Rađanje Beogradskog kruga

Beleške jednog od osnivača

Nedavno je jedna grupa srpskih istoričarki počela da sakuplja dokumente i svedočanstva o antiratnom pokretu u Srbiji 1990-ih, u kome je važnu ulogu imalo i Udruženje nezavisnih intelektalaca Beogradski krug, osnovano 25. januara 1992. godine. Kao jedan od osnivača ovog udruženja i jedan od trojice njegovih kopredsednika od osnivanja do kraja 1993. godine (druga dvojica su bili Miladin Životić i Filip David), mogao sam istoričarkama da stavim na raspolaganje nekoliko mojih beležaka koje su nastale kad smo razgovarali o ciljevima i programu Beogradskog kruga, kad smo izlazili u javnost sa saopštenjima povodom nekih aktuelnih događaja ili kad smo pravili planove u vezi sa tribinama Kruga. Uz njih je bilo i desetak isečaka iz novina sa člancima o Beogradskom krugu, o njegovim tribinama i izdanjima. I vrlo malo živog sećanja, onog koje se očekuje od takozvanog svedoka i učesnika. Jedan sam od onih koji i o događajima iz prošlosti u kojima su učestvovali znaju onoliko koliko mogu da pročitaju u svojim ili tuđim zapisima.

Beleške u vezi sa Beogradskim krugom pisao sam na pisaćoj mašini (beše to „Biser“ iz Bugojna), a zatim rukom unosio ispravke, koje mi sada potvrđuju da sam zaista ja njihov autor. Ima u tim beleškama nekih mesta koja odaju moju težnju da stvar bude „dobro napisana“. Tome su težili i drugi ljudi okupljeni oko Beogradskog kruga, jer je tu najviše bilo književnika, novinara i drugh ljudi od pera. Verovali smo da moćna reč u ime mira i slobode, naše „j'accuse“, može ako ne da suzbije, ono bar da ogoli zlo koje je ovde bilo zavladalo.      

Uostalom, Krug je nastao na inicijativu grupe književnika. Kako je zapisao Pavle Ugrinov, kome dugujemo najvažnije svedočanstvo o osnivanju ovog Udruženja, to je najpre trebalo da bude alternativna asocijacija srpskih pisaca. Da bi u nju mogli da se uključe i drugi intelektualci, njeno prvo ime – Nezavisni pisci zamenjeno je imenom Nova akademija. Najviše su se trudili da sastave jednu deklaraciju, dokument koji bi se zvao Povelja 92. To je trebalo da bude, piše Ugrinov, „platforma čije bi se trajanje produžilo i posle rata“. U pisanje, preradu i dopunu ove deklaracije bilo je uključeno nekoliko ljudi, napravljeno je nekoliko verzija teksta. Bilo im je važno da se ne radi brzopleto. Ali, do konačne verzije deklaracije nisu došli i od tog posla su odustali. 

Uprkos neuspehu da se sastavi programska deklaracija književnika i intelektalaca koji se udružuju protiv rata i nacionalizma u Jugoslaviji, jedno takvo udruženje je ipak osnovano i dobilo ime koje ranije nije bilo pominjano – Beogradski krug. Među njegovim osnivačima bili su i pisci koji su nameravali da osnuju alternativno književno društvo ili alternativnu akademiju. Ali Beogradski krug će biti nešto drugo. I on će okupljati intelektualce, ali je zamišljen i delovao je pre svega kao javna tribina na kojoj se može čuti kritička reč o uzrocima rata u Jugoslaviji, najviše o ulozi srpske strane u tom ratu. Kako je zapisao Ugrinov, Beogradski krug je osnovan kad su inicijativu od „fundamentalista“, koji nisu bili zainteresovani za svakodnevnu javnu borbu protiv Miloševića, preuzeli “aktivisti“, koji su prednost davali upravo toj borbi. Dakle, može se reći da je Beogradski krug bio proizvod ukrštanja dve ideje o društvenom angažmanu intelektualaca u vremenima krize, jedne koja taj angažman shvata kao razradu koncepata i argumenata potrebnih za odbranu ugroženih društvenih vrednosti i ljudskih prava, i druge, koja poziva intelektualce da učestvuju u konkretnim akcijama.

Ja sam se u ulozi osnivača Kruga našao kao „aktivista“, zajedno sa desetak drugih ljudi koji su u to vreme već bili uključeni u razne antiratne akcije, čiji su organizatori bile prve građanske inicijative osnovane na početku ratnih sukoba u Jugoslaviji, kao što su bili “Centar za antiratnu akciju” i „Žene u crnom“. Jedna od tih akcija bio je javni protest protiv rata u Hrvatskoj, koji smo organizovali svako veče od 8. oktobra 1991. do 8. februara 1992, u parku između Skupštine grada i Predsedništva Srbije. Učesnici protesta upisivali su svoja mišljenja o ratu u knjigu epitafa posvećenu sećanju na rezervistu JNA Miroslava Milenkovića koji se ubio kad se našao na frontu u Hrvatskoj, jer nije hteo ni da se bori u ratu niti da dezertira i bude optužen da je izdajnik. Knjizi smo dali naslov Grobnica za Miroslava Milenkovića, po uzoru na Kišovu Grobnicu za Borisa Davidoviča, tako da je ona bila i sećanje na Kiša, koji je umro dve godine pre toga.

Organizatori i učesnici ovih akcija učestvovali su i u programima Beogradskog kruga. Njegove tribine (iz nekog razloga zvali smo ih „sesije“), održavane subotom u podne, postale su redovna okupljanja antiratnog Beograda i antiratne Srbije. Mada je u početku bio udruženje sa registrovanim članovima, Krug je ubrzo posle osnivanja imao saradnike, pristalice i publiku koji najčešće nisu formalno bili njegovi članovi. U stvari, pitanje formalnog članstva u Krugu nije se smatralo važnim. Mnogi od nas bili su uključeni i u rad drugih antiratnih inicijativa, bili saradnici Nebojše Popova i njegove Republike i pristalice Građanskog saveza, sa kojim smo jedno vreme delili prostorije u Ulici 7. jula (danas Ulica Kralja Petra). Tu nam je od velike pomoći bila jedna izuzetna žena, neumorna sekretarica Saveza, Dunja Frković.

Važan dokument o osnivanju Kruga je i članak koji je o tome objavljen u Politici (V. Vujić, „Osnovan ‘Beogradski krug'“, 26. januar 1992). On svedoči o tome da je propagandna strategija ovog lista i u to vreme, kad je on bio potpuno u Miloševićevoj službi, bila zasnovana na ideji da Politika treba da neguje imidž otvorene tribine, pa se zbog toga u njoj i tada mogla naći i poneka kritička reč na račun vlasti, kao što može i danas. Čitalac ovog članka čak je mogao da pomisli da njegov autor pozdravlja osnivanje Kruga. „U prisustvu velkog broja zainteresovanih, u prepunoj Sali SKC-a“– piše tu – „održana je osnivačka Skupština (150 članova) koja je jednoglasno usvojila Statut i izabrala Upravni odbor“.  

U članku su citirana i neka mesta iz saopštenja za javnost pročitanog na skupštni, pa je čitalac Politike saznao da Beogradski krug ustaje protiv „težnje vlasti da, u ime tobožnjeg nacionalnog interesa, svojoj kratkovidoj i pogubnoj politici podredi naučne i kulturne ustanove, univerziteta i javna glasila, a posebno televiziju“. Data su i imena članova Upravnog odbora, podatak koji je na nekom drugom mestu teško naći. Zato ta imena ovde navodim, redom kojim ih je naveo Politikin novinar: Ivan Čolović, Filip David, Miladin Životić, Đorđe Lebović, Miodrag Zupanc, Branko Baletić, Stojan Cerović, Nenad Prokić, Ivan Vejvoda, Radomir Konstantinović, Pavle Ugrinov, Miladin Ševarlić, Mileta Prodanović, Obrad Savić, Aljoša Mimica, Slobodan Blagojević i Mirjana Miočinović. Kad ovaj spisak danas čitam, primećujem da je tu samo jedna žena. Po tome se Beogradski krug razlikovao od drugih, u to vreme osnovanih, antiratnih udruženja i inicijativa, na čijem čelu su najčešće bile žene: Vesna Pešić, Staša Zajović, Biljana Jovanović, Nataša Kandić, Sonja Biserko, Borka Pavićević. Ali u vreme kad je Krug osnovan, ova skoro isključiva muškost njegovog rukovodstva nije bila primećena i komentarisana, nije predstavljala problem. U to vreme percepcija ženskog učešća u javnim poslovima nije bila izoštrena kao danas, ali uprkos tome, odsustvo žena iz Uprave Beograskog kruga ne bi prošlo nezapaženo da je to uticalo na rad Kruga, ali to nije bio slučaj. U njegovom radu, kao i u radu drugih građanskih inicijativa, učestvovale su mnoge žene, uključujući i pomenute. One su često davale najvažniji doprinos raspravama o temama kojima se Krug bavio.   

Ovaj članak u Politici važan je dokument o osnivanju Beogradskog kruga i zbog toga što su u njemu navedene i reči Filipa Davida o tome da nova organizacija okuplja ljude koji žele da Srbija bude „drugačija od ove danas“, što znači da je ideja o Drugoj Srbiji, koja će biti u osnovi programa Beogradskog kruga, njegov „zaštitni znak“, prvi put predstavljena javnosti na njegovoj osnivačkoj skupštini. U ovom članku piše i to da je David najavio da će Beogradski krug pripremiti poseban dokument o viziji Srbije drugačije od Miloševićeve, „neku vrstu povelje… u kojoj bi bi bila izložena istorija beščašća i ludila, ali i vizija slobodne, demokratske Srbije, prosperitetne i otvorene prema svetu, oslobođene straha i represije“. Dakle, ovde imamo svedočanstvo da ideja o programskoj deklaraciji, o povelji, koju nisu uspeli da dovrše i usvoje inicijatori alternativnog udruženja pisaca, nije bila napuštena, da su i neki od osnivača Beogradskog kruga mislili da je takav dokument potreban, da ga treba napisati. Ali, koliko ja znam, tim poslom Krug nije ni pokušao da se bavi.  

Umesto jedne zajedničke ideje, zajedničke vizije „drugačije Srbije”, mi smo ponudili više ideja, više vizija, koje su bile međusobno povezane samo željom ljudi koje su te ideje i vizije iznosili da javno ustanu protiv Miloševićeve politike, protiv rata i nacionalizma. U stvari, bili smo saglasni o tome kakvu Srbiju nećemo, ali ne i o tome kakva ona treba da bude. Zato je tačnije reći da je u krilu Beogradskog kruga rođeno više Drugih Srbija, a ne samo jedna. O tom pluralizmu, o tom višeglasju Beogradskog kruga, kasnije (2002. godine) vrlo pohvalno je govorio Radomir Konstantinović, mada je i on bio među piscima koji su, pre nego što je Krug osnovan, pokušavali da za alternativno udruženje pisaca i intelektualaca napišu programski dokument. »Nisam bio pristalica nikakve ‘platforme’, nikakvog programa«, kaže Konstantinović. »Smatrao sam da ne treba da govorimo kolektivno, programski, dakle bezimeno (anonimno). Nego da svako od nas, ponaosob, pod punim imenom i prezimenom, ima da kaže sta hoće (i šta sme, naravno). U tome smo se složili lako: Beogradski krug počivao je na ideji ličnosti – ili, ako hoćete, na ličnosti kao kategoričkom imperativu. Mislio sam da individualni (ili stvarni) govor ne treba utapati u govor programski, kolektivni (ili apstraktni)«. Naslov ovog Konstantinovićevog teksta, napisanog deset godina posle osnivanja Beogradskog kruga, ostao je do danas najtačniji i zato često citiran odgovor na pitanje šta je Druga Srbija, šta je ono u čemu se slažu ljudi koje je ona okupila, ono sa čim se oni ne mire: »Druga Srbija je Srbija koja se ne miri sa zločinom«. (Druga Srbija, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, 2002, str. 11).

Od kraja 1993. godine nisam učestvovao u radu Beogradskog kruga. Ne znam dokle je on trajao. Jedno vreme postojala je izdavačka kuća pod istim imenom, na čijem čelu je bio Obrad Savić. Predrag Matvejević je u proleće 1996. godine zapisao »U trenutku dok pišem ove redove Beogradski krug jedva da postoji, ali njegov primer nije ništa izgubio na značaju. «Sledeće, 1997. godine iznenada je umro Miladin Životić. Danas više nema još nekoliko ljudi koji su učestvovali u osnovanju Kruga: Konstantinović, Ugrinov, Lebović, Cerović, Mimica, kao i mnogih drugih koji su bili njegovi važni saradnici.  

O tome šta je bio Beogradski krug i šta je došlo posle, da parafraziram naslov čuvene knjige Katrin Verderi o socijalizmu – do sad je malo šta objavljeno, a najmanje argumentovanih prikaza i analiza. Zato ova tema još čeka istraživače koji će joj pokloniti punu pažnju. Možda će se njoj posvetiti neka od istoričarki koje su me podstakle da prelistavam moje stare beleške o osnivanju i radu Beogradskog kruga.

Ivan Čolović (Beograd, 1938) je politički antropolog, izdavač i pisac. Objavio je oko dvadeset knjiga, a poslednjih godina ove: Smrt na Kosovu polju. Istorija kosovskog mita (2017), Slike i prilike. Redom koji su se ukazivale (2018) i Virus u tekstu. Ogledi o političkoj antropologiji 4 (2020) Neke njegove knjige prevedene su na engleski, francuski, grčki, italijanski, makedonski, nemački, slovenački i poljski jezik. Čolović je osnivač i urednik (1971), a od 1989. godine i izdavač serije knjiga Biblioteka XX vek. Dobio je nekoliko priznanja, među kojim Herderovu nagradu (2000), orden viteza Legije časti (2001), zvanje počasnog doktora Varšavskog univerziteta (2010) i nagradu «Mirko Kovač» za knjiga Smrt na Kosovu polju (2017).