25 godina ćutanja o odgovornosti na stradanje radnika RTS-a u NATO bombardovanju: Ipak znamo zašto

„Dobiti odgovor nećemo nikad – ko je taj koji se složio i precrtao nas sa mape. I ako budem živ za dvadeset godina, znam da neću znati više nego danas.”

Izjavio je to pre pet godina, a dve decenije nakon pogibije radnika Radio-televizije Srbije u NATO bombardovanju zgrade u Aberdarevoj ulici u Beogradu, Dragan Šuković iz tima za elektronsku grafiku u RTS-u, koji je preživeo napad.

Jelica Munitlak (28), šminker, Ksenija Banković (28), video mikser, Darko Stiomenovski (26), tehničar u razmeni, Nebojša Stojanović (27), tehničar u masteru , Dragorad Dragojević (27), radnik obezbeđenja, Dragan Tasić (31), električar, Aleksandar Deletić (31), kamerman, Slaviša Stavanović (32), tehničar, Siniša Medić (32), dizajner programa, Ivan Stukalo (34), tehničar, Dejan Marković (39), radnik obezbeđenja, Milan Joksimović (47), radnik obezbeđenja, Branislav Jovanović (50), tehničar u masteru, Milan Janković (59), precizni mehaničar, Tomislav Mitrović (61), režiser programa, Slobodan Jontić (54), monter.

Imena su to šesnaest radnika koji su poginuli u NATO bombardovanju RTS-a u dva sata i šest minuta posle ponoći 23. aprila 1999. Ispisana su na spomeniku koji su im  podigle porodice u Tašmajdanskom parku, a uz njih i pitanje: “Zašto?”

To pitanje i dalje je bez odgovora, jer oni koji su mogli sačuvati njihove živote, a to nisu učinili, do danas nisu odgovarali.

Umesto pravde, njihove žrtve koriste se u ciničnim državnim žalopojkama koje se prirede jednom godišnje kako bi se pothranile nacionalističke politike. Jer, kako graditi retoriku vekovnog stradanja, ponositog otpora, nebeskog naroda protiv kojeg su se sjatile sve ale sveta… ako ne na kultu žrtve.

I zato je pitanje ispisano na spomeniku tek retoričko. Jer, odgovor znamo, ali on kvari sliku izgrađenu na kultu žrtve. Kao, uostalom, i neki drugi odgovori koji se ne izgovaraju: o masakru u kafiću Panda u Peći, otmici u Sjeverinu, hladnjači u jezeru Perućac, masovnoj grobnici u Batajnici… I još mnoštvu krvavih toponima iz ratova u kojima nismo učestvovali.

Svi ti odgovori imaju potpis iste ideologije. I oko svih postoji zavera ćutanja. A u toj zaveri veliki je broj saučesnika.

Kad većina pristaje da deli odgovornost za zločine, onda nema individualne krivice. Zato nema sudskih procesa, suočavanja, niti osude politike nasilja.

Zbog stradanja radnika RTS-a odgovarao je samo tadašnji direktor te kuće Dragoljub Milanović, koji je 2002. godine osuđen na 10 godina zatvora zbog krivičnog dela „ugrožavanje bezbednosti“ jer, kako je obrazloženo u presudi, nije preduzeo mere da se zaposleni i oprema zaštite i evakuišu.

Mada je teško poverovati da je takvu odluku doneo samostalno i samoinicijativno, retki su i sve ređi koji uopšte i postavljaju takvo pitanje. Nema ni pravde, ni empatije za članove porodica stradalih. Kao što nema ni za sve one porodice i stradale pre i posle bombardovanaj RTS-a. Jer, nasilje u društvu nije okončano prestankom ratnih dejstava. Nije ni moglo biti, pošto politika nasilja nikad nije imala većinski otpor ni u političkoj opoziciji ni u drušvu u celini.

Porodice stradalih medijskih radnika u bombardovanju RTS-a već 25 godina zahtevaju odgovor države na pitanja da li su zvaničnici znali da će se taj napad dogoditi i da li su njihovi životi mogli biti sačuvani.

“Nedelju dana trajala je naša agonija. Kseniju su pronašli tek 29. aprila, a sahranili smo je 1. maja. Istog dana sahranjen je i Tomislav Mitrović. Istog dana generalni direktor Dragoljub Milanović ženio je svog sina. Samo osam dana posle smrti 16 ljudi iz njegove kuće”, ispričala je tada medijima Ksenijina majka Borka Banković.

U zgradi Radio-televizije Srbije u Aberdarevoj u noći kad je izveden NATO napad  bilo je  oko 120 ljudi, poginulo je njih 16, od kojih tela dve žrtve nikad nisu pronađena. Dvoje je teško, a 17 lakše povređeno.

Bombardovanje RTS-a bio je deo vojne akcije NATO alijanse koja je počela 24. marta 1999. godine i trajala 78 dana. Na odgovornost ove vojne alijanse ukazivale su sve relevantne međunarodne organizacije koje se bave ljudskim pravima i zaštitom novinara koji su zahtevali da se ispita da li je NATO povredio međunarodno humanitarno pravo gađanjem RTS-a.

NATO je saopštio kako je sproveo ovu akciju jer je RTS bila deo propagandne mašinerije režima Slobodna Miloševića.

Prema Međunarodnom humanitarnom pravu, novinari u ratu su civili, a televizijske i radio stanice su civilni objekti koji ne smeju biti izloženi napadima osim kada „efektivno doprinose vojnim akcijama”.

“23. aprila 1999. godine u 2.06 NATO je bombardovao zgradu RTS-a u Beogradu gde je usmrtio 16 ljudi. Prvi put u istoriji ratovanja pogođena je jedna medijska kuća koja je prethodno proglašena za legitimni vojni cilj… I pored ratne propagande ovog medija, nije bilo nikakvog vojnog opravdanja za bombardovanje zgrade RTS-a. NATO nije upozorio civile. Zgrada je smeštena u gusto naseljenom gradskom jezgru. Osoblje u njoj nalazi se 24 časa dnevno. Bio je to potpuno nepotreban napad”, objavio je u saopštenju u februaru 2000. godine Human Rights Watch.

Međunarodna organizacija Amnesti Internešnl (Amnesty International) u izveštaju iz 2000. godine navela je da je vazdušni napad na RTS bio „direktan napad na civilni objekat“ i da „predstavlja ratni zločin“.

Međutim, godinu dana nakon bombardovanja, Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju saopštio je da nema osnova za pokretanje istrage o mogućim ratnim zločinima koje je NATO počinio za vreme bombardovanja SR Jugoslavije.

Glavna tužiteljka MKSJ-a Karla del Ponte u svojoj autobiografiji napisala je da je od NATO-a saznala da je „unapred obavestio Miloševića da se priprema napad na ovu zgradu“.

Pre 12 godina prekinuta je istraga u Srbiji o mogućim naredbodavcima žrtvovanja 16 zaposlenih u Radio-televiziji Srbije u NATO bombardovanju 23. aprila 1999. godine, te ni četvrt veka kasnije nije razjašnjeno ko je iz tadašnjih struktura vlasti Srbije, odnosno Savezne Republike Jugoslavije, odlučio da se svi radnici RTS-a ne izmeste iz zgrade, s obzirom da je napad bio očekivan.

“Tužilaštvo je, kršeći Ustav, odbilo da procesuira pribavljene nedvosmislene materijalne dokaze da je Vojska Srbije, kojoj je bilo naređeno da evakuiše ljudstvo i tehniku RTS-a na rezervno (bezbedno) mesto rada, ignorisala tu naredbu uprkos mnogostrukim najavama, koje je sama analizirala, da će RTS biti cilj napada”, izjavila je tada Žanka Stojanović, majka stradalog Nebojše Stojanovića

Pitanje “Zašto” sa spomenika stradalim radnicima RTS porodice su postavile institucijama Srbije.

“Kada je počeo rat u Srbiji, o ponašanju medija je odlučivalo petoro ljudi u Republici i sa njima treba razgovarati kakve su mere zaštite preduzimane. Mi smo se iz zgrade Savezne vlade iselili, kao što su evakuisane i ostale ustanove za koje se pretpostavljalo da mogu da budu bombardovane. Zbog čega to nije urađeno i sa zaposlenima u RTS, zaista ne znam, na to pitanje mogu da odgovore samo nadležni u Srbiji”, izjavio je za medije tada Milan Komnenić, koji je bio savezni ministar informisanja.

Zašto zaposleni u RTS-u nisu iseljeni iz zgrade u Aberdarevoj?

Zašto, ako je već bilo najava da će biti meta napada?

Zašto, ako su zbog sličnih dojava bili su iseljeni i zgrade vlade Srbije, ali i televizije Pink, Košava, SOS kanal… koje nisu gađane.

Zašto, ako je i zgrada Televizije Novi bila više puta gađana, ali u tim napadima nije bilo ljudskih žrtava jer je bila iseljena?

Zašto nisu iseljeni zaposleni u zgradi RTS-a?

Zato što je politici nasilja neophodan kult žrtve, zato što i danas svako suprotstavljanje veličanju ratnih zločina i zločinaca predstavlja incident, zato što vlada jezivo ćutanje “građanske i proveropske Srbije” u pogledu globalne inicijative za donošenje Rezolucije o genocidu u Srebrenici, zato što su nam gradovi išarani nacionalističkim i nacističkim grafitima, zato što smo pristali na normalizaciju nasilja, zato što smo izgradili  društvo koje decenijama pristaje na licemeran odnos prema žrtvama …

Zato!

Branka Dragović Savić, (Rođena 1973. Po obrazovanju diplomirani pravnik. Novinarstvom se bavi od 1997. godine. Glavna i odgovorna urednica portala Autonomija – Nezavisnog društva novinara Vojvodine. Jugoslovenka)