ZAŠTO SE BOSNA I HERCEGOVINA JOŠ UVIJEK NIJE SUOČILA SA SVOJOM PROŠLOŠĆU?

Bosna i Hercegovina se još uvijek nije suočila sa svojom prošlošću iako se na tome, deklarativno, radi preko 20 godina. Bez tog suočavanja, bosanskohercegovačko društvo ne može zacijeliti. Iako je sintagma „suočavanje s prošlošću“ u tolikoj mjeri obezvrijeđena od strane onih koji su na njoj profitirali ne razmišljajući uopšte o njenom suštinskom značenju to je ono do čega je trebalo doći i adekvatniji termin ne postoji. Bosna i Hercegovina se sa svim svojim kapacitetima trebala suočiti sa djelima iz perioda 92-95 i adekvatno djelovati na otklanjanju štetnih posljedica, a što bi u konačnici za rezultat imalo ozdravljenje bh društva. Skrivanje ratnog perioda pod tepih ili bavljenje njime primarno u političke svrhe, zarad dizanja nacionalnih tenzija, ali i ekonomske dobiti kako to čine pojedini predstavnici nevladinog sektora, ne samo da neće doprinijeti ovom procesu nego će imati dalekosežne negativne posljedice. Građani Bosne i Hercegovine se moraju pozabaviti svojom prošlošću da se prošlost ne bi bavila njima, a neminovno hoće.

Ko je trebao doprinijeti tom suočavanju i zacijeljenu? Država, nevladine organizacije, te naučne institucije i intelektualci.

Pođimo od države. Svaka država od građana zahtijeva određeni set dužnosti i postupanja u slučaju čijeg kršenja slijedi sankcija, a u zamjenu se država obavezuje na zaštitu njihovog života, dostojanstva, imovine.. Država Bosna i Hercegovina u ovome ne samo da nije uspjela, te su prava svih građana Bosne i Hercegovine  – od osnovnih ljudskih prava do brojnih drugih, sistematski kršena u periodu 92 – 95, nego nije uspjela ni u popravljanju štete i otklanjaju posljedica nastalih takvim kršenjima.

Država je procesu suočavanja trebala da doprinese na različite načine: kroz procesuiranje odgovornih za počinjenje ratnih zločina, pomoć žrtvama (u vidu reparacija, liječenja i psihološke pomoći te zakonskih rješenja koja bi podrazumijevala odgovarajuće olakšice, a što bi u konačnici dovelo do njihovog ozdravljenja i reintegracije u društvo), traženje nestalih, osiguranje resursa za naučno istraživanje ovog perioda, poticanje pomirenja i suživota i tako dalje.

Procesuiranje odgovornih za počinjenje ratnih zločina podrazumijeva prije svega nezavisno pravosuđe. Bosna i Hercegovina takav pravosudni sistem nema. Od stručne osposobljenosti i modaliteta zapošljavanja u pravosudnim institucijama, do činjenice da su ove institucije de facto pod kontrolom vladajućih nacionalnih političkih stranaka, jasno je zašto je procesuiranje ratnih zločina išlo tempom kojim je išlo. Kada je u pitanju suđenje za ratne zločine, ova krivična djela su u pravilu nadležnosti Suda BiH, dok se neka, manje značajna djela, mogu spustiti na postupanje kantonalnim, odnosno okružnim sudovima. Cilj krivičnog prava je kako kažnjavanje individualnog počinitelja, tako i slanje poruke svim drugim potencijalnim počiniteljima da se činjenje krivičnih djela ne isplati. U Bosni i Hercegovini je prvi cilj kada su u pitanju ratni zločini ispunjen na izuzetnom malom broju počinitelja koji su izvedeni pred lice pravde, dok drugi nije postignut uopšte; upravo suprotno: poslana je poruka da se zločin isplati i da se za zločin, u pravilu, ne odgovara. Pored navedenog, neprocesuiranje odgovornih za počinjene ratne zločine ima još jedan aspekt: sve osobe koje su počinile krivična djela i dalje žive među nama. Bez obzira na zaluđene ideologije i pravljenje heroja od takvih pojedinaca, je li nam zaista svejedno što među nama žive ubice, mučitelji, silovatelji?

Sa pravne strane tu je i državni propust kada je u pitanju tužba, a potom i revizija presude po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Republike Srbije za počinjeni genocid, ali dio odgovornosti kada je u pitanju izostanak dokazivanja krivičnog djela genocida teritorijalno van Srebrenice pred Haškim tribunalom.

Kada su u pitanju žrtve, država Bosna i Hercegovina je tu višestruko zakazala. Uskraćivanjem pomoći žrtvama i ono što je država BiH uradila da je jednostavno ignorisala njihovo postojanje kao i bolesti i traume s kojima su žrtve izašle iz rata, tek će rezultirati negativnim posljedicama po cjelokupno bh društvo. Uporno se zaboravlja da žrtve nose i fizičke i psihičke posljedice onoga što su preživjele. PTSP je zapostavljena ali itekako prisutna pojava u našem društvu. Žrtve su prisiljene da se bave pukim preživljavanjem, dok je aspekt fizičkog i psihičkog ozdravljenja zapostavljen što može dovesti do drugih devijacija i nepoželjnih pojava u društvu –  od neizlječivih bolesti (veliki broj žrtava je obolio i preminuo od različitih oblika karcinoma, te srčanog udara; naravno ni o tome ne postoje adekvatne statistike), do nasilja u porodici, konzumacije alkohola itd. Bez zdrave jedinke nema ni zdravog društva. Ukoliko pođemo od činjenice da veliki broj bh društva čine neposredne žrtve ratnih zločina i njihove porodice, borci, oni koji su 3,5 godine živjeli pod opsadom ili bježeći i skrivajući se, pa do činjenice da veliki broj čine i oni koji su činili zločine, može se zaključiti da je mali broj jedinki našeg društva zdrav.

Traženju nestalih država BiH je pristupila onoliko koliko je morala i tempom koji je diktirala, sada je to već jasno, politika ali i interesi okupljenih oko ovog procesa. Postoje različite optužbe o nepravilnosti procesa traženja nestalih: od bogaćenja čelnih ljudi na ovim mjestima, do dolaska stranih „stručnjaka“ koji su po prvi put i vidjeli masovnu grobnicu upravo u BiH i iskoristili bosanskohercegovačku tragediju za lično usavršavanje i napredovanje, uništavanje DNK materijala uslijed stručnosti upravo tih stranih ali i naših stručnjaka, pogrešne identifikacije, krađe tijela, pa sve do sakrivanja grobnica do povoljnog trenutka njihovog „pronalaska“ – ovaj proces bio je sve samo ne častan i čovječan kako dolikuje kada se postupa sa tijelima ubijenih. To što su porodice mnogih nestalih već umrle bez da su saznali za njihovu sudbinu, dok su životi preživjelih članova zamrznuti u vremenu njihovog nestanka, čini se da apsolutno nikoga ne dotiče. Jer da se pronađu svi nestali, šta bi bilo sa radnim mjestima onih u brojnim institutima i komisijama za traženje nestalih? Isto pitanje se može postaviti za sva tijela, državna i nevladina, koja se bave ovom tematikom.

Doprinos države naučnom istraživanju ovog perioda je skoro pa nikakav. Ako takvog doprinosa i ima usmjeren je na finansiranje i poticanje „istraživanja“ podobnih, onih koji će sasvim sigurno doći do onakvih saznanja kako to njihovo ime, nacionalna a počesto i stranačka pripadnost pravilno sugeriše. Ovakav pristup je doveo do toga da Bosna i Hercegovina, 27 godina nakon otpočinjanja rata, nema tačnih podatka o broju ubijenih, broju boraca, broju logora, broju logoraša i ratnih zarobljenika, broju silovanih. Postoje podaci o kojima se nagađa i koji se neodgovorno iznose u javnost, ali kada dolazi do odstupanja u takvim podacima za par hiljada u svakom od narednih iznošenja, jasno je šta je donijela politika koja je poticala rad nesposobnih. S druge strane, memoralizacija je svedena na salijevanje ploča i spomenika gdje god se to moglo uraditi; svako je u svakom entitetu dobijao dozvole čak i kada za to nisu postojali uslovi, dok su stratišta u drugom entitetu ostavljena za neka bolja vremena.

Mnoge nevladine organizacije poticale su, omogućile, te za isplaćena novčana sredstva glasno aplaudirale svim navedenim propustima države; one koje okupljaju žrtve (predstavnici ali ne i same žrtve jer žrtve od države rijetko kad da su šta dobile) su u tom aplaudiranju bile najglasnije. Valjalo je podržati i pozdraviti politiku nacionalnog tora u čije ime se stradalo; neko drugi naravno, ne oni, predstavnici, ali oni će o tim patnjama pričati u medijima, na konferencijama, obilaženju stratišta, na Međunarodnom danu ovoga ili onoga, pa čak i suzu pustiti i na tim pričama profitirati. Ono što neće učiniti je boriti se za prava žrtava i ono što bi trebali da čine jer takva borba ne odgovara onima koji ih plaćaju. Na taj način ove su se organizacije srozale na samo dno. Izbrisavši liniju između vladinog i nevladinog tijela, stavile se u službu prvih i za pozamašne iznose propagirale upravo interese pojedinih čelnika i političkih stranaka, a ne interese žrtava kojima duguje postojanje a što su ove organizacije zakonski i statutarno obavezne da čine. Umjesto da organizacije koje okupljaju žrtve budu korektiv vlasti, postale su njena produžena ruka. Ove organizacije su učinile naročitu štetu – degradirale su status žrtve i svoje nehajno i oholo ponašanje prenijele su u očima javnosti i na žrtve iako to ne može biti dalje od istine.

Naučne institucije i intelektualci također su se u većini stavili u službu interesa političkih stranaka i skoro da nisu imali doprinosa kada je u pitanju suočavanje i ozdravljenje bh društva. Cilj poduzimanja svakog naučnog istraživanja je dolaženje do novih naučnih saznanja dok se od istraživača u ovom procesu zahtijeva objektivnost. Kada je u pitanju istraživanje ratne prošlosti Bosne i Hercegovine, ovo je u većem broju slučajeva izostalo. Tako su ponekad djela na ovu temu pisana na temelju informacija koje nisu provjerene ili tačne, prepisivanjem presuda, svjedočenja i drugih sadržaja, uz puko skeniranje dokumenata, proizvoljne procjene brojki, subjektivno, a počesto i sa nacionalističkim i fašističkim prizvukom, što je dovelo do postojanja velikog broja nekvalitetne literature u ovoj oblasti od 1995. na ovamo.

Također, bh intelektualci nisu se pobunili protiv ovakvog djelovanja vlasti i nevladinog sektora što je možda i najveća mrlja na akademskoj zajednici Bosne i Hercegovine – neposjedovanje kritičkog stava i glasa ne samo o ovom nego i drugim bitnim pitanjima za državu i društvo Bosne i Hercegovine.

Sve navedene radnje i države i nevladinog sektora i naučnih institucija i intelektualaca dovele su do sljedećeg: bosanskohercegovačko društvo koje je bolesno, se u cilju iscjeljenja moralo adekvatno suočiti sa svojom prošlošću, međutim, ono to nije učinilo. Kakva onda može da bude naša budućnost? Ukoliko pogledamo na primjeru jedinke, svako onaj ko je bolestan a ne liječi se, živi u agoniji većoj ili manjoj ovisno o stepenu bolesti, cijeli život je podređen i uslovljen bolešću i na kraju neminovno umire. Bolesna jedinka ne može voditi kvalitetan život; bosanskohercegovačko društvo, bolesno, ne može voditi kvalitetan život. Oni koji su trebali da doprinesu izlječenju kroz suočavanje nisu to učinili.

Čak ni fizičko nestajanje neposrednih sudionika događaja, i onih koji su činili zločine i oni nad kojima su zločini činjeni, neće dovesti do ozdravljenja jer su i druge jedinke, budući naraštaji, zaraženi. Virus bilo ratne traume bilo nacionalizma i fašizma je već u njima i samo čeka pogodno vrijeme da se ispolji. Jedina šansa za ozdravljenje bosanskohercegovačkog društva je da se sami liječimo. Da otvoreno govorimo i pišemo o periodu 92-95 objektivno i istinito, da u tom govoru izbacimo svaki vid nacionalizma, podjele, prebrojanja krvnih zrnaca, osude; da svaki put ustanemo protiv onih koji ovaj period koriste zarad dizanja nacionalističkih tenzija, da ustanemo protiv onih koji pišući projektne prijedloge u ime žrtava sebi opskrbljuju itekako lagodan način života; da bojkotujemo održavanje okruglih stolova i konferencija na kojima se godinama postavljaju ista retorička pitanja; da bojkotujemo svako djelo, bilo naučno ili  umjetničko, na ovu temu koje je nekvalitetno i ne odgovara istini, da javno prozivamo pravosudne institucije da rade svoj dobro plaćen posao, da procesuiranju ratne zločince jer ne želimo živjeti sa devijantnim jedinkama ma kako se oni zvali, da se ogradimo od zločina činjenih i u naše ime i prozovemo one koji su ih činili kao jedino odgovorne i koji nemaju prava da se kukavički skrivaju iza nas.

Da osujetimo ovakav vid manipulacije i sudbinu koja nam je nametnuta isključivo sa ciljem da se preko naših leđa, svih građana Bosne i Hercegovine, dobro i lagodno živi. Ima tu i nemara, neukosti, primitivizma i pohlepe kako je primjerice slučaj sa predstavnicima nevladinih organizacija, pogotovo onih koje predstavljaju žrtve, ali prije svega je ovo rezultat namjerne i unaprijed smišljene strategije kako bi pojedinci bez bilo kakvog znanja i talenta, oni koji su spremni žrtvovati nacionalne zarad ličnih interesa, dok se istovremeno kunu u državu a i vjeru, mogli lagodno živjeti. Njima odgovara bolesno društvo i bolesne jedinke; bolesni će se teže pobuniti i boriti za svoje interese, bolesni su lakši za manipulaciju, bolesni njima, nesposobnima, donose privilegije.

Životi svih nas podređeni su ciljevima koje većina nas ne želi i ne podržava. Iskorišteni smo da se u naše ime vode ratovi i iskorišteni da i u miru dozvoljavamo da se i dalje strašimo ratovima, da se ugrožavanje političkih pozicija onih koji uporno razbijaju ovu državu i ovo društvo nazivaju ugrožavanjem nacionalnih interesa. Nacionalizam i fašizam ne bira većina građana Bosne i Hercegovine i većina građana želi da se riješi ovih boljki i da napokon ozdravi. Vrijeme je da svi građani Bosne i Hercegovine izaberu mir i uživaju u blagodatima mira koje podrazumijevaju puno uživanje svih prava i sloboda koje pripadaju slobodnom čovjeku. Vrijeme je da damo miru šansu.

_______________________________________________________________

Anida Ključanin završila je Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu. Nakon diplomiranja opredjeljuje se za teorijski smjer i istraživanje različitih pravnih pojava. 2011. godine zapošljava se u Fondaciji Centar za javno pravo gdje radi na istraživanju ustavne reforme. 2013. godine uspostavlja saradnju sa Institutom za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu iz koje se javlja interesovanje za tematiku ratnih zločina. Iz ove saradnje nastaje projekat o naučnom istraživanju i dokazivanju krivičnog djela genocida na teritoriji opštine Sanski Most.Sa YIHR BiH (Inicijativom mladih za ljudska prava u BiH) angažuje se na borbi za ustavne promjene i zakonskim izmjenama vezanim za krivična djela počinjena iz mržnje. Od 2014. do 2016. godine radila je u Savezu logoraša u BiH na poslovima istraživanja ratnih zločina. 2016. godine zapošljava se u medijsko-izdavačku kompaniju (TBT), na čijem je danas čelu. Napisala je veliki broj kolumni i članaka na temu ratnih zločina, kao i veliki broj kritičkih osvrta na temu neadekvatnog pristupa ovoj tematici nakon završetka rata, korupciji i nenamjenskom trošenju sredstava organizacija koje se bave ovom problematikom, te drugim sličnim temama. Zbog doprinosa istraživanju tematike ratnih zločina, imenovana je članom Internacionalnog ekspertni tim Instituta za istraživanje genocida Kanada, čiji je i danas član. Nakon pet godina naučnog rada na istraživanju krivičnog djela genocida na teritoriju opštine Sanski Most približava se završetku ovog istraživačkog procesa i objavljivanju knjige.  Veliki je ljubitelj životinja i posvećena je borbi za njihova prava.