Trauma u nama

Svako od nas ponosi se svojim korjenima. Veoma su nam bitni, prožeti su kroz čitavo naše biće. Razmišljamo o njima, istražujemo, želimo da znamo ko smo i odakle smo, zašto smo ovakvi kakvi jesmo. Želimo da znamo šta je to što nas određuje i šta je to što utiče na nas, na kraju dana želimo da znamo zbog čega se osjećamo kao da smo izgubljeni u prostoru i vremenu.

Želim da znam

Gledam naše očeve kako se sve više povlače u sebe, kako gube prijatelje, kako ih ljudi umaraju, kako ih ne interesuje svakodnevnica i da samo životare, dani im prolaze čekajući da umru. Kada ih pogledaš vidjećeš ljude sa bolom u očima i koji su u nekom svom svijetu. Na temu rata i ratnih dešavanja nikada ne žele da razgovaraju, odbijaju svaku pomoć, samo kada bi legli da spavaju čuli bi se jauci. Uvijek se pitam šta su preživjeli i šta su sve vidjeli svojim očima.

Prije par dana sam sjedila sa ocem i neobavezno smo razgovarali. Ja sam ga u jednom trenutku zapitala, zašto smo mi otišli iz Sarajeva, zašto su donijeli takvu odluku za našu porodicu, da li ga je nečega bilo strah. Kada je čuo moja pitanje, samo je odgovorio: „Pošteno sam radio, pošteno sam se borio, čega bih se onda bojao…“ Nakon ove rečenice ostala sam bez riječi, ali mi je sve bilo kristalno jasno, on smatra da je svoje vrijeme izgubio.

Od čega bolujemo

Lav Nikolajevič Tolstoj rekao je: „Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način“. U našoj državi bez obzira na sve podjele srž problema svake porodice u leži u tome što njeni članovi boluju od PTSP ili posttraumatskog stresnog poremećaja.

PTSP je psihološka posljedica koja nastaje uslijed izlaganja stresnim doživljajima, koji uključuju smrtnu opasnost, ozbiljne fizičke povrede ili prijetnju psihičkom ili fizičkom integritetu osobe.

U središtu traume nametljivo je sjećanje na nasilni događaj, poput slike i zvuka puščane vatre, vriskova ili trenutačne tišine, ubod nožem, ranjavanje, udarac, zvukovi aviona, zvukovi sirena. Zvuči poznato, zar ne?

Obzirom na činjenicu da se o ratnim traumama ne razgovara i da ne postoji institucionalni pristup, dolazimo do toga da nisu uništene samo generacije naših roditelja, nego se uništavaju i djeca koja su rođena posle rata, jer je došlo do transgeneracijskog prenosa traume, odnosno traume koja se prenesi sa roditelja na dijete. Ovaj proces prenosa traume je uglavnom nesvjestan, odnosno roditelji ne planiraju prenijeti traumu na dijete. Ali zbog postojanja tzv. „zavjere šutnje“ jer se o proživljenoj traumi ne razgovara, nosioci iste se povlače u sebe, povlače se u svoje porodice, dijete odrasta u čuđenju zbog neobjašnjive tišine i stvaranja osjećaja krivice, što onemogućava da se na ispravan način cjelokupna porodica suoči sa traumatičnim iskustvom.

Podjele kao prirodno stanje

Zašto ja ovo sve pišem i zašto govorim o traumama? Zato što je moj društveni angažman, odnosno moj mirovni aktivizam baziran na radu sa mladim ljudima iz naše države, ali i regiona. Zato što svaki put kada radim mirovne treninge ili radionice, mladi na temu pomirenja mi odgovore da se oni nisu ni sa kim ni svađali, pa ne trebaju da se mire. Zato što su im podjele po nacionalnim „torovima“ postale prirodno stanje, njima je sasvim normalno i prirodno da odrastaju u jednonacionalom okruženju, oni ne znaju za drugačije. Zato što kada počnu da preispituju sve što ih okružuje, sve što im govore u porodici, školi, crkvi, džamiji i društvu, počinju da se gube, a svijet im se ruši kao kula od karata. Zato što svakodnevno vidim transgeneracijsku traumu na licima mladih.

Vrijeme je da shvatimo da odlazak psihijatru, psihoterapeutu nije sramota, da nije sramota da liječimo sebe, svoje boli. Vrijeme je da shvatimo da učešće mladih na mirovnim aktivnostima ne predstavlja čin izdaje svoje nacije, već čin borbe za boljeg sebe i bolje sutra. Ovo nisu neki tamo ljudi, ovo nisu tamo neka djeca. Ovo smo mi, ovo je naše društvo.

Mirjana Trifković je diplomirana pravnica po struci, a mirovna aktivistkinja po životnom pozivu. Žena sa mnogo gradova i adresa. Kroz mnoge inicijative daje svoj doprinos suočavanju sa prošlošću i izgradnji mira. Obožava radi sa mladima jer su oni pokretači boljeg i pravednijeg svijeta. Živi i radi u Sarajevu.