Trideset je u hladu, zbrajamo, a isto toliko dana dijeli nas do početka nove školske godine. Dotad vrijeme uglavnom kratimo dosađujući se na ulici. Kolektivnu šutnju i buljenje u japanke, koje se od vrućine lijepe za gradski asfalt, ovaj put prekida najmlađi među nama. “Stiglo nešto novo s fronta. Svidjet će vam se”, kaže. Bespogovorno ga pratimo u stopu. I tako do zadnjeg kata zgrade u kojoj živi mali spasitelj našeg današnjeg dana.

“Donio stari iz Knina”, kesi se zadovoljno koji tren kasnije, dok pred nama, svojom instant publikom, razvlači dječju harmoniku. “Original. Ali ne smijemo glasno jer moji možda još spavaju”, bezuspješno pokušava obuzdati kolektivno udaranje po tipkama. Grabimo, borimo se kome će instrument sljedećem pripasti. I tako sve dok netko od nas ne uoči da je na kožnom remenu dugmetare, naše nove momentalne opsesije, nešto napisano crnim masnim slovima. “Гордана”. Ne shvaćamo. “Gordana”, kaže mali, ponavljajući nam ono što mu je ranije protumačio netko stariji. I dalje ne shvaćamo. Ni tko je Gordana, niti da rat podrazumijeva protjerivanje, ubojstva i pljačku. Najčešće baš tim redom.

Kasnije smo shvatili, ali smo Gordanu, čiju smo ukradenu harmoniku razvlačili dok je ona s familijom već najvjerojatnije bila u nekom od izbjegličkih centara, potisnuli iz sjećanja. Kao i cijelo to poslijepodne koje smo ljeta 1995., onako još dječje neiskvareni, olako skratili iživljavajući se na ratnom plijenu jednog hrvatskog vojnika. U mom slučaju tako je bilo donedavno. Gordani, o kojoj nisam znala baš ništa, izuzev očite činjenice da je voljela muziku, trebalo je 27 godina da izroni iz nekog dobro zabarikadiranog kuta podsvijesti. Okidač je bila vijest koju su toga jutra prenijeli svi regionalni mediji: “Srbija podiže optužnicu protiv hrvatskih pilota iz akcije Oluja. Tereti ih se da su naredili raketiranje izbjegličke kolone na Petrovačkoj cesti i kraj mjesta Svodna pored Bosanskog Novog 7. i 8. kolovoza 1995. godine. Ubijeno je 13 civila, među kojima šestoro djece, a identificirano je i 24 ranjenih.”

Narednog dana nižu se detalji iz optužnice isprepleteni gnjevnim reakcijama hrvatskog i srpskog političkog vrha. Loptaju se žrtvama, prebacuju krivnju jedni na druge. Ali ne iznenađuje to, naslušali smo se takvih priča, nego kolektivna nesvijest koja prati cijeli događaj. Kao onomad nas dok smo bili djeca. Dok iz Srbije najednom traže pravdu za izbjegle Srbe iz Hrvatske koje su 1995. nevoljko dočekivali na svojem teritoriju, pa potom neke od njih prisilno mobilizirali i usmjeravali dalje prema ratištima, s ove strane granice vlada opća čuđenje koje u tren prerasta u sumnju. Kod onih radikalnijih i u otvoreno negiranje. “Prvi put čujem za taj navodni napad na kolonu izbjeglica koja se, pretpostavljam, kretala iz Hrvatske”, piše jedna dugogodišnja novinarka u jednom od najčitanijih hrvatskih medija. Ako ne zna ona, kako će drugi, pomislim.

Drugačiji scenarij naprosto nije ni bio moguć, jer su ovdašnje institucije napravile sve da istina o tom i brojnim drugim zločinima ostane neistražena, a time i neizrečena. Paradoksalno, takav zaključak da se iščitati i iz presude koju je nedavno donijela najviše rangirana među njima, Ustavni sud RH. Njegovi suci proljetos su odlučivali o tužbi podnesenoj od strane kćeri Miloša Ćosića, 72-godišnjeg Srbina likvidiranog 6. kolovoza 1995. godine u kninskom selu Uzdolje. Većina sudaca na čelu s Miroslavom Šeparovićem, nekadašnjim ministrom pravosuđa u vladi Franje Tuđmana, naposljetku je zaključila da članovi obitelji ubijenog nemaju pravo na naknadu štete. Usto su, po sada već dobro poznatom scenariju, dodatno kažnjeni time što im je naređeno da plate parnične troškove, koji u ovom slučaju premašuju dvije hiljade eura. No istovremeno je riječ o presedanu jer je istom odlukom po prvi put u povijesti hrvatskog pravosuđa utvrđeno da je istraga jednog od zločina počinjenih u Oluji bila neučinkovita. “Ne podcjenjujući nedvojbenu složenost slučaja, Ustavni sud ocjenjuje da tragovi koji su dani tijelima kaznenog progona u vezi s utvrđivanjem počinitelja nisu bili temeljito istraženi, odnosno da nadležna tijela nisu uložila dostatne napore i sve što je u njihovoj moći kako bi se osigurala učinkovitost istrage”, zaključili su suci.

Presuda sada obvezuje nadležne da pokušaju pronaći grupu neidentificiranih muškaraca koji su istoga dana kad i Miloša Ćosića ubili još šest starijih civila. Pritom se hrvatskim institucijama ona vratila kao svojevrsni bumerang. Naime, dostupna dokumentacija iz haških spisa predmeta Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak te rijetkih drugih postupaka, vođenih pred domaćim sudovima, dokazuje da je istraga većeg broja zločina počinjenih na teritoriju Hrvatske 1995. u najmanju ruku bila manjkava. Materijalni dokazi tako su u blažoj verziji mjesecima, a ponegdje i godinama, ostavljani da leže na mjestu zločina, a u onoj goroj zataškavani i uništavani. Nisu vršeni ni primjereni očevidi, već su žrtve najčešće pokapane bez obavljenih obdukcija i podignutih kaznenih prijava, a njihova tijela tretirana kao da su poginuli u borbi. Dodamo li tome politiku državnog vrha, koji je godinama otvoreno negirao da su hrvatske vojne i policijske snage odgovorne za ubojstva srpskih civila, te malobrojne, klimave optužnice, ne čudi da gotovi svi počinitelji tih ratnih zločina do danas nekažnjeni. Iako se žrtve stradale tokom i u danima nakon Oluje prema dostupnim izvorima broje u stotinama, pravomoćno osuđene zasad se doslovno može nabrojati na prste jedne ruke.  

Jedan od njih, bivši pripadnik 118. domobranske pukovnije Hrvatske vojske Rajko Kričković još uvijek služi desetogodišnju kaznu zatvora na koju je osuđen zbog ubojstva troje ljudi u selu Kijani kod Gračaca u kolovozu 1995. Drugi, Božo Bačelić, već neko vrijeme uživa u čarima slobode. Bačelić, ratnog nadimka Limun, osuđen je 2014. na sedam godina zatvora jer je sa svojim podređenima 11. kolovoza 1995. u Prokljanu ubio teško pokretnog 76-godišnjeg Nikolu Damjanića i njegovu dvije godine mlađu suprugu Milicu. Po zapovjedi Bačelića, stoji u presudi, trojica mladih ročnika potom na mrtva tijela naslagali daske, gume, grane i ribarske mreže te ih zapalili. Zbog dugogodišnjeg sudskog procesa, tokom kojeg je u pritvoru bio u dva navrata, a u međuvremenu na slobodi dočekivan kao heroj, taj bivši zapovjednik voda Izvidničke satnije 113. brigade HV-a, koji je neposredno nakon Oluje nagrađen i najvišim državnim odlikovanjima, već je ujesen 2016. izašao iz zatvora. Na proslavi, priređenoj za tu prigodu u jednom restoranu na dalmatinskoj obali, bio je i Dario Kordić, kojeg je Haški sud svojevremeno osudio zbog ratnog zločina u Ahmićima, gdje su pripadnici HVO-a, pod njegovim zapovjedništvom, ubili više od stotinu civila, uključujući 32 žene i 11 djece.

Dok je Kordić danas redovan gost manifestacije Hod za život, koja se održava pod egidom zaštite “nerođene djece” (!!!), a zapravo s  ciljem dokidanja prava žena na odlučivanje o vlastitom tijelu, Bačelić obilazi veteranska okupljanja od Vukovara do Splita. Kamere su zabilježile i kako je prije dvije godine, na obilježavanju 25. godišnjice Oluje, bez ikakvih sankcija sudjelovao u kolektivnom uzvikivanju ustaškog pokliča “Za dom spremni” usred Knina. Od sustava koji im je sve to omogućio, ne može se ni očekivati da najednom mari za djecu iz izbjegličke kolone stradalu ljeta 1995. Kamoli za jednu, valjda preživjelu, Gordanu.

Tamara Opačić, rođena 1986. u Zadru, novinarka je zagrebačkog tjednika Novosti i urednica društvenog magazina Nada. Suautorica je knjiga “Aleksandra Zec” (2014.) i “Proizvodnja drugoga: Srbi u hrvatskim dnevnim novinama” (2017). Dobitnica je nagrada “Marija Jurić Zagorka” (2021.) za pisano i “Vesna Kesić” (2022.) za istraživačko novinarstvo.