Civilne žrtve ratova u nemilosti države Srbije

Dževad Koldžić je 22. oktobra 1992. godine poslednji put video majku. Oteta je tog dana kada je krenula na posao u Priboj, autobusom koji je išao preko teritorije Bosne i Hercegovine. U mestu Mioče, nju i još 15 muškaraca iz autobusa su izveli pripadnici paravojne formacije „Osvetnici“ na čelu sa Milanom Lukićem. Odvezli su ih kamionom u Višegrad, u motel „Vilina vlas“ gde su ih brutalno zlostavljali, da bi ih potom sve ubili na obali reke Drine.

Dževad već 25 godina pokušava da dobije status civilne žrtve rata. On je samo jedan od oko 15.000 građana i građanki kojima država Srbija odbija da da status civilnih žrtava rata. Osim žrtava iz Sjeverina, tu su i žrtve otmice u Štrpcima, žrtve „Oluje“, žrtve sukoba sa Kosova… Jedan od glavnih razloga je taj što nadležni organi ne prepoznaju kao žrtve rata osobe koje su nastradale van teritorije Srbije, iako to aktuelni Zakon o pravima civilnih invalida rata, donet još 1996. godine, izričito ne naglašava.

Taj Zakon, usvojen u vreme režima Slobodana Miloševića, toliko je diskiminatorski da potpuno isključuje i osobe sa stepenom fizičkog invaliditeta manjim od 50 odsto, kao i osobe sa psihičkim posledicama pretrpljenog nasilja, preživele silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja u ratu, građane nesrpske nacionalnosti koji su bili žrtve srpskih državnih i paradržavnih snaga, osobe koje su pretrpele povredu izvan perioda formalno proglašenog ratnog stanja u Srbiji, nestale osobe, ako nisu proglašene umrlim, te srodnike poginulog civila koji sa njim nisu živeli u zajedničkom domaćinstvu.

Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja tumači odredbe ovog Zakona kako želi, pa je značajan broj statusa civilnih žrtava rata čak i ukinuo. Prema podacima Fonda za humanitarno pravo, ukinut je, na primer, status civilnog invalida rata devojci koja je izgubila vid tokom vojne operacije „Oluja“ u Hrvatskoj ili ženi koja je ostala težak invalid posle zlostavljanja u logoru Dretelj, koji su osnovali pripadnici vojske bosanskih Hrvata.

Inače, ako neko u Srbiji i dobije status civilne žrtve rata, radi se isključivo o simbolničnoj materijalnoj pomoći (samo nešto više od 10.000 dinara). Neke druge usluge socijalne zaštite zapravo ne postoje.

Iako nigde u regionu za status civilnih žrtava rata nije pronađeno idealno rešenje, sve činjenice govore u prilog tome da je u Srbiji najgore. Ukoliko bude usvojen novi zakon na kome radi Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, situacija može da bude još gora. Nacrt tog zakona je odavno završen (tada je na čelu tog Ministarstva bio Aleksandar Vulin, aktuelni ministar odbrane), ali se negde posle izbora „izgubio“, što uopšte nije loše, jer se potpuno diskimininatorski odnosi prema civilnim žrtvama rata. Dakle, imajući u vidu kako se država ophodi prema svojim građanima/kama žrtvama ratova iz devedesetih, ne bi iznenadilo da se situacija civilnih žrtava pogorša, s obzirom na to da u tom Nacrtu izričito piše da civilna žrtva rata ne može biti osoba koja je stradala van teritorije Srbije za razliku od famoznog aktuelnog Zakona iz 1996. godine.

Inače, da bi nekome dala status civilne žrtve rata, država traži ogromnu dokumentaciju, na primer medicinsku dokumentaciju koja bi dokazala pretrpljene povrede ili pogibiju člana porodice ili policijski zapisnik iz vremena kada se događaj desio. Pa onda sve opet svake godine, zbog provera… A koliko država Srbija ne haje za civilne žrtve ratova govori i činjenica da Ustavni sud Srbije smatra da ti ljudi nisu diskrimisani, pošto je odbacio inicijativu Fonda za humanitarno pravo o ustavnosti Zakona iz 1996.

Postoji odličan model zakona koji je izradio Fond za humanitarno pravo, koji bi konačno rešio status civilni žrtava rata. Taj model zakona državni organi verovatno nikada nisu ni pogledali, kamoli razmatrali. I Zaštitnik građana je uradio Nacrt zakona o civilnim žrtvama oružanih sukoba, ali s obzirom na to da je sada postavljen novi ombudsman blizak vlasti, verovatno ni od tog dokumenta ništa neće biti.

Očito će država Srbija nastaviti da ignoriše svoju ustavnu i međunarodnu obavezu da civilnim žrtvama rata pruži pravičnu nadoknadu štete i druge vrste reperacije. Poražavajuće je da i posle insistiranja međunarodnih instanci, domaćih nevladinih organizacija i udruženja, i naravno samih žrtava, tome se ne može stati na kraj. Bar ne u nekoj bliskoj budućnosti. Jedina nada je da će Evropska unija na putu Srbije ka njenom članstvu pritisnuti srpske vlasti da tu nepravdu isprave. Ali ako se uzme u obzir nezainteresovanost Unije po pitanju mnogih nepravdi koje se godinama dešavaju u Srbiji, teško da će se išta promeniti, odnosno da će oko 15.000 ljudi konačno dočekati pravdu.

Dočekalo ih je svega njih oko 1.500. Među kojima su i žrtve iz Drugog svetskog rata.

Jelena Diković

novinarka dnevnog lista Danas