„…to je kad drži knjigu u ruci, vidiš da je čovjek.“ Dušan Toholj, direktor NUBBiH u vrijeme paljenja Vijećnice, The Love of Books, Sarajevo Story

„Sve zapaljene kućne biblioteke grada Sarajeva ne mogu biti popisane niti upamćene. A nemaju ni zbog koga. No kao plamen svih plamenova i oganj svih ognjeva, kao konačni mitski pepeo i prah pamti se sudbina sarajevske sveučilišne knjižnice, slavne Vijećnice, čije su knjige gorjele cijeli dan inoć. To se dogodilo, nakon fijuka i eksplozije, točno prije godinu dana.Možda baš istog datuma kada ti ovo čitaš. Pomiluj nježno svoje knjige,stranče, i sjeti se da su prah.“ Miljenko Jergović, Sarajevski Marlboro                           

Priču o antifašizmu i civilizacijskim vrijednostima druge sarajevske Gradonačelnice,  početi ću s jednom crticom iz prošlosti i događajem koji se odigrao više od dvije stotine godina prije civilizacijskog zločina paljenja biblioteke, kojeg samo zločinci kao takvi i mogu izvršiti. Priča je ovo i o tri posve nepovezane knjige, jednoj koja nije pisana da bi se igdje nosila (a nosila se), jednoj koja je štampana kako bi se svugdje nosila (a ne nosi se nigdje), i primjerku jedne knjige koja će se raspasti i tako čitati posljednji put ukoliko se pročita do kraja.

Povijest Bosne

Godina je 1776., i godina je Američke revolucije, i netom je izglasana američka Deklaracija o nezavisnosti prema kojoj su, kako stoji, svi muškarci (ne i žene, već samo muškarci) rođeni jednaki. Na drugom kraju svijeta, u Osmanskom Carstvu, pa tako i u Bosanskom vilajetu, je u isto vrijeme 26. augusta te 1776. godine, dakle više od dvije stotine godina prije nego će u vrelo augustovsko predvečerje biti zapaljena Nacionalna biblioteka Bosne i Hercegovine, slavljeno rođenje sultanovog sina Mehmeda. Nakon trodnevnog veselja, bilježi i prenosi nam to Muvekkitova Povijest Bosne, vojska je sve svoje kapacitete usmjerila na utvrđivanje vojnih objekata po čitavoj Bosni „jer ne daj Bože da neprijatelji udare sa bilo koje strane, sarajevsko stanovništvo i ono iz susjednih kadiluka ne bi imalo kuda skloniti žene i djecu.“ Ove marginalne podatke o jeseni jedne velike svjetske Imperije i početka njena „bolovanja“ na Bosforu iznosim kako bi ukazao na postojanje jedne knjige koja nam te činjenice prenosi.

Muvekkit na Grbavici

Put knjige hroničara Saliha Sidki Hadžihuseinovića Muvekkita, o kojoj je riječ iz koje čitam na koji se to način Imperija brinula o stanovništvu Vilajeta i vlastitim podanicima – je nevjerovatan. Priča je globalno poznata zahvaljujući dokumentarcu BBC-a, u kojemu su glavni protagonisti, uz sačuvani četverotomni Muvekkitov rukopis, profesorica Lamija Hadžiosmanović i direktor Gazi Husrev begove biblioteke Mustafa Jahić. Naime, rad na prijevodu s turskog jezika Muvekkitove Historije Bosne je započeo oko dvije i po godine prije agresije na Bosnu i Hercegovinu. Profesorica Hadžiosmanović je zamolila direktora Jahića da joj dozvoli da se Muvekkit iznese iz biblioteke, u vlastiti stan, kako bi s ostalim prevodiocima iz Orijentalnog instituta mogla raditi na rukopisu. Tako je Muvekitt dospio na Grbavicu, gdje je profesorica živjela, te je na taj način, ispostavit će se kasnije, knjiga izbjegla paljenje, sudbinu mnogih knjiga u opkoljenom Sarajevu. Stručni tim se tako, neposredno prije početka rata u Bosni i Hercegovini okupljao svakodnevno i do kasnih večernjih sati radio na odgonetanju slova, marginalija i redaka kako bi prijevod rukopisa bio priveden kraju. No, ratna koprena u vidu tenkovskog rulanja gusjenica je ubrzo prekrila ovo sarajevsko naselje. Profesoricu je komšija upozorio na postojanje jednog spiska za likvidaciju na kojem se nalazila, ponudio joj je odlazak za Beograd, na sigurno, no nakon odbijanja, savjetovao joj je na koji način da neupadljivo napusti stan. Rukopisi su ostali u stanu. Bosna i Hercegovina je postala međunarodno priznata država čija je četverotomna Historija ostala na milost i nemilost četnicima koji su početkom maja 1992. godine ušli u sarajevsku Grbavicu.

Poruka Srba agresorima, poruka agresora Srbima i poruka Sarajevu

U međuvremenu su se sredinom maja 1992. godine na inicijativu profesora Vladimira Srebrova ispred „Vječne vatre“ uz „Skup Srba rodoljuba“ okupili i brojni drugi građani Sarajeva. Jedan od prisutnih, Miroslav Kojović je poručio: „Srbin sam, ali i Bosanac. Samo da poručim agresorima, „onim“ Srbima, nek ne jedu go[.]na. Kakvi su to ratnici kad gađaju žene, djecu i starce. Nek se stide. Vrše teror i izgladnjuju narod. To nisu ratnici, to su go[.]na. Sa skupa je Srebrov pozvao sve bosanskohercegovačke Srbe da se priključe redovima TO BiH. Nasuprot njemu, Srbe je iz skupštinskih klupa par mjeseci ranije pozivao i Stevan Medić iz Šipova, ali u posve suprotnom pravcu – kako bi napustili svoje stanove: „… to nisu vaša ognjišta i vjerovatno i niste spremni da to branite, jer to nije vaše – to vam je neko dodijelio. Mi koji imamo svoja ognjišta, koji nismo pohrlili u ove velegradove mi ćemo svoja ognjišta braniti i nikada se ta ognjišta neće zvati drugačije nego do sada.“ Istih dana iz Centra za antiratnu akciju – Beograd je sarajlijama stigla poruka na kojoj je stajalo: „Čujemo koje užase Sarajevo preživljava. Nemamo reči utehe. Očajni smo. Nemoćni smo. Duša nas boli. Stalno mislimo na vas. Volimo vas.“

Uz još jedan od pokušaja presijecanja Grada, i njegovu podjelu na muslimasnki i srpski dio u skladu s Karadžićevim planovima, uslijedilo je granatiranje i paljenje Orijentalnog instituta 17. maja 1992. godine, a nedugo zatim i Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine. Orijentalni institut je pogođen raketom na navođenje, tzv. maljutkom, a granatirana i pogođena, Vijećnica je izgorjela u noći sa 25-26. augusta 1992. godine. Knjižno blago koje je čuvano u ovoj zgradi pretvoreno je u plamen i pepeo koji su, pod puščanom, mitraljeskom i topovskom paljbom nastojali ugasiti timovi sarajevskih vatrogasaca i od požara i uništenja spasiti Biblioteku.

Nikada nisam vidio da se Grad podijeli sam od sebe. To Gradovi ne rade. Vidio sam gradove kako se šire, spajaju mostovima, vidio sam kako njihova predgrađa rastu i dodiruju se. Nikada nisam vidio da se raketa sama pokrene i sama odabere cilj. O fenomenu samozapaljenja sam kao dječak čitao u „Misterijama svijeta“ Arthura Clarkea, a nešto kasnije u školi, dok se pred mojim očima odvijao knjigocid, slušao o paljenjima knjiga, i uništavanju čitavih biblioteka, ali nikada ni u jednom o tih događaja se nije dogodilo ili ja nisam čuo da se dogodilo da se knjiga ili biblioteka – samozapalila. To knjige ne rade. Nikad nisam vidio, a ni čuo od nekoga da je vidio četnika kako u ruci drži knjigu.

Mali kalendar velikih zločina

Jednom mi se prilikom, ima tome evo gotovo 4 pune godine, na putu iz Sarajeva u Tuzlu, jedan prijatelj koji Bosnu i Hercegovinu voli znanjem, a čiju smo odličnu knjigu o Tuzli te večeri predstavljali u tuzlanskom Narodnom pozorištu, povjerio kako se tokom svog rada uvelike oslanjao na jednu malu brošuru pod naslovom – „Mali kalendar velikih zločina.“ Nasmijao sam se, ne držeći mnogo do takvih izdanja, na što se moj sugovornik, gotovo iznenadio i rekao mi kako je takav jedan kalendar zapravo jako neobičan, ali važan i bitan u sagledavanju ratne dinamike i njene svakodnevice u Bosni i Hercegovini. 

Kalendar je mali jednostavno zato jer je – mali. Dimenzija 14×10 centimetara, u obimu od sto i dvadesetak stranica teksta. Jedan od recenzenata je savjetovao kako bi bilo „idealno kada bi ova knjiga u džepu, na polici, u radnom stolu ili torbi imao svaki čovjek“, budući da, kako to stoji u recneziji „Ona po svojim svojstvima, sadržaju i obimu, predstavlja vrlo korisno štivo za sve protivnike fašizma koji činjenicama obaraju laži i izmišljotine o građanskom ratu i vjerskom sukobu, te nebuloze o nemogućem zajedničkom životu u Bosni i Hercegovini.“ Dakle, odlično, džepno izdanje za svakodnevno podsjećanje na užase rata.

Ljudi stvarno svašta nose uza se. Ali, koliko god ljudi poznajem, a istini za volju, ne poznajem mnogo, niko mi od njih nikada nije rekao da u džepu, u torbi, uza se, nosi – „Mali kalendar velikih zločina“. Niti mi je itko ikada rekao da zna nekoga ko u džepu, u torbi, uza se, nosi – „Mali kalendar velikih zločina“. Vlastiti primjerak, jako dobro očuvan, „k'o nov“, uzeo sam sa jednog od onih nemjesta na koja bibliotekari iznesu „knjige za otpis“.

Geler u Godišnjaku za psihologiju

Tokom vojne opsade Sarajeva, a kako to bilježe mnogi autori u svojim objavljenim dnevničkim bilješkama, jedna od dječijih razonoda je bilo prikupljanje gelera. Tako jedan bosanskohercegovački pjesnik u svome dnevniku sablažnjivo bilježi trenutak u kojem primjećuje i shvaća da mu je stariji sin (preko noći – odrastao, a tokom granatiranja – postao odgovoran i ozbiljan) uz svu privrednu preduzimljivost i trgovačku snalažljivost oduševljen tim ostacima ohlađenog čelika eksplodirane granate. Geleri su predstavljali samo djeci znanu vrijednost, a mogli su se, uz malo iskustva i ukoliko nisu žrtvi poderali tkivo, polomili kosti ili raskolili lubnju, naći zarovljeni po zidovima, među opekom, u betonu, u asfaltu.

Srećom, mene je moj geler sačekao kao kakav već ispunjeni album s paninijevim sličicama u elektronskom izdanju ili kao kakvo najpotpunije diskografsko (mp3) izdanje kolekcije Azre, Laibacha, Sonic Youtha i ostalih spomenika minulih vremena, pokraj kojih vrijeme potrošeno na proces kolekcioniranja, a u odnosu na ugao iz kojeg prosmatrate svijet, ili gubi ili dobija smisao. Hladan, dostupan i težak. Neispunjene (?) ubilačke misije i zadatka, odvojen od svoje vlastite cjeline, geler u dječijoj igri postaje dokaz punoće života. U koricama knjige postaje svjedok protoka vremena. Još jedno nemjesto, na kojem bibliotekari ostavljaju „knjige za otpis“ vodi nas do treće knjige. Sarajevski Filozofski fakultet je tokom opsade Sarajeva, činio niz građevina, uz zgradu Skupštine, Zemaljski muzej, Muzej revolucije, zgradu Prirodno-matematičkog fakulteta koje su tvorile svojevrsnu liniju koja je razdvajala mnogo više od dviju vojski. Tako je i tijelo fakultetske biblioteke primalo brojne udarce granata i metaka. Annual Review of Psychology, vol 33. iz 1982. godine je knjiga koja je tokom opsade ranjena. Geler joj je prošao kroz stražnju koricu. Mučki. Pečat grupe za pedagogiju i inventarni broj, bez signature, svjedoči da je knjiga pripadala fakultetskoj biblioteci. Prve prave teškoće u čitanju ovog zbornika nastaju nakon dvjestotinjak stranica, i svaki pokušaj listanja i ponovnog čitanja je prijetnja potpunom rasipanju i neupotrebljivosti ove knjige koja na mojoj polici s knjigama ima posebno mjesto, kao što posebno mjesto imaju svi oni primjerci knjige koji nikad neće moći biti pročitani.

Reintegracijom Sarajeva, profesorica Hadžiosmanović se u proljeće 1996. godine vratila u svoj stan. Devastiran i uništen u kojem je među otpadom i hrpom smeća zatekla izrešetanu proljetnu haljinu, ukrasnu tepsiju iz Kaira i stogodišnji četverotomni Muvekkitov rukopis neprocjenjive vrijednosti. Rukopis je dobio novi život, preveden je i objavljen pod naslovom Povijest Bosne.  

„Mir, mir mir, ni'ko nije kriv“ – Pomirenje u pokušaju

Zločini su veliki jednostavno zato jer ne postoje mali zločini. Svi zločini i svaki je zločin, gotovo nepojmljivo – veliki. Počinioci zločina ne mogu biti veliki, ali ih je moguće nominirati. Siguran sam da se pod nominacijom „srpski zločinci“ ne misli i nikad nije mislilo reći da je srpski narod zločinački, ili kako je činjenje zločina osobina jednog naroda. To je jasno, ne iz argumenta koji poteže karadžićevska propaganda o „Alijinim Srbima“ već iz činjenice da je ogroman procenat srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, kao i u Srbiji bio protiv rata, protiv Karadžićeve politike razbijanja Bosne i Hercegovine. „Srpski zločinac“ nije baka Bogdanka, koja je na Grbavici sakrivala malog Mirzu od Batkovih četnika. Jasno je da se pod „srpski zločinci“ misli na iste one ljubitelje opskurnog pjesničkog izraza u kojima gore Gradovi. Koljeviće, Karadžiće, Krajišnike, Limonove… Misli se na iste one narodne pjesnike i gradomrsce koje je u prirodnom ambijentu galaksije Romanija maestralno snimio Pawel Pawlikowski.

Svakom mogućom izmjenom teksta natpisa na ploči sarajevske Vijećnice, suštinski se ne postiže mnogo. Tako će i ostati sve dotle dok Srbija, odnosno srpski narod ne dobije pravo na svoje žrtve, a „pravo na svoje žrtve“ može dobiti kada se suoči s činjenicom da je nacionalistička politika Srbije od dolaska Miloševića na vlast u Srbiji krajem osamdesetih godina najodgovornija za izviranje mnogobrojnih potoka sačinjenih od nevine ljudske krvi. Za sravnjivanje Vukovara, bombardiranje Dubrovnika, opsadu Sarajeva, etničko čišćenje i nasilno protjerivanje stanovništva iz bosanskohercegovačkih gradova, genocid u Srebrenici.

Da, vidio sam jedan Grad kako plače i skriva sramotu svijeta. Da, vidio sam kako jedan Grad liže svoje rane.  Da, vidio sam kako se jedan Grad inati. Pokušaj kojim su pojednini načelnici i gradonačelnici iz Republike Srpske nastojali šarmirati drugu sarajevsku Gradonačelnicu je neotesan, a način na koji, kao dobri unučići iz djedovskog krila Draže Mihailovića promatraju proces pomirenja je na razini pijane kafanske rasprave. Od takvih Sarajevo i ne traži izvinjenje – koje prije svega mora biti konkretno, suštinsko i istinito. Sve dok ne dođe do odricanja od folklora i ikonografije četničkog pokreta, uklanjanja četničkih zastava, sarajevska gradonačelnica i njeno Sarajevo su izvjesili svoje – No Passaran!

Edin Omerčić je rođen u Puli 1981. godine, osnovnu i srednju školu je završio u Rovinju, a studij historije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je i magistrirao na temu Bosna i Hercegovina u političkoj projekciji intelektualnih krugova 1991-1996. godine. Zaposlen je kao saradnik za modernu historiju na Institutu za historiju UNSA. Član je Udruženja za modernu historiju UMHIS iz Sarajeva. Doktorske studije je upisao 2015. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i trenutno radi na izradi doktorske disertacije na temu vezanu za djelatnost Srpske pravoslavne crkve tokom 80-ih i 90-ih godina 20. stoljeća. Čita umjerenom brzinom.