Antiratni pokret i žene u Srbiji tokom devedesetih

Kad bismo samo bacili pogled na raspoložive podatke vezane za antiratni pokret tokom raspada Jugoslavije između 1991. i 1999. godine, bili bismo skoro primorani da zaključimo da su ga uglavnom inicirale i sprovodile žene.

U prilog ovoj tvrdnji treba naglasiti imena žena koje su zaslužile da budu spomenute ne samo kao antiratne aktivistkinje već i zbog toga što su bile – a neke još uvek jesu – vođe organizacija civilnog društva koje su izgradile antiratni pokret devedesetih. U ovom tekstu ćemo ukratko nabrojati neke od žena koje su oblikovale antiratni otpor u Srbiji:

Vesna Pešić[1], u to vreme je već bila prominentna javna ličnost, suosnivačica Centra za antiratnu akciju 1991. godine; Staša Zajović[2] je suosnivačica Žena u crnom 1991. godine i, što je važnije, i dalje je spritus movens ove organizacije; Nataša Kandić[3] je osnovala Fond za humanitarno pravo 1992. godine koji dokumentuje ratne zločine i Regionalnu komisiju za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima (REKOM)2008. godine; Lepa Mlađenović[4] je nakon više od decenije aktivizma 1993. godine bila suosnivačica Autonomnog ženskog centra u borbi protiv nasilja nad ženama; Sonja Biserko[5] je 1994. godine osnovala Helsinški odbor za ljudska prava; Borka Pavićević[6] je 1. januara 1995. godine simbolično organizovala prvu dekontaminaciju i time inicirala bezbroj aktivnosti Centra za kulturnu dekontaminaciju; Jelena Šantić[7] je 1995. godine pokrenula Grupu 484 koja je pružala pomoć tom broju izbegličkih porodica i više; Biljana Kovačević Vučo[8], nakon aktivnog učešća u Centru za antiratnu akciju i Helsinškom odboru za ljudska prava, pokrenula je 1997. godine Komitet pravnika za ljudska prava YUCOM.

Važno je napomenuti, na čemu bi i ove navedene žene sigurno insistirale, da je sam pokret ne samo uključivao već i zavisio od mnogih drugih žena čija imena tek treba da se pojave. Sa druge strane, bilo je žena koje nisu nužno predvodile organizacije, ali jesu igrale značajne uloge u mnogim antiratnim inicijativama devedesetih, kao aktivistkinje, novinarke, spisateljice, teoretičarke, istoričarke, između ostalog: Biljana Jovanović[9], Žarana Papić[10], Svetlana Slapšak[11], Latinka Perović[12], Olivera Milosavljević[13], Dubravka Stojanović[14], Mirjana Miočinović[15]… Druge žene, iako ne vođe, ostavile su značajan trag u antiratnom aktivizmu. Na primer, Neda Božinović, partizanka iz Drugog svetskog rata, koja se sa 70 godina priključila Ženama u crnom i aktivno učestvovala u antiratnim i antivojnim protestima.

Ova generacija žena je posvetila svoj aktivizam borbi protiv ratnohuškačke politike srpske vlade. Usprotivile su se i hrabro opirale nacionalizmu, militarizmu, ratu, mobilizaciji, a potom i ratnim zločinima, masovnom silovanju, koncentracionim logorima i etničkom čišćenju. Ove žene su dale sve od sebe da smanje i ublaže posledice ovih politika zla. Ono što je takođe bilo zajedničko njihovom delovanju je odbijanje da budu sputane granicama novonastalih država nakon raspada Jugoslavije. Naprotiv, ove granice su bile izazov sa kojim su se suočavale uprkos ratnim operacijama, uz punu posvećenost svojim ciljevima. Dok su prelazile granice, stvarale su saveze sa aktivistima iz Hrvatske, Bosne, Kosova i Crne Gore. 

U nekim slučajevima, osim jasnog antinacionalizma i antimilitarizma, njihov aktivizam bio je čvrsto ukorenjen u feminizmu – Staša Zajović, Lepa Mlađenović, Žarana Papić, Svetlana Slapšak. Sve ove žene treba ceniti zbog toga što su stvarale paralelnu istoriju tokom devedesetih, iako svaka na svoj način. Ovo je naročito važno zbog onih koje nisu više sa nama a čije izuzetno važno nasleđe treba dalje istražiti i uvažiti: Borka, Jelena, Biljana, Žarana, Neda, Olivera…

Objašnjenje zbog čega su žene igrale ključnu ulogu u antiratnom pokretu devedesetih može se zasnovati na poznatom stereotipu – što je teorijski jednako netačno koliko je politički opasno – da su žene „po prirodi“ mirotvorci.

Ovo vodi u esencijalističku zamku. Odnosno, objašnjenje zahteva kompleksnu, kontekstualnu, dubinsku sociopolitičku analizu, koja tek treba da bude elaborirana. Ovde možemo da ponudimo grubi nacrt kako bi se ovo objašnjenje kasnije moglo razviti. Taj nacrt bi prvo pratio opšti pravac procesa socijalizacije žena, a potom bi bilo veoma važno dalje razviti konkretnu analizu uslova koji su oblikovali tu socijalizaciju u periodu specifičnog okvira realsocijalizma u Jugoslaviji. To je bio period kada su, neposredno nakon Drugog svetskog rata, žene u Jugoslaviji masovno započele obrazovne procese, stekle ekonomsku nezavisnost, ovladavale političkom pismenošću, i stekle mogućnost da odlučuju o svom telu. 

Potom se generacija njihovih ćerki suočila ne samo sa raspadom Jugoslavije već i sa formiranjem država naslednica brutalnih ratova devedesetih, dok su se one okupljale oko antiratnog pokreta. Iako je činjenica da su žene organizovale i održavale ovaj pokret, bilo je i drugih značajnih inicijativa koje nisu vodile samo žene, ali u kojima su žene učestvovale, poput Beogradskog kruga.

Jedan od ključnih događaja koji je bio primer kontinuiteta antiratnog pokreta devedesetih, njegovog jugoslovenskog okvira i generacijskog obeležja, prelio se u naredne decenije i idući vek. Sve njihove aktivnosti su se kristalisale u Ženskom sudu, održanom u Sarajevu maja 2015. godine. Njega su organizovale Žene u crnom, kroz kompleksan proces koji je trajao nekoliko godina, i bio je zasnovan na svedočenjima žena o zločinima koje su preživele devedesetih. Sada on ostaje kao nasleđe ove generacije antiratnih aktivistkinja.

Tri decenije nakon početka prvog rata – rata u Sloveniji, umesto da bude suočena sa odgovornošću za ratove u kojima je Srbija aktivno učestvovala, javnost ovde zna i razume još manje nego ranije. Nove generacije odrastaju, dok obrazovni sistem i mediji konstantno pružaju iskrivljene činjenice i nacionalističke narative. Kada čitamo ili slušamo aktiviste iz devedesetih, možemo da razumemo da je otpor nacionalizmu i ratu bio upravo proces kroz koji su oni postali aktivni građani. Štaviše, aktivisti i istraživači, uglavnom iz civilnog društva, nastavljaju da istražuju, dokumentuju i podsećaju javnost na ratne zločine i, što je još važnije, na širi kontekst koji je doveo do ratova. Mnogi aktivisti i istraživači su žene iz različitih generacija.

Daša Duhaček je suosnivačica Centra za ženske studije u Beogradu. Osnivačica je i dugogodišnja direktorka master programa Studija roda i ženskih studija na Univerzitetu u Beogradu; ko-direktorka je kursa Feministička kritička analizana Interuniverzitetskom centru (IUC) u Dubrovniku. Predavala je na univerzitetima u zemlji i inostranstvu, vodila istraživačke programe i organizovala čitav niz međunarodnih i lokalnih konferencija. Aktivistkinja je Žena u crnom,i bila je aktivna učesnica Ženskog suda. Njena polja istraživanja su feministička politička teorija i filozofija, naročito pitanje odgovornosti, kao i politička teorija Hane Arent.

Nađa Duhaček je feministička edukatorka, istraživačica i aktivistkinja. Diplomirala je na Studijama jugoistočne Evrope na Američkom univerzitetu u Bugarskoj, a završila je i dvojne master studije Ženskih studija i studija roda (GEMMA program) Univerziteta u Granadi i Institutum Studiorum Humanitatis, Ljubljana. Od 2016. je koordinatorka obrazovnog programa Centra za ženske studije u Beogradu. Među mnogobrojnim publikacijama koje je izdala bila je i koautorka knjige Od partizanke do domaćice: slika žene u jugoslovenskom filmu, zajedno s Marijanom Stojčić.


[1] https://www.danas.rs/ljudi/vesna-pesic-vecita-buntovnica/

[2] http://zeneucrnom.org/sr/cv-stasa-zajovic

[3] http://www.hlc-rdc.org/?page_id=14390

[4] https://www.boell.de/en/navigation/awards-short-biography-lepa-mladjenovic-16215.html

[5] https://www.gresham.ac.uk/professors-and-speakers/sonja-biserko/

[6] https://pescanik.net/borka-pavicevic-1947-2019-skica-za-biografiju/

[7] http://fjs.org.rs/biografija/

[8] http://www.hlc-rdc.org/?p=13061

[9] https://www.danas.rs/nedelja/biljana-jovanovic-buntovnica-s-razlogom/

[10] https://www.zenskestudie.edu.rs/biblioteka/legat-zarane-papic

[11] https://www.laguna.rs/a1437_autor_svetlana_slapsak_laguna.html

[12] http://www.gariwo.org/bs/stranice/latinka-perovic

https://www.helsinki.org.rs/serbian/doc/Svedocanstva%2037.pdf

[13] http://www.f.bg.ac.rs/cv/MIOL_252.pdf

[14] https://yuhistorija.com/serbian/autori_stojanovic.html

[15] https://www.lupiga.com/intervjui/mirjana-miocinovic-ne-dopustam-da-se-neko-nedolican-koristi-imenom-danila-kisa-kao-svojom-zastavom