Ljeto je. Dvijehiljadita godina. Jedna od seoskih plaža na Uni na potezu Bosanska/Srpska/Kostajnica-Bosanska/Kozarska Dubica. U vodi se traži spas od vrućine. Od rata je prošlo nekih pet godina i obala je razminirana, pa i nema tolike opasnosti od pogibije, bar tako misle tamošnji stanovnici. Tu i tamo naiđe se na neku šikaru, ali se u nju ne zalazi. Svako nosi od kuće ono što ima, hranu, vodu, peškire jer valja ostati čitav dan i uživati u čarima Une.
Peškiri raznih dužina i boja, crveni, plavi sa naslikanim morskim zvijezdama, žuti činili su veseli mozaik i kontrast modrozelenoj Uni. Ali, u cijeloj toj ljetnoj paradi na obali najviše se isticao jedan ćilim. Kao i peškira i ćilima ima raznih, ali ovom Bog (koji god da je od trojice bogova u BiH) promijenio je sudbinu i umjesto da bude namijenjen za molitvu muslimana, postao je tkanina za sunčanje. Zelenkaste boje sa oslikanom džamijom, dugačak i širok taman toliko da djeca predškolskog uzrasta mogu da se ispruže. I ispružila su se, djeca čovjeka koji je sebe predstavljao kao velikog borca na otadžbinu Republiku Srpsku. Na toj seoskoj plaži svako svakog zna, zna se čija su djeca, ko im je otac, jedino se ne zna otkud im peškir sa naslikanom džamijom kad je selo srpsko i svi obilježavaju slave. U stvari, lažu sami sebe, naravno da znaju, ali ćute, djeca nisu kriva, ćaća im je na svoju ruku. Došaptavaju se i smiju se i njima i njihovoj majci. Stariji se prisjećaju da im je pradjed takođe bio veliki Srbin i borac, samo u redovima ustaša za vrijeme Drugog svjetskog rata. I dok ćilim sa naslikanom džamijom ovaj put u službi peškira u srpskom selu zasmijava sve prisutne, djeca k’o djeca, budu u vodi dok ne poplave od hladnoće, vrište kad vide vodene zmije i onako umorna kad izađu na obalu legnu na ćilim da se malo odmore. Oni ne znaju, i neće znati, niko im neće reći. Jer svi ćute, ćute i smiju se iza leđa. Oni neće saznati da je taj ćilim njihov otac ili neko od njegovih ratnih drugova vjerovatno ukrao iz nečije muslimanske kuće dok su bili na ratištu. Da je sigurno bio namijenjen za molitvu nekog njihovog vršnjaka. Neće saznati da im je u tom istom selu i na tim istim obalama Une pradjed sarađivao sa ustašama i potkazivao druge Srbe-komšije i maltene ih slao u smrt. Ništa neće znati, sva tri boga su tako odlučila, dok su se milostivo smiješila sa nebesa. A i otac im je odlučio da će se porodično odseliti u Austriju jer se razočarao kako srpski političari ne poštuju svoje najbolje borce, Hrvati i Bošnjaci svoje cijene mnogo više. I tako mali ničeg se neće sjećati osim modrozelene Une, pa čak ni ćilima koji je nešto kasnije završio na otpadu.
Tekst je nastao kao rezultat obuke „Inkluzivna kultura sjećanja, temelj nezavisnog novinarstva“ koja je organizovana u Mostaru za novinarke i novinare u organizaciji portala tacno.net i forumZFD BiH.
Više o radionici na linku: https://www.tacno.net/rijec-mladih/odrzana-prva-radionica-za-novinare-u-mostaru/?fbclid=IwAR2ZHh7jSv9pyoCEc2wvE93v4TT6zdtvCfTdO3sW_gyI3k7IFGbRS2K61do
