Foto: Srđan Veljović
Povoda za tekst s ovakvim naslovom ima more, iz razloga što iskrsavaju gotovo na dnevnoj bazi. Mogli smo o svemu ovome pisati i nakon presude Mladiću, jednako kao i nakon presude čelnicima Herceg-Bosne ili presude Šešelju. Mogli smo isto tako o ovome pisati i nakon Vučićevog posjeta Zagrebu ili nakon naprasno okončanog Jandrokovićevog posjeta Beogradu. Isto vrijedi i za moment nakon Ivanovićevog ubojstva na Kosovu, Izetbegovićevog upornog igranja s ratom, kao i za Plenkovićevo podsmjehivanje novinaru N1 televizije i odbijanje da odgovori na njegovo pitanje, samo zato što dolazi iz Beograda. Sve navedeno nam stalno svjedoči o tome kako se nijedno od ova tri društva, hrvatsko, srpsko i bosanskohercegovačko, nije uopće suočilo s posljedicama vlastitih političkih izbora i ratnog te nacionalističkog djelovanja u njihovo ime. Ovdje ćemo se pak zadržati na srpskom i hrvatskom društvu, posebno u svjetlu aktualnog korištenja Jasenovca za sitna politikantska podbadanja između dvaju potkapacitiranih politika koje stoluju u Zagrebu i Beogradu.
Istina je nažalost da ni u socijalističkom razdoblju, sve do sredine osamdesetih i slabljenja vlasti, nije bilo dovoljno snage, ali ni racionalnosti da se u punom smislu riječi otvore ozbiljne rasprave o svim traumatičnim mjestima prošlosti, pa i o Jasenovcu, niti je ikad bilo spremnosti da se razgovara o vlastitim pogreškama. To je jedna od stvari koja je umnogome, po inerciji utjecala na istu vrstu odbijanja da se to napravi danas, ali je posredno i omogućila posve otvorenu i nasilnu stigmatizaciju antifašističke borbe i socijalističkog razdoblja, koji su sve češće od strane institucionalne historiografije i državnih vlasti lažno predstavljeni kao jedan od dva pogubna totalitarizma. Sve u namjeri da se nekako opravda otvorena rehabilitacija kolaboracionističkih vojski i režima, koja je na djelu.
Iz čega, osim iz nedostatka tradicije suočavanja, proizlazi ovako problematičan odnos prema prošlosti? Uglavnom iz kombinacije iskrenog uvjerenje u ispravnost nacionalističkih stavova i politika i pukog oportunizma političkih lidera, koji se nisu u stanju suprotstaviti raspoloženjima mase. Političke vođe su se tako svele samo na ulogu jeftinih populista koji spremno povlađuju najnižim strastima društva, odgojenog u atmosferi netolerancije pa i mržnje u devedesetim godinama, ali i nakon njih. Imajući sve ovo u vidu, očito je kako je najispravnija dijagnoza ovdašnjih društava ona koju je još davno ponudio Mirko Kovač, o tome kako je elita gora od rulje.
Pri čemu je, pored oportunizma, licemjerstvo drugi zajednički nazivnik takvog djelovanja. Ono je lako uočljivo u tome kako se Šešelja opravdano i činjenično naziva ratnim zločincem, dok se ista takva odluka haškog suda o hercegbosanskim čelnicima ne priznaje. Vučić opet glumi pravednički bijes u vezi odnosa hrvatske politike prema Jasenovcu, a nema dovoljno hrabrosti, želje, ni mudrosti da se ispriča za vlastite izjave i djelovanje iz ratnih godina. Plenković se opet opravdano zgraža nad Vulinovim nacionalističkim poentiranima nad jasenovačkim logorom smrti, a istovremeno ne vidi učinke vlastitog djelovanja, zbog kojeg već treću godinu za redom imamo nekoliko jasenovačkih kolona sjećanja. Čitav problem s hrvatskim i srpskim društvom danas leži u tome što bi iz prošlosti uzimali samo one stvari koje im odgovaraju, očistili bi ih od izvornog konteksta te bi ih onda primarno u političke svrhe koristili. Pri čemu je i jednima i drugima ključni problem odnos prema partizanskoj borbi i socijalističkoj Jugoslaviji. I jedno i drugo bi najradije prešutili, no kako je to praktično nemoguće, u prvom redu iz razloga što se obje zemlje nalaze u avnojevskim granicama te i dalje žive na infrastrukturi iz tog razdoblja, pokušavaju falsificirati vrijednosti i stvarnost te zemlje i njezinog nasljeđa. Ono je naravno daleko od idealnog, pa i demokratskog, no njegove konstitutivne antifašističke vrijednosti, uz bratstvo i povjerenje među jugoslavenskim narodima su s jedne strane posve usklađene s temeljima na kojima i dalje počiva moderna Evropa, a s druge su iz temelja suprotstavljene još uvijek prevladavajućim nacionalističkim vrijednostima u oba društva. Stoga pokušaji da se istovremeno zadovolji europska civilizacijska norma za van, a nastavi uzgajati endemski klero-nacionalizam, temeljen na kolaboracionističkim vrijednostima i politikama, prema unutra, ne može završiti nikako drugačije, doli neuspjehom.
Najtužnije od svega je što takva politika, umnogome vidljiva u odnosu prema manjinama, na kraju šteti i vlastitom narodu u sredini u kojoj se nalazi u manjinskoj poziciji. Stoga je najmanje što bi odgovorna politika morala napraviti je u prvom redu uvažavanje nekih općepoznatih činjenica, uzroka i procesa iz Drugog svjetskog rata, ali i iz posljednjih ratova za jugoslavensko nasljeđe, umjesto da potpuno tragično poziva na nova istraživanja, kao što radi hrvatska predsjednica Grabar Kitarović u vezi Jasenovca. S obzirom na ozbiljnu dokumentiranost svega što se događalo, posebno u ratovima iz devedesetih, u čemu je haški sud odigrao presudnu ulogu, iskreno priznavanje vlastitih odgovornosti za ono što je nepobitno dokazano, predstavljalo bi tek prvi, ali presudan korak za normalan život u ovim društvima. To je potrebno tim prije napraviti, s obzirom na činjenicu da je razdoblje uzleta uvijek bilo vezano uz suradnju, zajednički život i međusobno poštivanje među ovdašnjim narodima, dok je svaka druga politika donosila opću propast te ekonomsku, socijalnu i demografsku devastaciju. Iako je ovo bolno očito, prosto je nevjerovatno koliko ovdašnja društva i politike koje ih vode i dalje inzistiraju na potonjem, dok preostale glasove razuma i otpora ušutkavaju optužbama za nacionalnu izdaju, što je popularno u Hrvatskoj ili za strano plaćeništvo, što je popularnije u Srbiji.
Dragan Markovina je hrvatski povjesničar i publicist
