Na početku nisam znala niti gdje idem niti sta me tamo čeka. Samo sam dobila upit da li želim učestvovati u programu[1] i informaciju o temi programa. Odatle ustvari počinje ova priča.
Kada sam bila u putu razmišljala sam da li sam trebala uopće poći jer je tema jako teška za razgovor ili bilo koji drugi način komunikacije, naročito meni koja sam slušala priče ljudi koji su preživjeli rat uključujući i moje roditelje, a pogotovo babe koji je izgubio svoga oca, a ja dedu. Nisam ga uspjela upoznati zbog tog kobnog događaja, nažalost, ali vidim tu tugu i bol koju nosi moj otac pa saosjećam s njim.
Doticali smo se teme na radionici koja se tiče traume i protekli rat je mom ocu definitivno trauma. Naučili smo da se trauma prenosi s koljena na koljeno, to jeste da postoji druga generacija koja to nasljeđuje, u ovom slučaju djeca. Kako god rat ostavlja velike traume na ljude koji su to preživjeli i izgubili nekoga, isto tako ostavlja na njihovu djecu i buduće generacije. Oni slušaju te priče i osjete tugu, bol, emocije koje se u tim momentima bude. Svako ih osjeća i doživaljava na drugačiji način.
Ovaj program me je naučio da Ijudi jednostavno treba da izraze svoja osjećanja, bez obzira koliko ona teška bila. Ali neko treba da sasluša te njihove priče, da im da prostor da ono što ih boli i što čuvaju dugo u sebi ispolje na bilo koji način. Nebitno je da li je to razgovor s nekom drugom osobom, da li je to kroz glumu kao što smo imali priliku raditi posljednjeg dana programa jer neko ne može riječima izraziti ono što osjeća.
Dok smo obilazili mnoga mjesta na kojima su se događale ratne strahote i torture poput Trnopolja, Kevljana, Kamičana, Omarske, čuli smo priču Kemala Pervanića, to jeste njegovo lično svjedočanstvo iz logora i rata. Bilo je izuzetno teško gledati čovjeka koji se suočava s tim groznim stvarima, kako priča priče da bi nas uveo u samu historiju i da znamo šta se desilo ljudima i u ovom dijelu BiH. Ali bilo je jako efikasno jer je samo čovjek koji je preživio rat, logor i ostale stvari koje se tiču rata mogao da prenese užasni doživljaj na nas. Mogli smo primjetiti i da ljudi i dalje osjećaju strah kada se dolazi i priča o tim dešavanjima. Zbog toga bude i manji broj učesnika jer se boje suživota koji se odvija sedam dana s ljudima koji su druge nacionalnosti. Ali to je vid pomirenja i ne postoji nikakva diskriminacija ili osjećaj nelagode nego su odavde samo proistekla dobra prijateljstva jer na kraju krajeva svi smo mi samo ljudi.
Upečatljivo je ostalo i naselje Lušci Palanka koje je osiromašeno, tiho i budi monotoniju ali definitivno ostavlja jak utisak. Dok sam bila manja nikada nisam dala da se pali TV zbog prikazivanja genocida u Srebrenici jer nisam mogla da spavam. Već tada sam imala pitanja zbog čega su to ljudi radili i šta je bilo toliko vrijednije od nevinih ljudskih života. Upravo to prikazivanje događaja na televiziji je meni poveznica sa spisateljicom Dinom Greenberg koja je napisala roman o ratnoj traumi. Ne zbog neke direktne povezanosti sa BiH, što je jako zanimljivo da postoje i drugi ljudi koji se zanimaju za ratna dešavanja, bar sada ako nisu prije.
Zanimljivo je bilo obići spomenike koji ljudima u jednu ruku predstavljaju pad tereta s leđa jer su ta vremena prošla a u drugu ruku povlače veliku tugu i bol za sobom. Svi ti ljudi su nekako tražili svoje svjetlo na kraju tunela. Neki ga još uvijek traže jer je rat na njih ostavio trajne posljedice. Koliko god svi imaju svoje svjetlo sada, neke zrake u njihovim životima su manje svijetle, jer ustvari predstavljaju neki vid traume koju vuku iz tog doba.
Mislim da nekako treba da zrake ljudima osvjetljavamo jer svaki memorijal je njima bolan ali ujedno i smiruje njihova srca. I to je ono za šta se drže ti ljudi, za nadu da niko neće i ne smije zaboraviti ono što se desilo, i da će se sjetiti tih ljudi koji su svoje živote dali za bolje danas.
[1] Mirovni kamp “Demokratija i ljudska prava u Bosni i Hercegovini: Prijedor 3 decenije od početka rata” u organizaciji udruženja Most Mira a u partnerstvu sa forumZFD, održao se u Kozarcu u periodu od 11. do 18.8.2022. godine za učesnike i učesnice od 18 do 30 godina starosti iz različitih gradova Bosne i Hercegovine (Kozarac, Prnjavor, Donji Vakuf, Bugojno, Foča i Sarajevo). Program mirovng kampa ponudio je jedinstven pogled na Bosnu i Hercegovinu, njenu politiku, kulturu, mlade ljude i njihovu ulogu u izgradnji mira. Ovaj tekst predstavlja osvrt jedne od učesnica kampa i doživljaj istog.
