Šta kada je um slep?

U srpskom društvu se odavno izlizala sintagma „suočavanje sa prošlošću“. To je učinjeno na različite načine. Optuženi i učinioci ratnih zločina su godinama ponavljali da je koriste samo izdajnici srpskih nacionalnih interesa i strani plaćenici. Mnogi su u to poverovali. Druga strana, koja zločine nikada nije prihvatila kao svoje nacionalno nasleđe, je sintagmu mantrično ponavljala najmanje jednu deceniju. Pričala je o besmislenosti rata, surovosti i žrtvama, njihovim sudbinama. Računajući na ljudskost i razum, ova strana se nadala nacionalnoj katarzi. Ipak, u jednom trenutku je sebe iscrpela, ispraznila nadu i povukla.

Zato danas, oko dve decenije nakon završetka sukoba u Jugoslaviji, suočavanje sa prošlošću u Srbiji gotovo više i da ne postoji. Postoje senke i pojave koje nas svakodnevno podsećaju da se sa prošlošću nismo suočili, već naprotiv, da se u nju vraćamo. O tome je ovde već bilo reči – osuđeni ratni zločinci su u Srbiji dobrodošli u državnim institucijama i vladajućim političkim strankama. Oni uzdignute glave hodaju gradom, uglađeni i slobodni da društveno-politički deluju. Ako im to zamerite oni se – zaista ironično – pozivaju na ljudska prava.

Najilustrativniji je svakako primer Vojislava Šešelja kome je pravnosnažnošću osuđujuće haške presude po sili zakona prestao mandat narodnog poslanika. Međutim, on i danas nesmetano sedi u skupštinskoj klupi iz koje je čak izjavio da „bi ponovio sve zločine za koje je osuđen“.

Primeri se mogu nizati u nedogled, od zaštite nikad optuženih, preko podsmeha osuđenih, zataškavanja činjenica i dokaza, do relativizacije i potpunog negiranja srpske odgovornosti u ratnim zločinima.

U takvom sistemu je teško živeti, teško ga je i analizirati, ali se ipak i uprkos svemu postavlja pitanje – da li možemo drugačije? I ako da, kako?

Veliku inspiraciju za moju, ali i za druge zemlje regiona, može predstavljati analiza „Niko nije oslobođen istorije“ Helmuta Dubila. Ona govori o pedeset godina debata o nacionalsocijalističkoj vlasti u Bundestagu. Nemci su, mimo stereotipa o brzom suočavanju sa prošlošću, prošli put relativizacije i negacije, posebno tokom prvih dvadeset godina od završetka rata. Osuda zločina, javno izraženi sram zbog porodične istorije, podsećanje na odgovornost za nečinjenje, prihvatanje odgovornosti države za zločine, čak i kada nema individualne krivice – sve je ovo postepeno narastalo tokom decenija u kojima je došlo do smene političkih generacija. Oni čiji prsti nisu bili direktno upleteni u genocid, njega su se sramili i od njega su izgradili državni otklon.

Izlaganje jednog poslanika Bundestaga iz sedamdesetih godina bi danas moglo da posluži svim balkanskim narodima u zaustavljenom „suočavanju sa prošlošću“:

„Naše stanovništvo se stalno pita zašto se govori samo o onom što smo počinili mi Nemci, a ne o onome što su drugi naneli nama Nemcima. Na ovo pitanje se ne može tek tako odgovoriti time da je Nemačka otpočela rat i da su nemačke trupe prve upale na tuđu teritoriju, ma kako istinito to bilo. Ne mogu se zločini obračunavati kao aktiva i pasiva u bilansu. Svaka strana mora da izađe na kraj sa onim što je počinila i zgrešila. Time što kažemo „ne“ zastarevanju nacionalsocijalističkih zločina, mi Nemci pred nama samima i pred sledećim generacijama dokazujemo spremnost da dvanaest zlih godina naše istorije rasvetlimo do poslednjeg detalja… Upravo time što bespoštedno kritikujemo sebe možemo da legitimišemo i našu želju želju da se poštuje nepravda koju su drugi učinili nama..“

Ovde je zapravo rečeno sve o raspravi koja se dvadeset godina vodi na Balkanu – ko je prvi počeo, ko je više stradao, ko je manje, a ko više kriv. Poslanik Gradl jasno ukazuje na izlaz iz tog začaranog kruga.

Za nove generacije je svakako izuzetno bitno da čuju istinu, činjenice, svedočenja i priče žrtava. Obrazovanje bi moglo da promeni budućnost koja se ponavlja. Za sada obrazovni sistem u Srbiji to propušta. U školama se o zločinima ćuti, a nastava istorije liči na ono što istoričarka Dubravka Stojanović najčešće naziva predvojničkom obukom.

Za starije generacije, one koje su se odavno svesno odlučile da se ne suoče sa prošlošću, situacija je daleko drugačija. Na devetnaestogodišnjicu genocida u Srebrenici, pukim slučajem preživeli Hasan Nuhanović je o svom životu govorio za jedan beogradski medij.

Učinio je to ljudski i neizbežno intimno, ali i sa gorčinom koju nije teško razumeti. Rekao je da ponavljanjem svoje priče on „ne može biti držač ogledala u kome se mi ogledamo“. Smatra da je dovoljno ono što je proživeo tokom rata, sve do danas. One koji su se odavno odlučili za relativizaciju ili negaciju, nijedna već dostupna činjenica i nijedno svedočenje neće pokolebati, shvatiće ga kao propagandu. To ogledalo ne pomaže, jer su džabe oči kada je um slep[1].

U pravu je bio Nuhanović kada je izjavio da srpska strana mora sama da pronađe svoje suočavanje sa prošlošću, da ovaj proces mora doći iznutra. Rekao je da on ne vidi da taj put tražimo.

Ovo poslednje je samo delimično istina. Postoje mnogi, iako nisu u većini, koji su taj put prošli ili njime koračaju. Problem je sasvim druge prirode.

Kao što smo videli u nemačkom primeru, tek nakon dvadeset godina i tek nakon političke smene generacija, započeo je proces koji mi nazivamo suočavanjem sa prošlošću.

Političke ideje i pojedinci koji su organizovali i sproveli ono sa čim je potrebno suočiti se – i dalje suvereno vladaju Srbijom (ali i zemljama u okruženju). Kontinuitet miloševićevskog i šešeljevskog režima prekinut je tek na nekoliko godina, a suštinski ponovo uspostavljen političkim ubistvom.

Takav sistem, u kome danas ipak žive i neke nove generacije, nikada ne može biti spreman na suočavanje sa prošlošću. Jer ta prošlost, to su oni, to su naše političke elite.

Oni sami to dobro znaju, čak bi se moglo reći da su našli uspešnu strategiju – u njoj mi očajavamo zbog navodnog nacionalnog primitivizma i neljudskosti, dok se oni pobednički smeju ovom našem porazu. U ovoj strategiji je namerno blokirana politička i uopšte društvena smena generacija, kontrolisano je javno izraženo mišljenje, kao i mediji. Čak se u poluzbilji govori da se masovno iseljavanje mladih podstiče upravo kako bi politički nameštenici zauvek vladali koristeći iste ideje i metode.

Ali na sreću, vreme zaista čini svoje. Iz nemačke perspektive, prošlo je tek dvadeset godina od završetka rata. Možemo da očekujemo da nam budućnost donese govore poput govora poslanika Bundestaga iz sedamdesetih. Koliko god se ratni politički establišment tome odupirao, ovo vreme neminovno dolazi.

Sofija Mandić je pravnica, članica Centra za pravosudna istraživanja i kolumnistkinja medija Peščanik.


[1] Aforizam: Ilija Marković