Jasno je da je tanka linija između slobode izražavanja i govora mržnje. Zato je potrebna konstantna društvena rasprava, konstantno propitivanje stavova, konstantno učešće različitih društvenih aktera u tom procesu nivelacije. Bespredmetno je govoriti o tome da bi zabrana negiranja, umanjivanja, odobravanja genocida, holokausta, ratnih zločina ukinula neku slobodu izražavanja u smislu da ljudi ne smiju biti desno politički orijentisani. Poenta je da danas imamo samo desnu političku orijentaciju.

Goran Zorić je aktivista u Centru za mlade „Kvart“ u Prijedoru i nezavisni istraživač. Suosnivač je inicijative Jer me se tiče. Oblasti njegovog interesovanja i djelovanja su suočavanje s prošlošću i ljudska prava. Goranovo iskustvo rada u mirovnim procesima, uključujući aktivan rad u zajednici iz koje dolazi, a koju je obilježila teška prošlost i borba za istinu i pomirenje u postkonfliktnom periodu, bili su nam polazna osnova za analizu trenutnog stanja u pogledu suočavanja s prošlošću. Ima li promjena u ratnim narativima? Gube li na snazi, potisnuti drugim egzistencijalnim pitanjima, međusobno isključivi narativi o ratu? Šta je to što još uvijek možemo uraditi u našem društvu u smjeru pomirenja i izgradnje povjerenja.

L. G.: Iz Vašeg aktivističkog i istraživačkog ugla, gdje smo danas kao postkonfliktno društvo?

G. Z.: Praktično sva ova društvena realnost koju živimo proistekla je, ima izvorište i temelj u ratu. Znači, sve identitetske politike, društveni sistem, državno uređenje, sve ono što danas znamo kao našu društvenu realnost, društvenu sadašnjost, zasniva se na ratu, a što je tokom godina nadograđivano i drugim narativima. S druge strane, jasno je da je Dejtonski sporazum ustvari zabetonirao taj status quo i u odnosu prema ratu formirao je momenat u kojem je politički produktivno zadržavati ratne pozicije. Međutim, posebno u Republici Srpskoj (RS), neki novi razvoj događaja neminovno stavlja u drugi plan priču o ratu. A posebno kad pričamo o pokretu Pravda za Davida i o ovim pokušajima restriktivnih zakona koji ograničavaju ljudska prava, posebno pravo na izražavanje, pravo na slobodu okupljanja. I nekako, čini mi se, i oni ljudi koji se bave ratnim zločinima i procesima suočavanja sa prošlošću nalaze se ponekad u ćorsokaku. Opet se vraćam na taj kontekst RS, očigledno je da RS prilično krupnim koracima ide ka diktaturi, ka režimu gdje svi demokratski mehanizmi praktično postoje samo na papiru. I onda se postavlja pitanje u toj situaciji – gdje je potrebno pružati otpor brutalnom kršenju ljudskih prava, brutalnom sasijecanju svakog drugačijeg mišljenja u odnosu na ono što režim propagira? U ovom momentu meni se čini da zaista ima više smisla baviti se ovim gorućim problemima, a to je situacija u kojoj policija tuče ljude na ulici, brutalna upotreba policijske sile nad građanima i građankama. I unutar zadnje dvije godine tu je i masovan odlazak ljudi. U Prijedoru je sad već prilično vidljivo na svakom nivou da fizički nedostaje stvarno ogroman broj ljudi u gradu.

L. G.: Da li zaista uslijed preokupacije trenutnim društvenim situacijama ratni narativi slabe, odnosno njihova prisutnost i uticaj? Da li su ovo onda paralelni procesi koji prosto ne utiču jedan na drugi ili se negdje isprepliću, dopunjuju, naslanjaju?

G. Z.: Mislim da jesu. Kad posmatram zadnji period, čini mi se da možda slabi taj neki ratni narativ nauštrb nekih drugih društvenih pojava. Mislim da je on sad više u funkciji pokušaja diskreditacije svih ovih drugih narativa koji se grade, kao što je ova priča o Pravdi za Davida. Mada se ne može se reći, koliko god slabio, i dalje je prisutan. Recimo, kad pričamo o Pravdi za Davida, još uvijek je prisutan taj pokušaj nametanja odozgo, od  političkog establišmenta, režima, institucija koje vode ti isti ljudi. Poput – da je to pokušaj uništavanja RS-a, da je to nešto što dolazi iz Federacije, strani plaćenici koji žele da unište RS, svi su protiv Srba. To su nekako ti narativi koji su povezani, prepliću se, mada nisu toliko usko povezani. Nisu jedan narativ. Ali, s druge strane, ono što mi je bilo indikativno jest utisak da je Pravda za Davida potpuno nenamjerno, iako joj to nije bio cilj, napravila više na procesu suočavanja s prošlošću i u borbi protiv nacionalizma nego što smo svi mi koji smo se planski bavili tim. U tom smislu, stvarno mi je bilo fascinantno gledati kako ljudi u grupi Pravda za Davida na govorima, na skupovima prave otklon od nacionalizma, od ratnih priča. Čak je u jednom momentu bila priča o Stevandiću i crvenom kombiju koji je bio poznat tokom rata, a koji je njime kupio nesrpsko stanovništvo u Banjoj Luci. Ljudi sa srpskim imenima su sada vikali „nećeš ti više crvenim kombijem po Banjoja Luci ići“,  „nisu ovo devedesete“, što je meni bilo nevjerovatno da se dešava. Mi nikada nismo uspjeli proizvesti taj efekat kod takvog mnoštva ljudi, tako da mi se čini da više ratni narativ ne postoji kao dominantni, homogeni narativ, već da se s jedne strane koristi za diskreditaciju, a s druge strane da se kod drugih stvari, drugih društvenih procesa ustvari rastače. Ipak se drugačije pozicionira u zadnje vrijeme nego što je to bilo prije četiri-pet godina. Mislim da je tu, samo su se nekako narativi smijenili.

L. G.: Na koji način se dio tranzicijske pravde koji se bavi krivičnom pravom, odnosno utvrđivanjem forenzičke istine, zapravo provodi u samoj praksi? Kako uopšte građani i građanke doživljavaju i razumiju, kako politika i kako se uopšte interpretiraju i tretiraju odluke Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju i sada rezidualnog mehanizma?

G. Z.: Neću baš otkriti toplu vodu ako ponovim kritiku koja je puno puta ponovljena i Haškom tribunalu i Outreach programu Haškog tribunala da su čitavo vrijeme bili daleko i da se nije uspjelo spustiti na lokalni nivo u Bosni i Hercegovini. A s druge strane, čini mi se da je, opet kažem, naš sistem formiran na način da je politički produktivno negirati ratne zločine. U tom smislu taj drugi momenat, koji mi se čini bitnim, jeste da praktično političari jedva čekaju bilo kakvu presudu da bi mogli prvo negirati, a onda dati društvenu poziciju presuđenim ratnim zločincima. Tu mislim na dočeke osuđenih ratnih zločinaca, nazive institucija po ratnim zločincima, studentskih domova i svega ostalog. Čini mi se isto bitnim pomenuti da se to sve dešava u situaciji u kojoj je obrazovanje potpuno uništeno. Kultura je potpuno uništena. Nekako taj kritički stav spram bilo čega. Potreba da se o nečemu prvo informišeš, pa tek onda imaš stav, praktično ne postoji. Ovdje ljudi ništa ne čitaju, već se potpuno emotivno određuju prema tome. I to je naravno odlično da ‘adekvatne’ političke poruke naiđu na dobar odjek među građanima i građankama. I onda je to potpuno uspješan proces gdje dolazi do potpunog negiranja svega. Karakteristično je to konstantno igranje s tim događajima iz rata, kao što je primjer ovog formiranja nove komisije za Srebrenicu. Ovim se jedan od većih dometa procesa suočavanja s prošlošću potpuno briše i sad sve praktično ide ispočetka. Kad pričamo o krivičnoj pravdi, ona praktično nikakve društvene konsekvence nije proizvela. Čak nasuprot, učinila je medvjeđu uslugu i ustvari dala ovdašnjim političarima, ljudima koji vode institucije, predmet za političku manipulaciju. Što se tiče žrtava, njih nigdje nema. Žrtve su tu ukoliko mogu biti pogodne za ove nosioce tih nacionalističkih ratnohuškačkih narativa.

L. G.: Kada govorimo općenito o pravnoj regulaciji zabrane negiranja, javnog odobravanja ili umanjivanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti i zločina protiv civilnog stanovništva, da li je potrebna pravna regulacija, da li je pravna regulacija zaista neki mehanizam koji je potreban u našim procesima suočavanja s prošlošću?

G. Z.: Ja mislim da jeste potrebna, ali da ona ne može ići bez političke volje da se ta ista pravna regulacija sprovede u djelo. Mi smo svjedoci ovdje da postoji mnogo zakona koji uopšte nisu zaživjeli u praksi, da se zakoni praktično potpuno selektivno i proizvoljno primjenjuju. Tako da nisam siguran da bi bilo drugačije i sa tim ukoliko ne postoji zaista politička volja da se taj problem riješi. I da zakon bude jedan dio tog rješenja i da se onda jasno i nedvosmisleno provedbom tih zakona neke stvari dovedu dokraja. S druge strane, ja sam neko ko je izgubio vjeru u taj institucionalni okvir. Mislim, 25 godina već živimo potpuno urušavanje institucionalnog okvira. Čini mi se da je bitnije da građani i građanke prihvate da su se strašno loše stvari desile u njihovo ime, da na taj način nekako izađemo iz tog začaranog kruga neprijateljstva koji još uvijek postoji. Tih ratnih narativa, suprotstavljenih ratnih narativa, ima na sve tri strane.

L. G.: Mislite li da bi zabrana negiranja, recimo da su se desili zločini u Prijedoru ili da se desio genocid u Srebrenici, ili da se desio zločin na Kazanima, uticala na ovo o čemu ste govorili – prihvatanje da su se loše stvari desile u njihovo ime na sve tri strane?

G. Z.: Da, ali ne mislim da je poenta da se npr. iz obrazovnog sadržaja izbaci priča o Srebrenici, već je poenta da ta priča o Srebrenici sadrži sudski utvrđene činjenice. U tom smislu hoću da kažem da je to opet otvoreno za različite interpretacije. Zabrana – da li to znači ‘ok, nećemo sada pričati više o genocidu zato što ne možemo više negirati’, ili ćemo prihvatiti da se desio? Mi živimo u jako složenoj državi i postavlja se pitanje na kom nivou i šta pravna regulacija podrazumijeva. Za mene je potpuno besmisleno donositi, recimo, zakone o zabrani negiranja genocida u Srebrenici u Federaciji BiH. A opet, vraćamo se u situaciju da bi se to u RS-u desilo jednostavno mora postojati drugačija politička volja nego što je sada. Takođe postoji taj snažan otpor u RS-u u odnosu na državni nivo, tako da se postavlja pitanje čak i da se to desi na državnom nivou koliko bi to imalo efekta ne samo na praksu već i na pravni sistem RS-a. I tu se postavlja pitanje ne da li ovakva zakonska regulacija ima smisla, već na kom nivou, ko treba da je usvaja, koje su posljedice na niže nivoe vlasti. Ako govorimo o tome šta bi trebalo biti predmetom zabrane negiranja, umanjivanja, odobravanja, to je ono što je sudski utvrđeno – te činjenice bi trebalo da budu polazna osnova za nešto što zaista ne bi smjelo da bude negirano. A, opet, ja ne pričam samo o Haškom tribunalu. Recimo, za zločine u Prijedoru postoji desetak presuda na okružnom sudu u Banjoj Luci. Postoji niz presuda na državnom Sudu BiH. Ipak, ako bi se zakoni donijeli i zaživjeli, ako bi imali pravnog efekta – to bi moglo potpuno promijeniti društveno uređenje zato što bi zaista to direktno moglo uticati na suzbijanje ovih narativa koji se temelje na ratu i samim tim na negiranju ratnih zločina. Jer je potpuno očigledno da naše društvo nema dovoljno kapaciteta da se samo izbori s tim problemima i da razumije društvene dinamike i veze između društvenih procesa. Dvadeset pet godina ispiranja mozga i potpune dominacije svega onoga što imamo danas daje svoje rezultate.

L. G.: Šta je moguće uraditi u lokalnim zajednicama kada govorimo o suočavanju s prošlošću?

G. Z.: Rad s mladima i pokušaj da se oni uključe u ove procese suočavanja s prošlošću. I to je zaista dugotrajan, mukotrpan posao koji mora trajati i trajati da bi dao neke rezultate. A s druge strane postoje neke nesretne okolnosti – ogroman je odliv mladih ljudi, posebno mladih ljudi koji su kritičniji, malo više promišljaju stvari i na koje ti ustvari računaš kao na neke aktere u tom procesu. Društvena situacija je potpuno nepovoljna, a same po sebi ove stvari moraju dugotrajno da se rade. A da ne pričam o tome da se borimo protiv ovih narativa, protiv ovakvog obrazovanja, medija i svega onoga što se nameće odozgo. Postoji i otpor prema ovim procesima, to moram istaknuti. Veliki broj otpora dolazi od mladih osoba, već potpuno desno radikalizovanih. A s druge strane otpor je politički i dolazi od institucija, od političara koji vode te institucije. I tu je jako interesantno, recimo u Prijedoru, da se ispostavilo da otpor izgradnji spomenika stradaloj djeci Prijedora istovremeno dolazi od predsjednika skupštine iz SDP-a – bošnjačkog predstavnika, kao i od tadašnjeg gradonačelnika koji je branitelj srpskih interesa. Ali negdje je potpuno bilo jasno da njima svima odgovara taj status quo da postoje različiti narativi i da u bilo kom momentu pokušaja približavanja narativa, uspostavljanja nekog dijaloga između tih narativa, da će se oni zajedno staviti na stranu protiv toga.

U Sarajevu, 2019/2020.

Forum Civilna mirovna služba (forumZFD) i organizacija TRIAL International, organizacije koje su u Bosni i Hercegovini aktivne u oblasti tranzicijske pravde i suočavanja s prošlošću, inicirali su u 2019. godini pokretanje konstruktivnog diskursa o neophodnosti donošenja zakona o zabrani poricanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. U nastojanju da se uspostave i održe otvoreni razgovori s različitim akterima i relevantnim grupama o ovoj temi, ali u konačnici i jedan širi dijalog i podizanje društvene i političke svijesti o temi suočavanja s prošlošću, istraživačica Lejla Gačanica obavila je niz intervjua s relevantnim sagovornicima u okviru izrade publikacije Nazivanje ratnih zločina pravim imenom.  Publikacija se nalazi nalinku.