Negdje u jesen 1992. godine imao sam devet godina kada sam se prolazeći kroz dio mog rodnog grada u srednjoj Bosni suočio s grupom od desetak vršnjaka. Među njima su bili neki koje sam poznavao od najranijeg djetinjstva.
Skačući oko mene skandirali su pogrdnu riječ za etničku zajednicu iz koje dolazim. Tada sam zapravo prvi put čuo tu riječ i, iskreno, nisam znao što ona znači, ali sam iz njihovih pokreta i energije shvatio da nije nešto što je pozitivno.
U obližnjim kafićima sjedili su odrasli, među kojima sam primijetio roditelje nekih od mojih dojučerašnjih drugara. Dio njih se podsmjehivao.
Ti dječaci me nisu napali, nastavili su tako trčati neko vrijeme, a onda su otišli.
No, od tog trenutka života shvatio sam šta znači biti „Drugi“.
Još ranije, za vrijeme jednog zajedničkog kupanja na rijeci Vrbas, susjed je otjerao svog sina očito nezadovoljan što se družio s dječacima iz druge etničke zajednice. Djeca nisu bila sposobna pratiti brzinu promjena u našoj sredini. Bili smo zbunjeni ovakvim događajima. Tim prije jer su i odrasli iz različitih vjerskih zajednica sve manje komunicirali, a u gradu je došlo do napetosti. Slika dotad kompaktne zajednice se rascijepila. Većinu vršnjaka koju sam spomenuo više nikada neću sresti.
Tada, jasno, nisam znao da se „razgraničenje nacije postiže mnogostrukim isključenjima“ niti da su „zamišljene Drugosti sablasne sjene zamišljenih zajednica“.[1]
Prema mišljenju Sashe Havlicek s Instituta za strateški dijalog (ISD) osnovno načelo svih ekstremističkih ideologija i jest „dehumanizacija onog Drugog“, jer „kada uspostavite razmišljanje ‘mi’; protiv ‘njih’; možete stvoriti nevjerojatne podjele i sukobe među ljudima“.[2]
Nažalost, vidio sam kako se ta dinamika odvija u stvarnosti. Opisani događaji bili su više nego slikovit uvod u mnogo strašnije događaje u mom životu.
Otprilike godinu kasnije, dok sam učestvovao u izvlačenju teško ranjenih roditelja i mrtvih susjeda pod kišom snajperskih hitaca i granata Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Hrvatske vojske (HV), prvi put sam osjetio kako zlo počinje najprije riječima, pa se provode u djelo.
Mnogo godina kasnije, u vlastitom istraživanju jezika mržnje, zapisao sam da mržnja, strah i nepovjerenje mogu ljude navesti da Druge klasificiraju kao „inferiorne i superiorne“, a potom ih, uz pomoć dezinformacija, počnu posmatrati kao „nedovoljno ljudske“.[3]
Istražujući kako se takve predstave o Drugome proizvode i šire, naišao sam i na istraživanje francuskog profesora Renauda de la Brossea o ulozi medija u projektu u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. On ukazuje na to da propaganda ne djeluje samo kroz političke poruke, nego može biti usmjerena i na izazivanje emocionalnog šoka, buđenje mržnje i oblikovanje odnosa prema Drugima.[4] Valjda ću zbog toga tih ratnih dana na lokalnom radiju moći čuti da tu „gamad treba istrijebiti“.
Iako će neki zapovjednici u Haškom tribunalu priznati da „lokalno hrvatsko i muslimansko stanovništvo u tom gradu nije željelo sukobe“[5], već je bilo kasno. Grudva zla svjesno je zakotrljana. Tokom 1993. i početka 1994. godine Gornji Vakuf, grad u kojem sam rođen, naći će se u središtu onog što je nazvano „udruženim zločinačkim poduhvatom“ [6] tokom „međunarodnog oružanog sukoba“[7] s učešćem regularnih snaga vojske susjedne Republike Hrvatske.[8]
Stradalo je na stotine ljudi, mnogo civila, čak i djece, a grad i njegova okolna naselja pretrpjeli su velika razaranja. Među ubijenim i ranjenim bilo je i meni bliskih osoba.
Posljedice ovih događaja snažno se osjećaju i decenijama kasnije. Nastojanja da se obnove veze daju korisne rezultate, posebno na poljima sporta i kulture, u ekonomiji, i uopće u međuljudskim odnosima, ali su često suočena s različitim interpretacijama događaja iz bliske prošlosti i nedostatkom spremnosti da se razumije tuđa patnja.
Zlo kojem sam svjedočio proizvelo je u meni želju da upoznajem druga ljudska bića koja su patila zbog svoje etničke i vjerske pripadnosti.
Otprilike u isto vrijeme, šezdesetak kilometara dalje, u selu Šušanj kod Zenice ubijeno je 16 hrvatskih civila. O tim događajima ću doznati tek mnogo kasnije radeći kao novinar. Prema istraživanjima[9] „radilo se mahom o osobama treće životne dobi koje nisu sudjelovale u vojnim operacijama“. Zločini su bili užasni. „Uz egzekucije, registrirani su i brojni drugi oblici ratnih zločina: seksualno nasilje, brutalna premlaćivanja te sustavna destrukcija privatne imovine“.[10]
Među ubijenima je bio i Vlado Marković, otac fra Ive Markovića, poznatog bosanskog franjevca, teologa, profesora Franjevačke teologije u Sarajevu, mirovnog aktiviste, osnivača multireligijskog hora „Pontanima“ iz Sarajeva, koji okuplja ljude iz različitih religijskih pripadnosti i uvjerenja s ciljem promocije mira, suživota, tolerancije i međureligijskog dijaloga kroz zajedničko pjevanje.
Osim fra Ivinog oca, s kojim je mnogo radio „na suzbijanju neprijateljstava i pomirenju“, ubijeno je još devet njegovih rođaka, 32 susjeda i 82 župljana rodne župe Brajkovići. Njegovi rođaci i susjedi, kao i župljani rodne župe, bili su prognani.
Sličan susret s patnjom „Drugih“ dogodio se u sudnici Haškog tribunala. Na suđenju Bruni Stojiću, bivšem ministru odbrane Herceg-Bosne, svjedočio je ljekar koji je tokom rata bio šef službe za preventivnu medicinsku zaštitu HVO-a. Iako je došao u Hag kao „Stojićev svjedok“, nakon što mu je tužilac pokazao fotografije zatočenika iz Dretelja nakon što su oslobođeni krajem 1993, među kojima je prepoznao i jednog svog susjeda, slomio se. Rekao je da je „sve to užasno i da se stidi“[11].
Očito je, dodao je tada, da su ti ljudi i fizički i psihički dovedeni do samog ruba očaja.
„Onaj koji je to uradio je zločinac, taman da mi je brat“, zaključio je svjedok.[12]
Ta rečenica mi je ostala u sjećanju skoro 18 godina kasnije. Ne zato što je njome riješena prošlost, nego zato što pokazuje koliko je važno biti spreman prepoznati zločin i kada ga je počinio neko iz vlastite zajednice.
***
Zločin počinjen nad njegovom porodicom fra Ivu nije odveo prema osveti i mržnji, niti prema šutnji. Naprotiv, profesor Marković oprostio je počiniteljima zločina u njegovom rodnom selu u ljeto 1993.[13] Ne samo to, pomagao je izbjeglicama iz bošnjačke zajednice koje su se smjestile u kućama njegove porodice i rođaka te još snažnije nastavio govoriti o miru, suživotu i odgovornosti vlastite zajednice.
Dio je to poslanja bosanskih franjevaca čiji je poziv stoljećima bio usmjeren prema MIRU I DOBRU[14], uz duboku vjeru da je „suživot u Bosni moguć i nužan“.[15] Njihove mirovne inicijative poznate su daleko od granica Bosne i Hercegovine.
U duhu misli Adama Michnika da pravo na ponos zbog dostignuća vlastite zajednice istovremeno podrazumijeva obavezu da se stidimo njezinih zločina…[16], fra Ivo Marković godinama je oštar kritičar svakog nacionalizma, a posebno nacionalističkih politika tadašnje Herceg-Bosne, smatrajući da je dovela do sukoba Bošnjaka i Hrvata s ogromnim posljedicama po obje zajednice u Bosni i Hercegovini.
„Pokajmo se, učinili smo zlo“[17], zavapio je fra Ivo u decembru 2017. godine nakon presude vojnom i političkom vrhu u Bosni i Hercegovini na čelu s Jadrankom Prlićem i ostalima sa željom da takve sudske odluke dovedu do suočavanja s prošlošću, katarzičnih procesa i procesa suočavanja s prošlošću.
Suprotno tome, Marković u svoj zajednici nerijetko biva stigmatiziran, prešućivan, napadan, čak i onda kada su sami osuđenici poput Jadranka Prlića, Brune Stojića ili Milivoja Petkovića priznavali svoja nedjela, iskazivali kajanje i tražili oprost žrtava. Neki autori upravo zbog takvog zagovaranja istine smatraju da je fra Ivo Marković „sačuvao obraz Hrvatima“.[18]
Djelovanje ovog bosanskog franjevca inspiriralo je ljude iz drugih etničkih i vjerskih zajednica. Jedan takav pokušaj je studija „Topografija boli: Hermeneutika pomirenja u bosanskom historijskom iskustvu“[19] mr. Haruna Bišića, bivšeg imama i nekadašnjeg direktora Instituta Abraham u Ljubljani.
Istražujući veze između historijskog zločina, kolektivnog sjećanja, prostora i mogućnosti pomirenja, Bišić piše o vezama njegove i porodice Marković, ali i zločinima nad tom porodicom u selu Pojske 1874. i skoro 120 godina kasnije u selu Šušanj, na istom mikrolokalitetu.
Osnovna ideja ovog autora je da mjesto na kojem se dogodio zločin ne treba posmatrati samo kao geografski prostor. Ono postaje svojevrsno „mjesto sjećanja“ (locus memoriae), odnosno prostor u kojem se prepliću trauma, šutnja, odgovornost i mogućnost pomirenja. Posebnu pažnju posvećuje iskustvu preživjelih i povratnika, među njima Anti Vidoševiću, čije svjedočenje koristi za promišljanje odnosa između individualne krivnje, kolektivnog identiteta i oprosta.
Bišićeva studija postaje zanimljiva tačka kulture sjećanja u Bosni i Hercegovini: potomak porodice čiji je predak pokušao zaštititi katoličku porodicu vraća se, više od stoljeća kasnije, i piše o stradanju druge hrvatske porodice i zajednice.
Tako Bišić ne ostaje samo na odnosu „žrtva – počinitelj“, nego u istraživanje uvodi i nasljednike sjećanja. Zapravo, vlastitu porodičnu memoriju ne koristi za zatvaranje u vlastitu grupnu patnju, nego kao polazište za razumijevanje patnje Drugoga.
***
Mada je i moja porodica bila žrtva politike i djela presuđenih u procesu pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u slučaju „Prlić i ostali“, značajan broj tekstova posvetio sam i istraživanju i osvjetljavanju zločina počinjenih upravo nad bosanskohercegovačkim Hrvatima: u Grabovici (slučaj ubistva djevojčice Mladenke i njezine porodice[20]), Trusini, Bugojnu, te posebno bolnog slučaj ubistva fratara u Fojničkom samostanu fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića novembra 1993. godine.
Posljednji zločin nazvao sam pucnjem u srce Bosne.[21]
U nekim slučajevima sam zbog sličnih tekstova napadan, dijelovi moje zajednice i politički ostrašćene osobe ponekad su ove napise nazivali svojevrsnom „izdajom“ (čega?!), a ponekad su stizale i otvorene prijetnje mojoj porodici.
Navedeni primjeri pokazuju da je najteži oblik solidarnosti priznati tuđu patnju. Posebno onda kada bi bilo lakše prešutjeti istinu, a posebno kada dolazimo iz zajednice i porodice koja je i sama patila.
Zašto izostaje razumijevanje tuđe patnje u Bosni i Hercegovini kao preduvjet na putu ka katarzi i miru? Kako to može biti problem za ljudsko biće? Razlog tome nisu samo različita sjećanja na prošlost nego i konkretni politički interesi. Dijelovima političkih elita u Bosni i Hercegovini održavanje straha, nepovjerenja i podjela može služiti kao sredstvo političke mobilizacije i očuvanja pozicija moći.
Zbog toga suočavanje s prošlošću i proces izgradnje povjerenja nisu uvijek politički poželjni, posebno tamo gdje bi iskreno priznanje zločina i patnje vlastite zajednice dovelo u pitanje postojeće narative i ideološke matrice čiji su maksimalistički ciljevi bili u temeljima sukoba tokom ratova 1990-ih na prostoru bivše Jugoslavije, uključujući i genocid nad Bošnjacima.
U tom smislu vrijedi se prisjetiti i upozorenja Noela Malcolma da je jedna od najvećih zapreka razumijevanju rata u Bosni i Hercegovini pretpostavka da je ono što se dogodilo bilo posljedica „prirodnih, spontanih i u isti mah nužnih historijskih sila“. Takvo tumačenje, upozorava Malcolm, može prikriti djelovanje konkretnih ljudi i političkih aktera koji su sukob izazvali i potom ga nastojali predstaviti kao proizvod bezličnih i neumitnih historijskih procesa.[22]
I danas svjedočimo koliko je odnos prema prošlosti težak. Institucionalno i javno veličanje[23] pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca, kao što je to bio slučaj s Ratkom Mladićem, osuđenikom za genocid i zločine protiv čovječnosti, u danima njegovog posljednjeg ispraćaja augusta/septembra 2026, pokazuje da se sjećanje i dalje može koristiti za ponovno uspostavljanje podjele na „nas“ i „njih“.
***
Možda je upravo slično iskustvo stradanja povezalo mene i fra Ivu Markovića.
Rezultat tih brojnih razgovora, pored brojnih novinskih i internetskih članaka, jest i knjiga Franjevci – Čuvari Bosne, čiji sam autor, a koja, suprotno narativima koji danas dominiraju u bosanskohercegovačkom kontekstu, kroz iskustvo bosanskih franjevaca svjedoči da je „suživot moguć, da je multikulturalnost moguća, da je dijalog moguć, te da mir nije samo stanka između ratova“.[24]
Za sve ovo ne postoje garancije, ali prvi korak zaista jest priznanje tuđe patnje.
Da bi se to dogodilo, možda su neophodni spomenici „sopstvenog stida“, stvarni ili pretočeni u pisana i druga djela.
Kada „umnožimo spomenike sopstvenog stida, mi smo stvorili uvjete za kulturu pomirenja i uvjete da tamu regiona zamijenimo svjetlom“.[25]
Faruk Vele je novinar, publicista i urednik iz Sarajeva. Tokom dugogodišnje novinarske karijere radio je i kao glavni i izvršni urednik u više medija, među kojima su Klix.ba, Dnevni avaz, Radiosarajevo.ba i Anadolu Agency. U svom radu bavi se Bosnom i Hercegovinom, ratnim naslijeđem, kulturom sjećanja, ljudskim pravima i procesima pomirenja. Autor je knjiga Kako sačuvati Bosnu? i Franjevci – čuvari Bosne, te koautor knjiga Svjedoci zla, Smrt fašizmu i Monografija Trnova. Njegovi tekstovi i istraživanja objavljivani su u bosanskohercegovačkim, regionalnim i međunarodnim medijima
Foto: Dženan Kriještorac/Radiosarajevo.ba
[1] Jeremy Walton, „Zamišljene Drugosti: o postimperijalnim nacionalizmima“, Revija za sociologiju, vol. 55, br. 1 (2025), 45–68, https://hrcak.srce.hr/file/493123.
[2] Dokumentarni film „Zašto mrzimo?“, Hrvatska radiotelevizija 2 (HRT 2). Dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=_S43iSyYeqU
[3] Faruk Vele, Konfliktni potencijal jezika mržnje u Bosni i Hercegovini, Fakultet političkih nauka, Sarajevo, 2021, str. 53, prema Kenanu Dautoviću, Prevencija konflikta u međunarodnim odnosima, Travnik: BZK „Preporod“, 2007.
[4] De la Brosse, R. (2000). „Politička propaganda i projekt ‘Svi Srbi u jednoj državi’: posledice instrumentalizacije medija za ultranacionalističke svrhe“. Dostupno na: https://www.icty.org/x/cases/slobodan_milosevic/prosexp/bcs/rep-srb-b.htm
[5] „Prlićevo pismo Gornjem Vakufu“, SENSE – Centar za tranzicijsku pravdu, 30. septembar 2009, https://arhiva.sensecentar.org/vijesti.php?aid=7569.
[6] International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, Office of the Prosecutor, “Statement of the Office of the Prosecutor in Relation to the Judgement in the Case Prosecutor v. Jadranko Prlić et al.,” 29. novembar 2017, https://www.icty.org/en/press/statement-of-the-office-of-the-prosecutor-in-relation-to-the-judgement-in-the-case-prosecutor
[7] International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia (ICTY), Prosecutor v. Jadranko Prlić et al., Case No. IT-04-74-A, Appeals Chamber, Judgement, 29. novembar 2017, para. 233. Official judgment, vol. 1
[8] Jasmin Agić, „Gornji Vakuf – jasan primjer umiješanosti Hrvatske u rat u BiH“, Al Jazeera Balkans, 30. oktobar 2018, https://balkans.aljazeera.net/teme/2018/10/30/gornji-vakuf-jasan-primjer-umijesanosti-hrvatske-u-rat-u-bih.
[9] Harun Bišić, „Bosanska tragedija u topografiji boli: Hermeneutika pomirenja – Memoria, Iustitia, Reconciliatio“, Bosna Franciscana, br. 64 (2026), 150.
[10] Ibid.
[11] Sense Transitional Justice Center, „Svjedočenje koje ‘bode u srce'“, 3. mart 2009, izvještaj sa suđenja u predmetu „Prlić i drugi“, https://arhiva.sensecentar.org/vijesti.php?aid=6950.
[12] Ibid.
[13] „Fra Marković je oprostio zločincima za pokolj u Šušanju, ali i Džaferoviću, koji je bio šef policije u Zenici“, Dnevni list, https://www.dnevni.ba/clanak/fra-markovic-je-oprostio-zlocincima-za-pokolj-u-susnju-ali-i-dzaferovicu-koji-je-bio-sef-policije-u-zenici
[14] Petar Anđelović, Mi ostajemo, ART Rabic, 2009, str. 21.
[15] Ibid., str. 37
[16] Adam Michnik i Jürgen Habermas, „Overcoming the Past“, New Left Review, br. 203, januar–februar 1994, https://newleftreview.org/issues/i203/articles/jurgen-habermas-adam-michnik-overcoming-the-past
[17] Faruk Vele, „Fra Ivo Marković: Pokajmo se, napravili smo zlo“, Radiosarajevo.ba, 1. decembar 2017, https://radiosarajevo.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/fra-ivo-markovic-pokajmo-se-napravili-smo-zlo/283401
[18] Predrag Blagovčanin, „Nacionalistički napadi na fra Ivu Markovića, čovjeka koji je spasio obraz Hrvatima“, Tačno.net, https://tacno.net/nacionalisticki-napadi-na-fra-ivu-markovica-covjeka-koji-je-spasio-obraz-hrvatima/
[19] Harun Bišić, „Bosanska tragedija u topografiji boli: Hermeneutika pomirenja – Memoria, Iustitia, Reconciliatio“, Bosna Franciscana, br. 64 (2026), 150.
[20] Faruk Vele, “Klekni u Grabovici“, Radiosarajevo.ba, 9. septembar 9, 2026, https://radiosarajevo.ba/metromahala/teme/klekni-u-grabovici-masakr-nad-civilima/652326.
[21] Faruk Vele, „In memoriam | Sjećanje na ubijene fojničke fratre: Pucanj u dušu Bosne“, Radiosarajevo.ba, 14. novembar 2024.
[22] Noel Malcolm, Bosna: kratka povijest, Sarajevo: Buybook, 2011.
[23] Radio Slobodna Evropa, „Veličanje Ratka Mladića na skupu u Banjaluci“, 1. septembar 2026, https://www.slobodnaevropa.org/a/bih-banja-luka-ratko-mladic/33845008.html
[24] Faruk Vele, Franjevci – čuvari Bosne, Sarajevo: Art Rabic, 2025.
[25] Radiosarajevo.ba, „Snažan govor prof. Nerzuka Ćurka na promociji knjige Dragana Bursaća Zašto je BiH nemoguće uništiti, 2025, https://radiosarajevo.ba/metromahala/ja-mislim/snazan-govor-prof-nerzuka-curka-na-promociji-knjige-dragana-bursaca-zasto-je-bih-nemoguce-unistiti/593070
[1] Jeremy Walton, „Zamišljene Drugosti: o postimperijalnim nacionalizmima“, Revija za sociologiju, vol. 55, br. 1 (2025), 45–68, https://hrcak.srce.hr/file/493123.
[2] Dokumentarni film „Zašto mrzimo?“, Hrvatska radiotelevizija 2 (HRT 2). Dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=_S43iSyYeqU
[3] Faruk Vele, Konfliktni potencijal jezika mržnje u Bosni i Hercegovini, Fakultet političkih nauka, Sarajevo, 2021, str. 53, prema Kenanu Dautoviću, Prevencija konflikta u međunarodnim odnosima, Travnik: BZK „Preporod“, 2007.
[4] De la Brosse, R. (2000). „Politička propaganda i projekt ‘Svi Srbi u jednoj državi’: posledice instrumentalizacije medija za ultranacionalističke svrhe“. Dostupno na: https://www.icty.org/x/cases/slobodan_milosevic/prosexp/bcs/rep-srb-b.htm
[5] „Prlićevo pismo Gornjem Vakufu“, SENSE – Centar za tranzicijsku pravdu, 30. septembar 2009, https://arhiva.sensecentar.org/vijesti.php?aid=7569.
[6] International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, Office of the Prosecutor, “Statement of the Office of the Prosecutor in Relation to the Judgement in the Case Prosecutor v. Jadranko Prlić et al.,” November 29, 2017, https://www.icty.org/en/press/statement-of-the-office-of-the-prosecutor-in-relation-to-the-judgement-in-the-case-prosecutor
[7] International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia (ICTY), Prosecutor v. Jadranko Prlić et al., Case No. IT-04-74-A, Appeals Chamber, Judgement, November 29, 2017, para. 233. Official judgment, vol. 1
[8] Jasmin Agić, “Gornji Vakuf – jasan primjer umiješanosti Hrvatske u rat u BiH,” Al Jazeera Balkans, October 30, 2018, https://balkans.aljazeera.net/teme/2018/10/30/gornji-vakuf-jasan-primjer-umijesanosti-hrvatske-u-rat-u-bih.
[9] Harun Bišić, “Bosanska tragedija u topografiji boli: Hermeneutika pomirenja – Memoria, Iustitia, Reconciliatio,” Bosna Franciscana, br. 64 (2026), 150.
[10] Ibid.
[11] Sense Transitional Justice Center, “Svjedočenje koje ‘bode u srce’,” 3. mart 2009, izvještaj sa suđenja u predmetu Prlić i drugi, https://arhiva.sensecentar.org/vijesti.php?aid=6950.
[12] Ibid.
[13] „Fra Marković je oprostio zločincima za pokolj u Šušanju, ali i Džaferoviću koji je bio šef policije u Zenici“, Dnevni list, https://www.dnevni.ba/clanak/fra-markovic-je-oprostio-zlocincima-za-pokolj-u-susnju-ali-i-dzaferovicu-koji-je-bio-sef-policije-u-zenici
[14] Petar Anđelović, Mi ostajemo, ART Rabic, 2009., str. 21.
[15] Ibid., str. 37
[16] Adam Michnik i Jürgen Habermas, „Overcoming the Past“, New Left Review, br. 203, januar–februar 1994, https://newleftreview.org/issues/i203/articles/jurgen-habermas-adam-michnik-overcoming-the-past
[17] Faruk Vele, „Fra Ivo Marković: Pokajmo se, napravili smo zlo“, Radiosarajevo.ba, 1. decembar 2017, https://radiosarajevo.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/fra-ivo-markovic-pokajmo-se-napravili-smo-zlo/283401
[18] Predrag Bagovčanin, „Nacionalistički napadi na fra Ivu Markovića, čovjeka koji je spasio obraz Hrvatima“, Tačno.net https://tacno.net/nacionalisticki-napadi-na-fra-ivu-markovica-covjeka-koji-je-spasio-obraz-hrvatima/
[19] Harun Bišić, “Bosanska tragedija u topografiji boli: Hermeneutika pomirenja – Memoria, Iustitia, Reconciliatio,” Bosna Franciscana, br. 64 (2026), 150.
[20] Faruk Vele, “Klekni u Grabovici,” Radiosarajevo.ba, September 9, 2026, https://radiosarajevo.ba/metromahala/teme/klekni-u-grabovici-masakr-nad-civilima/652326.
[21] Faruk Vele, „In memoriam | Sjećanje na ubijene fojničke fratre: Pucanj u dušu Bosne“, Radiosarajevo.ba, 14. novembar 2024, .
[22] Noel Malcolm, Bosna: kratka povijest (Sarajevo: Buybook, 2011)
[23] Radio Slobodna Evropa, „Veličanje Ratka Mladića na skupu u Banjaluci“, 1. septembar 2026, https://www.slobodnaevropa.org/a/bih-banja-luka-ratko-mladic/33845008.html
[24] Faruk Vele, „Franjevci – čuvari Bosne“, Sarajevo: Art Rabic, 2025.
[25] Radiosarajevo.ba, „Snažan govor prof. Nerzuka Ćurka na promociji knjige Dragana Bursaća: Zašto je BiH nemoguće uništiti“, 2025, https://radiosarajevo.ba/metromahala/ja-mislim/snazan-govor-prof-nerzuka-curka-na-promociji-knjige-dragana-bursaca-zasto-je-bih-nemoguce-unistiti/593070
