Međunarodni dan Roma, 8. april, nije samo prilika za proslavu kulturnog identiteta, već i dužnost da se prisjetimo brojnih i ozbiljnih kršenja ljudskih prava koja prate opstanak i društveno prihvatanje ove etničke zajednice.

Savremena Crna Gora suštinski počiva na antifašističkim temeljima i vrijednostima. Aktuelna društvena rasprava o socijalističkom nasljeđu nekako marginalizuje, zaobilazi, Rome. Naglašavaju se, često i preuveličavaju, brojni emancipatorski učinci te političke epohe ali, čini se, da uporno izastaje argumentovani odgovor na pitanje: da li su Romi zaista uživali ravnopravnost (sa ostalim narodima i manjinama) i da li su dobili, tokom revolucije, obećani status građana prvog reda. Činjenice potvrđuju da pobjeda revolucionarnog pokreta (1945) nije im donijela jednaka prava i mogućnosti. Izostao je i adekvatan pravni, politički i obrazovni odgovor na iskustvo istrebljenja koje Romi takođe nose iz Drugog svjetskog rata. Kulturna izolacija Roma i rasizam su se svakodnevno nastavili.

Ta matrica dočekuje demokratiju (1990) koja se, u kontekstu bivšeg jedinstvenog jugoslovenskog prostora, pokušavala uspostaviti u ratnim okolnostima, praćena i brojnim zločinačkim poduhvatima. Umjesto demokratije, stabilizovale su se šovinističke politike i prakse, kriminal i korupcija. U takvim okolnostima nije postojala šansa, niti su je Romi dobili, za ispravljanje nepravdi, zaustavljanje brojnih stereotipnih pristupa i konačno popravljanje društvenog i političkog statusa. Okolnosti po njih postaju značajno gore, kako po pitanju siromaštva i isključenja iz društvenih tokova, tako i pravne i ukupne sigurnosti.

Crna Gora, danas, napokon, optimistično, napreduje u pristupanju Evropskoj uniji. (EU). To podrazumijeva vjerodostojnu predanost temeljnim pravima i vladavini prava. Pristupanje EU bi konačno moglo da učini da Romi, uz druge društvene grupe, budu na strani pobjednika ovog istorijski važnog tranzicijskog procesa. Očekujemo da reforme u oblasti vladavine prava i funkcionisanja demokratskih institucija, naročito pravosuđa, konačno budu trajne. Ovdje ćemo se, na ovom pitanju, i zadržati. Jer naročito prema Romima prethodna crnogorska institucionalna praksa i iskustvo, što uključuje i primjenu zakona, nije bila podržavajuća. Brojni slučajevi ukazuju na postojanje institucionalne diskriminacije žrtava samo zato što su bili romske nacionalnosti. Takve ocjene potkrijepljene su kredibilnim i dokumentavanim analizama. Uz pogrom iz Danilovgrada, naselje Božova Glavica, (1995), ističemo slučaj brodoloma čamca u Baru, koji potvrđuje kršenje ljudskih prava i institucionalnu nezainteresovanost za zaštitu žrtava.

Prije riječi o ovoj tragediji i stvarnom odnosu crnogorskih državnih organa prema njoj, kratko ukazujemo, zbog boljeg razumijevanja, na kontekst tadašnjih (ne)prilika. Tokom rata na Kosovu jugoslovenske i srbijanske vlasti su manipulisale tamošnjim romskim stanovništvom. Politička zloupotreba se zasnivala na njihovom siromaštvu, lošem obrazovanju i naročito strahu od vojske i policije. Bezbjednosne strukture su na različite načine primorale građane romske nacionalnosti da za njih obavljaju svakojake “prljave” poslove. To je podrazumijevalo kopanje rovova, sahranjivanje albanskih žrtava, uništavanje i pljačku njihove imovine, do prikrivanja zločina i povreda međunarodnog humanitarnog prava… Sve se to odrazilo na nepovjerenje, negativnu percepciju i distancu albanskog stanovništva.

 Nakon NATO intervencije, potpisivanja mirovnog sporazuma i povlačenja vojnih i policijskih snaga Jugoslavije i Srbije (1999), romska manjina se, u cjelini, suočava sa torturom, otmicama, silovanjima, ubijanjem i ciljanim protjerivanjem s Kosova. Raniju prisilu srbijanskih snaga nastavljaju jedinice Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). Dolazi do masovnog izbjeglištva. Hiljade njih spas pokušava naći u Crnoj Gori. Oni se kod pokušaja stacioniranja na području Bara i Ulcinja suočavaju s ranije opisanim antiromskim sentimentom. To vlasti, lokalne i državne, tolerišu. Mnogi izbjegli Romi, odlučuju se da spas od etničkog progona, umjesto u Podgorici (gdje su vlasti otvorile kolektivni i neuslovni prihvatni kamp), dalje potraže, morskim putem, u Italiji. Mnogi i uspijevaju, uprkos lošim uslovima i brojnim životnim opasnosti. To p(d)okazuje da su kanali krijumčarenja izbjeglica iz Crne Gore bili razvijeni. Italijanske vlasti su govorile o navodnoj trgovini ljudima, ne priznajući bezbjednosne rizike po Rome na Kosovu. U tom trenutku, krijumčarenje u Crnoj Gori nije bilo prepoznato kao krivično djelo.

Avgusta 1999. u crnogorskim teritorijalnim vodama je potonuo čamac (barka) ‘’Mis Pat”. Na čamcu je navodno bilo ukrcano 70 osoba iako je registrovan za prevoz svega šest putnika. Usljed preopterećenja, došlo je potapanja čamca. Putnici na čamcu, svi Romi izbjegli s Kosova, krijumčareni su za novac s namjerom da stignu do Italije. Poginulo je najmanje 35 osoba, odraslih i djece. Tačan broj poginulih, ipak nikada nije utvrđen. Na leševe utopljenika su, tokom ribarenja, nailazili i lokalni ribari.

Brojni i očigledni propusti tokom istrage, kao i trajanje sudskog postupka, jasno ukazuju na osnovanost sumnje o postojanju namjere da se slučaj zataška. Crnogorski ombudsman je (2009) konstatovao dugo trajanje istražnog i sudskog postupka. Tim povodom je izdao i logične preporuke. Opozicioni poslanik Koča Pavlović, decenijama aktivan i ugledan u zastupanju ljudskih prava, otvoreno je govorio o političkoj korupciji i namjeri tadašnjih vlasti da zaštiti one koji su joj pomagali kod podrške u romskoj zajednici (prilikom izbora). Učesnici sudskog postupka su javno i otvoreno govorili o loše vođenoj istrazi. Tvrdilo se da su svjedoci saslušavani površno, bez namjere da se dođe do relevantnih i važnih podataka, kako bi se odlagao završetak postupka a da se osobe stvarno odgovorne za tragediju ne dovedu pred licem pravde. Ovaj je postupak, između ostalog, ukazao i na dugogodišnji sistemski nedostatak: u Crnoj Gori nije bilo registrovanih sudskih tumača za romski jezik.

Decembra 2017. nakon 19 godina od tragedije i poslije skoro petnaestogodišnjeg suđenja – pravosnažno su osuđene četiri osobe za krivično djelo – teško djelo protiv opšte sigurnosti. Presuđene kazne su značajno ispod zakonskog maksimuma. Akcija za ljudska prava (HRA), jedna od vodećih crnogorskih ljudskopravaških organizacija, ocijenila je da je crnogorsko pravosuđe, koje bi da bude dio EU, pokazalo svoje najgore lice i krajnju neodgovornost prema zaštiti prava na život u Crnoj Gori. “Opravdano se postavlja pitanje da li je ovoliko odugovlačenje posljedica diskriminacije jer su žrtve Romi” saopštila je ova NVO u jednom od svojih izvještaja. Interesantno i institucionalno dodatno poražavajuće jeste podatak da je crnogorska policija jedinog preživjelog putnika (žrtvu) s broda, koji je i svjedočio u sudskom postupku, sankcionisala 1999. zato što je kao izbjeglica navodno ilegalno prešao granicu.

Konačnoj presudi prethodila je i jedna odluka (2017) Evropskog suda za ljudska prava: Crna Gora – u slučaju Ranđelović and drugi protiv Crne Gore – je prekršila pravo na život zbog neefikasnog procesuiranja odgovornih za ovu tragediju. Vlada Crne Gore – koju su zastupali prvo Zoran Pažin (kasnije njen potpredsjendik i ministar pravde) a potom  i Valentina Pavličić (danas predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore) – je tvrdila da država nije odgovorna za neefikasnu istragu i suđenje pa shodno tome poravnanje sa srodnicima  izbjeglica koje su se utopile nije ni predloženo. Suđenje je inače počelo 2003. dakle 4 godine nakon završene istrage. Potom je počinjalo 3 puta ispočetka, jer je istraga ponavljana a optužnica mijenjana. Evropski Sud je našao da Vlada Crne Gore nije opravdala dugotrajnost postupka.

Podsjećanje na institucionalno podcjenjivanje kršenja ljudskih prava Roma, na 8. april, Međunarodni dan Roma, nije slučajno. To je i jedinstvena prilika da pozovemo da se u Crnoj Gori konačno pristupi demokratizaciji prostora sjećanja i sa manjinskim etničkim grupama, a potom i memorijalizaciji tog sjećanja na konkretne događaje i žrtve. Stradali Romi u Baru, zajedno sa našim institucionalnim, političkim i građanskim odnosom prema njima, pozitivnim i negativnim, dio su ukupne crnogorske istorijske baštine. Zaslužuju društveno poštovanje i pamćenje. Akteri sjećanja na ovu tragediji su porodice žrtava, njihovi prijatelji, NVO, mediji… Nama se, u želji za sjećanjem, trebaju pridružiti Romski savjet u Crnoj Gori, kao inicijator, i Skupština opštine Bar, kao realizator pamćenja. To će biti manifestacija institucionalne odgovornosti, koja je je decenijama izostajala i kasnila. To će biti signal da se Crna Gora mijenja, nabolje.

Aleksandar Saša Zeković je već nekoliko decenija u Crnoj Gori i regionu aktivan u istraživanju kršenja i zaštiti ljudskih prava. Snažan je zagovornik procesa suočavanja s prošlošću, politika sjećanja i pomirenja. Živi i radi u Podgorici.