Povodom Međunarodnog dana mira u Narodnom pozorištu u Mostaru 18. septembra izvedena je predstava „Krvotok kamena“ u produkciji Mostarskog teatra mladih (MTM).

Predstava, kako pojašnjava MTM, nastaje kroz istraživanje tijela, pokreta, ritma, tišine, muzike, predmeta i odnosa među ljudima. Počela je od Mostara i njegovih priča, ali je tokom rada otvorila mnogo šira pitanja – o čovjeku, susretu, čekanju, borbi, kontroli, slobodi, gubitku, nadi i potrebi da se, uprkos svemu, nastavi dalje, kažu u MTM-u.

„Predstava ne pripovijeda klasičnu priču. Ona pokušava pronaći scenski jezik kojim tijelo može govoriti i onda kada riječi više nisu dovoljne. U dosadašnjem radu nastali su mostovi koji se grade tijelima, čekanja koja mogu trajati decenijama, predmeti koji postaju partneri, tišine koje imaju svoju radnju, muzika koja ulazi u dijalog s glumcima, kao i svjetovi u kojima se granice između čovjeka, predmeta, sjećanja i stvarnosti stalno mijenjaju. Posebno mjesto u novim istraživanjima zauzimaju četiri platna, kamen, muzika i novi scenski lik, koji je u proces ušao iznenada i počeo graditi vlastiti paralelni svijet“, navodi se u najavi premijere.

Da li ova predstava, smještena u savremeni bosanskohercegovački kontekst nezavisne i angažovane scene, uspijeva otvoriti prostor za dijagnozu mirnodopskih uslova i trenutne društvene situacije? Da li je riječ o beskompromisnom teatarskom izrazu? Postavlja li novi nivo estetskih iskoraka? Doprinosi li razvoju scenskog jezika, scenskog izraza i scenske estetike?

U posmatranju izraza koji je Mostarskom pozorištu mladih relativno nov i neotkriven, s obzirom na uslove u kojima rade i stvaraju mlade amaterke i amateri, dovoljno je bilo samo da se ova predstava realizuje. Prvenstveno zbog iskustva mladih koji su radili na projektu „Krvotok kamena“, truda, rada, vremena i potpune pažnje posvećene izrazu s kojim se suočavaju prvi put. Čak i da predstava nema nikakvog efekta, dovoljno je to što je mladim amaterkama i amaterima pružena šansa da tokom procesa rada steknu potpuno novo iskustvo i prodru u nova saznanja o sebi i svojim mogućnostima. No, pored toga, predstava ima izuzetan efekt.

Obično se, kroz performanse koji odbijaju konformizam etabliranih institucija, otvaraju prostori društvene dijagnoze i otpora. Val jeftine zabave prekida se tako što se svjesno, radikalno i beskompromisno odbacuju pravila sistema koji svakodnevno otuđuje pojedinca i društvo od sebe samog i od šire zajednice. Odbijanje da se pozorište povinuje zakonima tržišta, odbijanje udovoljavanja očekivanja i anticipacije publike, a posebno odbijanje kreiranja relaksacije u zoni komfora, nose sa sobom ozbiljne gubitke. Ono što je u „Krvotoku kamena“ posebno neobično – a što nije čest slučaj – jest utisak koji su igrački ansambl i produkcijski tim uspjeli  kreirati. Dok pozornica i gledalište postaju živi prostor u kome se i glumci i gledaoci ponovo povezuju sa svojim potisnutim nagonima, nastaje ozbiljan pokušaj da svijet oko sebe konačno osjete cijelim bićem, odbacujući okove poslušnog i instrumentalizovanog razuma. Pored utiska da smo kolektivno pretežno takvi kakvim nas predstava vidi, stvara se prilika da iskreno kažemo: baš takvi ne želimo da budemo. Ni prema sebi ni prema drugima.

Savremeni neverbalni teatar odavno prelazi granice obične scenske estetike i pretvara se u radikalnu društvenu pobunu. Držeći gledaoca u stanju hipnoze, neudobne pasivnosti, razbijajući fenomen lažne katarze, „Krovotok kamena“ uspijeva krivudavim skokovima radnje i brzom izmjenom glavnog lika razbiti iluziju da na pozornici gledamo neke sasvim druge ljude, potpuno drugačije od nas samih. Uz efekt čuđenja i oponašanja, performeri ne nude da se gledalac poveže, slijepi ili identifikuje s njima, niti da se manipulaciji drugog prepusti toliko da se samo iščupa iz živog blata sopstvene situacije. Nasuprot tome, gledamo suočavanje potpuno običnog čovjeka sa sopstvenim osjećajima i mislima. Pogotovo onim koji proganjaju i iscrpljuju naše stanje slobode i mira.

Potpunim odsustvom riječi i govora izvođači odbijaju da učestvuju u hladnoj mašineriji razmjene informacija, birokratije, trgovine katarzom ili berzom pripadnosti. Njihov sopstveni znoj, umor, ubrzani dah, grč, sudar tijela, kao i njihova potpuna hladnokrvnost u pojedinim traumatičnim situacijama ne ruše samo iluziju udobnosti, niti grade iluziju senzualnosti. Tjeraju publiku da aktivno, kritički i hladne glave razmišlja o društvenim nepravdama i okrutnosti. To uspijevaju sirovim krikom, pokretom i svjetlom, direktno se koristeći tijelom glumca kao čistom energijom, ogoljenom istinom i arterijom emocija.

Kada se s pozornice potpuno ukloni klasični pozorišni tekst, teatar više nije radnja, stanje ili zbivanje koje ropski i predvidivo prate tobožnje jedinstvo i cjelovitost jedne pripovijesti. Kada se s pozornice uklone scenski objekti koji bi u zatvorenoj formi omogućili da se radnja odigra na jednoj lokaciji i poveže sa samo jednim mjestom, fenomenologija prostor-vrijeme više ne nudi ni bezbjednu distancu ni zatvorenu radnju, ni udaljeno, posredovano iskustvo. Nudi pogled na primarnu životnu energiju koja neće biti upregnuta i iscrpljena u dominantnoj, politički indukovanoj mašineriji. Nudi mogućnost da oslobađajuća snaga stupi u gledalište, a ne nužno samo na pozornicu.

Da li je to, u tranzicionoj zbilji Bosne i Hercegovine, poziv na konkretnu akciju: prilika da se osjeti poriv za odgovor na srž tranzicione nepravde i duboko ukorijenjenih društvenih trauma? Da li je, umjesto lažne katarze i političkih fraza, data mogućnost za izgradnju povjerenja kroz ogoljenu istinu i zajedničko osjećanje boli, ljutnje, tuge? Da li je razbijanjem zone komfora predstava poziv na preuzimanje odgovornosti, prevazilaženje etničkih podjela i kolektivno iscjeljenje kao autentični temelj istinskog mira i pomirenja?

Da.

Koliko god maske političkih manipulacija uvlačile gledalaštvo u redove za kupovinu lažnog mira toliko je – istovremeno – društvo dalje od toga da preuzme teret istine, prekine lance naslijeđene mržnje i izgradi društvo koje počiva na solidarnosti, a ne na podjelama. Baš zato, „Krvotok kamena“ vraća nas u teatar koji nije mjesto pasivnog bijega od stvarnosti, već zona radikalne društvene odgovornosti. Izbačeni iz udobnosti etabliranih narativa, gledaoci i izvođači dijele isti prostor fizičkog i psihičkog napora. Prostor u kojem se šutnja više ne može pravdati strahom, a bol se ne može ignorisati. Ni kod pojedinca, a ni u zajednici.

Ljupko Mišeljić je freelance novinar iz Bosne i Hercegovine. Analizira i istražuje teme politike, društva, kulture, umjetnosti, tranzicione pravde i suočavanja s prošlošću. Piše za InfoRadar, Interview, Buku, Novosti, Nacional i Kosovo 2.0.