba prvi da počnem, evo, tu sam”, kazao je Tadić, koji je više puta dolazio u Srebrenicu na obilježavanje godišnjice genocida.

Potom je u aprilu 2013. godine predsjednik Srbije Tomislav Nikolić u jednom televizijskom intervjuu rekao: “Klečim i tražim pomilovanje za Srbiju zbog zločina koji je izvršen u Srebrenici.”

Kada je okončan prvi izvještaj o Srebrenici 2004. godine, tadašnji predsjednik Republike Srpske Dragan Čavić izjavio je da “događaji u Srebrenici predstavljaju crnu stranicu srpske istorije”.

“Učesnici u ovom zločinu ne mogu se opravdati ničim i nikome”, podsjeća Kontić i dodaje kako bi neki od političara danas povukli svoje riječi nakon promijenjenog odnosa prema izvinjenju u posljednjoj deceniji.

Kontić kaže da bi priznavanje genocida i suočavanje s prošlošću značilo i priznanje “da se već tri decenije gradi život koji počiva na laži”.

“Sistemom uzročno-posljedičnim bila bi dovedena [u pitanje] konstrukcija koja se neprirodno gradi tri decenije. Da su svi podjednako krivi, da nije bilo genocida u Srebrenici i da je ovo prošlost koju treba zaboraviti i ‘okrenuti se budućnosti’, znači zadržati sve što je osvojeno etničkim čišćenjem. Trajno uknjižiti zločinom oteto”, smatra Kontić.

U svom blogu koji je objavljen 12. jula, dan nakon izvinjenja nizozemske ministrice, šef Delegacije Evropske unije u Bosni i Hercegovini Johann Sattler napisao je da “nakon tolike nehumanosti koja se dogodila u Srebrenici, razumljivo je da riječi kao što je pomirenje zvuče isprazno, ili čak uvredljivo za žrtve”.

“Ne može se očekivati ni od koga da oprosti genocid. I zaista, bez pravde, punog poštovanja i priznanja zločina, žrtava i ljudskih gubitaka, istinsko pomirenje je nemoguće. Ovo važi za sve zločine počinjene tokom rata, a posebno za genocid u Srebrenici zbog posebnog karaktera zločina”, napisao je Sattler u blogu “O Srebrenici”.

Na pisanje u ovom blogu reagovala je premijerka Srbije Ana Brnabić, koja je na svom Twitter nalogu istakla kako je zastrašujuće da šef Delegacije EU u BiH kaže da bi pomirenje bilo uvreda za žrtve.

“E, ovo je istinski zastrašujuće i ja se zaista nadam da je ovdje došlo do neke greške”, napisala je Brnabić.

Pisanje Sattlera je komentarisao i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.

“Komplikovana je ta izjava. Vidio sam mu ja goru izjavu, u kojoj je govorio da je svako pominjanje srpskih žrtava ustvari provokacija”, rekao je Vučić.

Vučić nikada nije slijedio postupke Tadića i Nikolića u traženju izvinjenja. U Srebrenicu je na obilježavanje godišnjice došao jednom, 2015. godine, ali se, nakon incidenta u kojem je napadnut, nije poslije pojavljivao u ovom gradu. On je nedavno, gostujući u programu jedne televizije, u intervjuu kazao kako je važno “da pokušamo da odustanemo, i uspeli smo u tome u prethodnom periodu, od samog ponižavanja i nametanja stalne kolektivne krivice srpskom narodu, i na to sam ponosan”.

Nakon obilježavanja godišnjice u julu ove godine, Vučić je izjavio da u Potočare nije dobrodošao, na što su putem Twittera odgovorile “Majke Srebrenice”: “Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić će biti dobrodošao u Potočare onog trenutka kada bude priznao genocid i kada se izvini. Na lažna pomirenja nismo spremni.”

Pojedini političari iz BiH odali su ranije počast žrtvama proteklog rata.

Tako je nekadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović 2016. godine sa delegacijom Stranke demokratske akcije (SDA) položio cvijeće i odao počast sarajevskim Srbima stradalim na lokalitetu Kazani.

Izetbegović je tada poručio da je žalosno što se nešto ovakvo uopće desilo i da svi trebaju nastojati da se to ne ponovi.

“Osjećao sam se dužan, trebao sam doći ovdje i ranije”, rekao je Izetbegović.

Broj civila srpske nacionalnosti ubijenih 1993. na Kazanima nije zvanično utvrđen niti više od 20 godina nakon rata. Izetbegović je ranije naglasio da bi se svi u državi trebali ujediniti da se riješi ovaj, ali i slični problemi.

Izvinjenje se političarima ne isplati?

Mezarje u Potočarima. Foto: EPA-EFE/FEHIM DEMIR

Prihvatanje odgovornosti za zločine, traženje izvinjenja i odustajanje od falsifikovanja i relativiziranja ključni su za proces pomirenja, objašnjava Branko Todorović iz Helsinškog odbora za ljudska prava Republike Srpske. Ali u Republici Srpskoj i Srbiji za tim nema želje jer “nije politički profitabilno”, dodaje on.

“Mi očekujemo da se mir gradi nekako sam od sebe. Mir se ne može graditi sam od sebe, kao što se ni rat ne gradi sam od sebe. Rat se gradi zbog određenih političkih interesa, i mir bi trebalo da se gradi aktivnostima slobodnog društva”, kaže Todorović.

On ne vjeruje da će domaći političari prestati da iskorištavaju duboke ratne rane za vlastitu promociju. Zbog toga smatra da su međunarodne institucije i organizacije mogle preuzeti više odgovornosti za konkretne aktivnosti na izgradnji pomirenja.

“Zašto Evropska komisija nije iskoristila političku i svaku drugu moć koju ima da kaže ‘stavljamo tranzicionu pravdu u vrh pitanja za ovu zemlju’? To je isto mogao da kaže Ured visokog predstavnika i da sve stvari uslovljavaju time”, govori Todorović.

Uz nametanje zabrane negiranja genocida i drugih ratnih zločina u julu 2021. godine, Todorović smatra da je Ured visokog predstavnika (OHR) trebao nametnuti dokumente o tranzicijskoj pravdi i obavezati parlamente da rade na njihovoj provedbi.

Bosna i Hercegovina nikada nije usvojila Strategiju tranzicijske pravde, koja je trebala doprinijeti pomirenju i suočavanju s prošlošću. Bez takvog dokumenta, procesi su prepušteni pojedinačnim inicijativama političara. Rijetka izvinjenja u BiH nisu dovela do lančane reakcije poput one u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata koja je omogućila ovom društvu katarzu. U BiH je, nasuprot tome, već decenijama prisutna i brižno gajena kultura poricanja o neposrednoj prošlosti na kojoj su već odrasle cijele generacije ljudi, objašnjava Dino Abazović, profesor sociologije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

“Mislim, da bi se uopšte došlo do momenta u kojem izvinjenja imaju tek nekog smisla, moramo se fokusirati na ono što kolega Nenad Dimitrijević ispravno primjećuje, a to je rekonstrukcija motivacijskih obrazaca ponašanja koji su u nedavnoj prošlosti doveli do masovnog kršenja ljudskih prava i univerzalnih moralnih vrijednosti”, smatra Abazović.

Tokom svog govora 11. jula u Potočarima, visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt je naveo kako je potrebno raditi na zajedničkim školskim kurikulumima o istini o genocidu u Srebrenici, ali su se predstavnici vladajuće koalicije u Republici Srpskoj žestoko usprotivili takvoj inicijativi.

Hasanović objašnjava da bi promjena narativa o genocidu i izmjena školskih kurikuluma uticale na promjenu javnog diskursa i usklađivanja s narativom priznanja i ljudskog odnosa prema porodicama žrtava.

“Bez ovih preduslova sve ostalo politika je koja neće nikada doprinijeti da se dođe do pomirenja”, kaže Hasanović.

Tekst je rezultat saradnje forumZFD-a s BIRN-om BiH.