Publicistika u službi politike memorije

Poznajete li formu pisama suosjećanja čovjeka sa samim sobom?

Ne govorimo sad o formi oproštajnih pisama autorki i autora koji se rastaju od svojih identiteta i ličnosti koje su baštinili, pa ni o formi bilješki sa sprovoda društvenih i političkih uređenja u koja su spisatelji i spisateljke slijepo vjerovali.

Ne govorimo ni o fragmentarno postavljenim pseudodramama u kojima su ego i superego supstitucije za svijest i moral.

Ne govorimo nažalost ni o naivnim, ili bolje rečeno, navodno naivnim pretjerivanjima u (samo)optuživanju u procesu u kome nema ni spasenja ni oslobođenja, pogotovo zbog tog što je riječ o nepočinstvima koja njima nisu mjerljiva iskustvom drugog.

Govorimo o pismima suosjećanja prema sebi samom koje čovjek piše, ne s namjerom da sam sebi oprosti krivicu, nego baš s namjerom da zanemari mogućnost krivice i postavi sistem i metod u kome će preći olako preko svojih brojnih nepočinstava, trudeći se da ih minimalizuje, ospori, zanemari i potom nastavi dalje. Recimo, ide dalje ka promociji takve svoje knjige.

Što je veća mogućnost promocije uradaka u javnosti, u društvu učenih i umnih, a uistinu moralno i intelektualno podobnih, to je više prilika čitaocu da se spasi ili oslobodi mogućeg tereta koji su mu, u ime naroda, natovarili pojedini pripadnici istog. Makar i kad to spasenje ili oslobođenje autor/ka ne želi, jer grijehove i nepočinstva negira. Tako su među čitaoce pristigle i knjige autora koji sebi niti žele niti mogu da oproste nepočinstva koja su počinili, jer to što su počinili za njih nisu nepočinstva i zločini, već nešto sasvim drugo: herojstvo, na primjer.

Valentin Ćorić je autor jedne takve autobiografije. U ranijem životu od koga se oprašta, životu u zatvoru u koji ga je poslao MKSJ, Ćorić je bio zvaničnik Herceg-Bosne, jedan od osuđenih za Udruženi zločinački poduhvat. Ćorić je jedan od mnogih koji nisu razumjeli zbog čega im se zločini stavljaju na teret, a njegov argument bio je posve jasan: ni na kakav način nije odgovoran za ubistva, logore, progone, deportacije, raseljavanja, silovanja, prinudnj rad, pa ni za bilo kakvo drugo kršenje Ženevske konvencije. Ćorić je tako proveo 16 godina u blaženom neznanju o svojoj odgovornosti, u potiskivanju nepočinstava koja su za njega izmišljena. Tokom bujanja njegovog ega i superega, supstitucija za svijest i moral, Ćorić se nije predavao: radio je ozbiljno na autobiografiji koja, suštinski, treba da bude sličnija memoaru, jer će to biti pisma suosjećanja prema nekom drugom liku, onom izmišljenom, onom koga je – u Ćorićevom svijetu – izmislio MKSJ o njegovom radu i djelu.

O tome će Valentin Ćorić nadugo i naširoko pisati, trudeći se da minimalizuje i negira svaku krivicu, vjerujući da je riječ o tek nekom drugom izmišljenom liku koga će radikalni i ekstremni desničari glorifikovati, pa nema ni potrebe da se istorijat takvog lika zaboravi. Iza tog postupka stali su pojedini predstavnici Katoličke crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te pojedinci iz političkog života ovih država, poput Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH. Potražite prikaze autobiografije „In vino libertas“ Valentina Ćorića i uvjerite se kako izgleda pseudoknjiževni život jednog izmišljenog lika koji je u realnom fenomenu vrijeme-prostor bio osuđen na 16 godina zatvora zbog Udruženog zločinačkog poduhvata.

Drugi primjer „ukrcavanja čitaoca“ u brod spasenja ili bitku za oslobođenje jednog savremenog lika, daje promocija publicističkog djela o Drugom odredu šekovićke brigade. Publikacija „Ratni put jurišnika i specijalaca“ autora Ljubiše Milutinovića promovisana je u brojnim gradovima, a promocija u Beogradu je održana u prostorijama Ministarstva odbrane.

Intrigira to što se u ovom publicističkom djelu zanemaruje činjenica da su pojedini pripadnici brigade o kojoj je riječ učestvovali u izvršavanju genocida u Srebrenici. Taj se ratni put jurišnika i specijalaca po svemu sudeći želi zaboraviti, ignorisati, proglasiti nepostojećim i izmišljenim, kako bi budućim generacijama ostalo rafinirano sjećanje, i kako bi ostao na snazi aktuelni dizajn politike pamćenja genocida u Srebrenici u srpskom političkom korpusu. Otud i govor Svetozara Andrića, bivšeg generala Vojske Republike Srpske na promociji publikacije. Budući da je govor dostupan i objavljen u video formi, budući da Andrić u tom govoru optužuje nevladine organizacije da vode bitku protiv njega i protiv Republike Srpske, podsjetimo o čemu je riječ. Sedam dana ranije Fond za humanitarno pravo podnio je krivičnu prijavu protiv Svetozara Andrića, bivšeg generala Vojske Republike Srpske i objavio dosije pomenutog.

“Dokazi predstavljeni u ovom dosijeu ukazuju na to da su, od maja 1992. godine, kada je Andrić naredio „iseljavanje muslimanskog stanovništva“ iz zvorničke opštine, te osnivanje logora Sušica u Vlasenici, pripadnici Birčanske brigade, samostalno ili u sadejstvu sa drugim vojnim i policijskim jedinicama, počinili brojne zločine u zoni odgovornosti brigade. U Dosijeu su predstavljeni i dokazi o ulozi Svetozara Andrića u genocidu koji je počinjen u Srebrenici u julu 1995. godine” – navodi Fond za humanitarno pravo u eksplikaciji Dosijea. Podsjetimo, Andrić je trenutno visoki funkcioner Srpske napredne stranke. Čudi li onda to da su ovoj promociji publikacije prisustvovala Danica Grujičić, ministrica zdravlja u Vladi Republike Srbije, te dvoje uposlenika jednog drugog srbijanskog ministarstva.

Nema sumnje da su mediji bez kritičkog uklona doprinosili ponovnom uključivanju pomenutih aktera u politički i javni život na ovom prostoru. Nema sumnje da su u tome pomogle državne institucije i predstavnici političkog vrha, potom političke stranke i njihovi predstavnici. No, ostaje začudno i upitno šta slijedi u procesu suočavanja s prošlošću – promocija takvih memoara među djecom i omladinom, uvrštavanje u zvaničan program nastave istorije, itd ili pak potpuno ignorisanje ovakvog štiva u društvu i javnosti? Predstoje, naravno, sudski procesi i lustracije, te kritika državnih i političkih procesa dizajna politike pamćenja koja može doprinijeti pomirenju i izgradnji povjerenja.

Ljupko Mišeljić je freelance novinar iz Bosne i Hercegovine. Analizira i istražuje teme politike, društva, kulture, umjetnosti, tranzicione pravde i suočavanja s prošlošću. Piše za InfoRadar, Interview, Buku, Novosti, Nacional i Kosovo 2.0.