Kada su bombe padale na univerzitete u Gazi, nisu uništavale samo zgrade — gađale su budućnost. Vanredna profesorica Nadia Sonneveld, pravna antropologinja sa Leiden University, zajedno s kolektivom kolega i studenata iz Nizozemske i Palestine, posljednje dvije godine dokumentuje to razaranje kroz projekt Picturing Scholasticide (prevod: Skolasticid u slikama) — web platformu i multimedijalnu putujuću fotografsku izložbu koja sada stiže i u Sarajevo. U ovom intervjuu objašnjava šta znači pojam skolasticid i zašto je važno obratiti pažnju na njega.

Kako biste nekome ko prvi put čuje termin skolasticid objasnili šta on znači?

Pojam skolasticid skovala je palestinska naučnica Karma Nabulsi sa Univerziteta Oxford, kako bi označila sistematsko i namjerno uništavanje obrazovnog sistema i njegovih institucija. To ne uključuje samo zgrade, već i kampuse, studentske domove, laboratorije, arhive i muzeje.

“Izložba je nastala na Pravnom fakultetu Univerziteta Leiden, gdje su Sonneveld i njene kolege — nakon ruske invazije na Ukrajinu i rata u Gazi — zaključili da teorijsko proučavanje temeljnih prava više nije dovoljno, te su počeli raditi na stvaranju ove izložbe i web platforme.”

Zašto ste odlučili napraviti ovu putujuću izložbu?

Sve je počelo na pravnom fakultetu našeg univerziteta. Željeli smo odati počast kolegama koji su tokom rata u Gazi izgubili posao — a ponekad i život. Suština je bila u tome da osiguramo da rad, snovi i historije naših kolega ne nestanu zauvijek — da dokumentujemo razaranje kako ne bi baš sve bilo izbrisano. Također smo željeli istražiti uništavanje visokog obrazovanja kao ratni zločin, kroz analizu njegovih pravnih dimenzija.

Zašto je važno koristiti specifičan termin poput skolasticida, umjesto da se ovo tretira kao kolateralna šteta?

Vrlo je važno da uništavanje univerziteta u Gazi ne posmatramo kao kolateralnu štetu. Svi univerziteti u Gazi uništeni su jedan po jedan u svega četiri mjeseca — od oktobra 2023. do sredine januara 2024. godine, kada je posljednji doslovno raznesen u komade. To je sistematsko uništavanje, a takve stvari se često dešavaju tokom ratova. Mislim da se nešto slično dogodilo i ovdje, u Bosni i Hercegovini — Vijećnica je bila jedna od prvih meta upravo zbog kolektivnog sjećanja koje je čuvala. Kada izgubite dio kolektivnog pamćenja, gubite i dio onoga što je trebalo predstavljati vašu budućnost.

Ljudska cijena svega ovoga je zastrašujuća. Od oktobra 2023. desetine hiljada studenata, profesora i nastavnika ubijene su ili ranjene. Za društvo koje je već oblikovano okupacijom, šta to znači za budućnost?

Skolasticid je dio mnogo šire mreže razaranja. To je pokušaj brisanja kulture, nade, vještina budućih generacija, kritičkog mišljenja i identiteta. Dio tog identiteta bila je činjenica da je približno 97–98 posto palestinskog stanovništva bilo pismeno, te da je stopa upisa u visoko obrazovanje na Okupiranim palestinskim teritorijama bila izuzetno visoka — 62 posto studentica i 38 posto studenata.

S obzirom na to da su mnogi nastavnici i administrativni radnici ubijeni ili mogu raditi samo u krajnje teškim okolnostima, formira se ogroman obrazovni jaz. Najmlađa djeca, posebno ona koja tek trebaju krenuti u osnovnu školu, trpjet će najveće posljedice. Pismenost bi mogla opasti, mogućnosti za bolju budućnost nestati, a čitave zajednice postati još zavisnije i ranjivije nego što su već sada.

Šta je ključno za obnovu obrazovnog sistema nakon skolasticida?

Oni su već počeli. Studenti u Gazi, ili oni koji su, naprimjer, izbjegli u Kairo, nastavljaju školovanje online čak i dok se njihovi profesori bore s nestabilnim pristupom električnoj energiji, internetu i hranom, snimajući i postavljajući predavanja kad god uspiju.

Obrazovanje je bilo najvažniji prozor nade i ljudi nisu spremni da ga se odreknu. Jedan profesor srednje škole kojeg poznajem svakog jutra pješači sat vremena od svog šatora do škole, koja je također šator, i to radi volonterski. Zgrade jesu uništene, ali ljudi ne odustaju od obrazovanja.

“Sarajevo nije samo još jedna stanica na putu ove izložbe. To je grad koji zna šta znači gledati kako vam gori biblioteka i kako rat utišava škole. Sonneveld je toga itekako svjesna.”

Mijenja li se poruka izložbe kada dolazi u grad poput Sarajeva?

To zavisi od ljudi koji je posmatraju. Kroz izložbu možemo uspostaviti određenu vrstu interakcije koja se povezuje s ličnom i kolektivnom historijom. U Nizozemskoj ju je bilo veoma teško postaviti — nismo mogli dobiti dozvole od fakulteta do fakulteta, što možda odražava i našu vlastitu nacionalnu historiju iz Drugog svjetskog rata. U Bosni i Hercegovini, ljudi s kojima sam razgovarala imaju vlastita sjećanja na to kako se obrazovanje moralo obnavljati nakon rata. Mislim da izložba odjekuje na različite načine, zavisno od historijskog iskustva.

Koliko je važno da studenti u Bosni i Hercegovini povuku poveznice između Gaze i Bosne i Hercegovine?

Bilo bi mi veoma zanimljivo čuti šta oni i njihovi profesori misle o tome i u kojoj mjeri uspostavljaju tu poveznicu. Taj odnos nije identičan — ovdje se kroz obrazovanje promoviralo jedinstvo, dok u Gazi i na Zapadnoj obali to nikada nije bila svrha. Obrazovanje se može koristiti za usađivanje vrijednosti saradnje i kritičkog mišljenja, ali se može koristiti i za potpuno suprotno. Obrazovanje nikada nije neutralno. Kritičko mišljenje nije nešto što dolazi prirodno; obrazovanje mora igrati važnu ulogu u njegovom razvoju. Kritičko mišljenje može destabilizirati postojeći poredak, što je upravo jedan od razloga zbog kojih su obrazovni sistemi meta u Gazi.

Možete li nam reći nešto više o donatorskoj inicijativi povezanoj s izložbom?

Zbog ogromnog prekida školovanja djece nakon oktobra 2023. godine, Akram Jamee, kolega iz Gaze i dugogodišnji humanitarni aktivista, pokrenuo je inicijativu za obnovu nade i obrazovanja u području Khan Younisa. Intenzivni program, koji se trenutno provodi za 500 djece osnovnoškolskog uzrasta od 6 do 11 godina u šatoru, bit će proširen na 1.000 djece. Ova dobna skupina je posebno važna, jer djeca tada moraju savladati osnove. Ako propuste taj period, mnogo je teže kasnije nadoknaditi propušteno.

Program ne nudi samo učionice u šatoru, već i priliku da se djeci vrati djetinjstvo koje im je rat oduzeo. Većina djece sjedi na zemlji tokom hladnih i kišnih zima — nema klupa ni stolica, nema školskog pribora, tabli ni udžbenika, a nastavnici volonteri trebaju makar simboličnu naknadu kako bi mogli nastaviti svoj rad. Program također pruža psihološku podršku kako bi djeca lakše prevladala traume. Pomoći njima danas znači zaštititi njihovu budućnost i pružiti podršku cijeloj zajednici.

Kako mediji mogu pomoći da se uništavanje obrazovanja prepozna kao razlog genocida, a ne samo njegova posljedica?

Mediji mogu pomoći širenjem ličnih priča onih koji su direktno pogođeni — jer upravo lična svjedočanstva čine gubitak stvarnim. Škole su mnogo više od zgrada: one nose kulturno značenje i dio su kolektivnog pamćenja. Kada budu ubijeni nastavnici i studenti, a biblioteke, arhivi i studentska dokumentacija uništeni, tada se ne uništava samo građevina.

Medijsko izvještavanje također treba ukazivati na to da napadi na škole mogu predstavljati dokaz namjere uništenja jedne grupe, kako su to naveli međunarodni sudovi, uključujući i Međunarodni sud pravde u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore. Dok su bolnice i vjerski objekti široko prepoznati kao zaštićeni, škole to često nisu — i upravo mediji mogu hitno skrenuti pažnju na tu razliku.

“Izložba Picturing Scholasticide postavljena je u Sarajevu na Filozofskom fakultetu do 22. maja 2026. godine. Donacije za obnovu osnovnog obrazovanja u Khan Younisu moguće je uplatiti putem platforme: School for Gaza”

Ovaj članak je urađen u suradnji sa Tačno.net