Govor mržnje kod mladih na društvenim mrežama – tendencija kod događaja iz prošlosti

Izražavanje je pravo svakog čovjeka pa i na širokom polju samoprozvanih komentatora kao što je internet. Bosanskohercegovački javni prostor je već dugo vremena zatrovan govorom mržnje i nacionalističkim govorima. Nažalost, s vremenom se ova situacija pogoršava, a posebno je primjetan porast govora mržnje na internetu. Online svijet nema efikasan sistem zaštite pa se čini da se taj prostor koristi kao bojno polje u kojem se nastavljaju ratovi oko identiteta, historije, utvrđenih činjenica, borbe za naše „heroje“ i vrijeđanja na nacionalnoj osnovi.

No, što kada iskazana riječ sadržava govor mržnje i kada je sankcija poput prijave komentara opcija koja zastari u trenutku kada osoba koja širi mržnju napravi novi profil. Posebna kategorija su mladi koji, na krilima želje za vlastitom životnom sigurnošću idu ka jednoličnoj putanji u kojoj je nacionalna kategorija svetinja. Ponos je, prema nekim definicijama, emocija koja nosi zadovoljstvo samim sobom, te poštovanje samog sebe u cjelini, ali je od malih nogu taj ponos upakiran kroz intenzivnu nacionalnu podlogu čija relativizacija drugih raste poput balona do nekih dvadesetih godina, kada se, ukoliko se ima sreće, stekne kritičko mišljenje.

No, može li se razaznati izvor govora mržnje kod mladih, a koji se najčešće intenzivira kod sadržaja s nacionalnim pitanjem i ujedno s tendencijom na ugroženost neke skupine, točnije kada se virtualno brani ona skupina kojoj pripada pojedinac/ka? Može li se tražiti uzročna točka koja se može samo tako ukloniti? Ovakve, plodonosne za govor mržnje, „huškačke“ tematike se najviše provlače kroz sadržaje temeljene na prošlosti, najčešće kroz obljetnice ratnih stradanja. U tim trenucima mladi preuzimaju ulogu predaka, djedova, očeva i onih koji se trebaju braniti, kako bi opravdali svoju želju za pripadanjem „boljoj“, a svojoj skupini. Uzrok se može tražiti u jednoličnom i jednostranom obrazovnom sustavu, pojedinim subjektivnim samoprozvanim medijima u vlasništvu političkog utjecaja i okolini, no velik je problem i strah od gubljenja konformizma unutar vlastite skupine ljudi koja je ne osuđuje.

Aktivizam je kod takvog razmišljanja mladih samo moderator između prošlog i sadašnjeg razmišljanja, a od pojedinca/ke ovisi hoće li izazvati kritički bunt koji se prvenstveno odražava na njih same, a onda na druge. Negativne reakcije na nedavnom primjeru Fate Orlović u čijem je dvorištu u selu Konjević Polje uklonjena nelegalno izgrađena crkva nakon njene dugogodišnje pravne bitke, samo su jedan podsjetnik zašto djeca i mladi u BiH žive duboko podijeljeno i zašto samo mali broj mladih želi da ima interakciju sa drugima, a zašto većina ne želi ići na treninge, seminare i radionice u drugi grad gdje ne živi njihova entitetska većina. Nije iznenađujuće vidjeti komentare koji se zgražavaju nad rušenjem jer je to narativ u kojem su odgajani. Ali je poražavajuće da ti mladi ljudi, prije same ofanzive govora mržnje nisu istražili zašto je došlo do rušenja, nisu istražili kontekst u kojem je ta ista crkva bila sagrađena i kako je moguće da je nekome u jednom trenutku oduzet dom. S druge strane, postoji problem kolektivnog diskursa među mladima koji rijetko uključuje kritičko mišljenje i osjećaje drugoga.

Kako bi se spoznala neovisnost vlastitog identiteta o kolektivnoj većini i njihovim narativima, kako bi se suočili sa vlastitom prošlošću i narativima, često su potrebne godine rada na sebi, mnogo istraživanja i učenja, kao i brojna putovanja na mjesta stradanja.

Nagomilavanjem i nereguliranjem govora mržnje u online i offline javnom prostoru koji se budno i svjesno nameće kroz murale, društvene mreže, točnije svugdje gdje je toliko vidljiv da bude općeprihvaćen, stvara se inicijativa da se to i dalje ponavlja. Otvoreni pozivi na buduće nasilje često dolaze od onih koji nisu bili ni rođeni kada su se neki događaji iz prošlosti dogodili, a oko kojih se napravi virtualni „rat riječima“. Nadalje, stalna podsjećanja kroz subjektivan kontekst u pojedinim medijima, govorima političkih vođa ili unutar njihove lokalne vlasti navode mlade da se osjećaju aktivnim sudionicima događaja iz prošlosti i snose odgovornost za branjenje nacionalnog identiteta i ponosa.

Također je tendencija da se mladima pojedine etničke skupine nametne kolektivna krivica za događaje iz prošlosti, a koja je indirektna ulaznica za dalje širenje govora mržnje. Na to nisu imuni ni najaktivniji mladi u svojim lokalnim zajednicama, jer je utjecaj starijih i strah od reagiranja okoline, posebice ukoliko je to manja sredina, toliko velik. Nedavna pravosnažna presuda za doživotni zatvor ratnom zločincu Ratku Mladiću zbog zločina genocida, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine samo je načela mišljenja brojnih mladih koji su, smatrajući da su u pravu, iskoristili društveni virtualni prostor da ga proglase velikanom i ratnim herojem. Tako je na društvenoj mreži Twitter navodna državna službenica iz Uprave za indirektno oporezivanje BiH poručila nani Fati „da su protjerali i protjerat će ih opet“.

No, nije toliko bitna ni autentičnost njene pozicije koliko činjenica da su to primjeri mladih ljudi s nepromjenjivim namjerama i vjerovanjima iz devedesetih godina koji su spremni ponoviti iste ili još gore stvari. S obzirom na cjelokupnu situaciju, postavlja se pitanje, koliko će se još čekati na institucionalizaciju neophodnog procesa suočavanja sa prošlošću kroz reformu obrazovanja, medija, zakonsku regulativu zabrane negiranja ratnih zločina i veličanja ratnih zločinaca i sankciju govora mržnje? A da je potrebna hitna reakcija po ovom pitanju može se vidjeti iz aktualne veličine govora mržnje i pozivanja na buduća nasilja. Ovo su sve pokazatelji prijeko potrebne medijske i institucionalne regulacije prijavljivanja govora mržnje na društvenim mrežama, ali i stalnog ukazivanja primjera i posljedica takvog govora u društvenom i medijskom prostoru gdje će se pridati veća pozornost važnosti uklanjanja ovakvog, nazovimo „govora“.

Kristina Gadže je novinarka koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Magistrica je novinarstva i informatike/informatologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Također je implementator više projekata gdje kao novinarka radi na terenu i kreira tekstove. Surađuje s nevladinim organizacijama kao što su Centar za postkonfliktna istraživanja (PCRC), Oštra Nula, i ONAuBIH. Članica je Udruženja “BH Novinari” i dobitnica njihove nagrade za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara.