Bosna i Hercegovina se i tri decenije nakon rata suočava sa posljedicama nedovršenog procesa suočavanja s prošlošću. Iako je rat završen, a institucije formalno funkcionišu, društvo je i dalje opterećeno nepovjerenjem, različitim interpretacijama ratnog nasljeđa i čestim političkim zloupotrebama tema koje bi morale biti predmet odgovornog i pažljivog javnog razgovora. U takvom kontekstu, pitanje govora mržnje ne može se posmatrati samo kao pitanje političke kulture ili neprimjerene komunikacije. Ono je direktno povezano sa pitanjem kakav mir u Bosni i Hercegovini danas imamo i da li ga zaista želimo očuvati i nadograditi.

U teoriji izgradnje mira često se pravi razlika između negativnog i pozitivnog mira. Negativni mir podrazumijeva odsustvo direktnog nasilja, dok pozitivni mir znači postojanje društvenih i institucionalnih uslova u kojima se grade povjerenje, sigurnost, jednakost i odgovornost. Bosna i Hercegovina se, u tom smislu, još uvijek u velikoj mjeri nalazi u prostoru negativnog mira. Rat je završen, ali mnogi uzroci podjela nisu prevaziđeni.

Govor mržnje kao politička mobilizacija

O prošlosti se često ne razgovara kao o prostoru učenja i odgovornosti, već kao o sredstvu političke mobilizacije. Zbog toga govor mržnje u Bosni i Hercegovini ima posebnu težinu. On ne djeluje u praznom prostoru, nego u društvu u kojem su ratne traume i dalje prisutne, u kojem se različita iskustva prošlosti često međusobno isključuju, a nepovjerenje se lako obnavlja. Kada se u javnom prostoru koristi jezik koji produbljuje podjele, omalovažava druge, relativizuje patnju ili određene grupe predstavlja kao prijetnju, time se ne gradi mir, nego se održava atmosfera u kojoj je pomirenje stalno odgođeno.

Govor mržnje ne mora uvijek dovesti do neposrednog nasilja. Njegov uticaj često je sporiji i dugoročniji. On pomjera granice onoga što se smatra prihvatljivim, navikava građane na neprijateljstvo i stvara osjećaj da je podjela prirodno stanje društva. U tom smislu, njegov najopasniji efekat nije samo u pojedinačnoj uvredi ili izjavi, nego i u tome što postepeno normalizuje ideju da su „drugi“ prijetnja, a ne sugrađani.

Posebno je problematično kada takav govor dolazi iz javnog i političkog prostora. Nosioci javnih funkcija imaju veću odgovornost od drugih učesnika u javnoj raspravi jer njihove poruke ne ostaju samo lični stav. One utiču na političku atmosferu, na povjerenje u institucije i na osjećaj sigurnosti građana. U zemlji u kojoj su posljedice rata i dalje vidljive u svakodnevnom životu izabrani i imenovani dužnosnici morali bi biti svjesni da riječi kojim se koriste mogu dodatno otvoriti stare rane, učvrstiti podjele i obeshrabriti svaki ozbiljniji pokušaj izgradnje povjerenja.

Zato govor mržnje treba posmatrati i kao prepreku pomirenju i kao rizik za postojeći mir. Ako se javni prostor stalno koristi za proizvodnju straha, onda se ne sprečava samo izgradnja pozitivnog mira. Dovodi se u pitanje i onaj minimum stabilnosti koji postoji. Drugim riječima, problem nije samo u tome što govor mržnje usporava pomirenje, nego i u tome što društvo stalno vraća u logiku sukoba čak i onda kada nema otvorenog nasilja.

Suočavanje s prošlošću počinje u javnom prostoru

Suočavanje s prošlošću zato ne može biti odvojeno od pitanja sadašnjeg javnog govora. Nije dovoljno načelno govoriti o potrebi pomirenja ako se istovremeno toleriše govor koji produbljuje nepovjerenje i poništava mogućnost razgovora. Način na koji se danas govori o prošlosti pokazuje koliko je društvo zaista spremno da se prema njoj odnosi odgovorno. Ako se prošlost koristi samo kao političko oružje, ona ne postaje osnov za razumijevanje i izgradnju povjerenja, već ostaje izvor novih podjela.

Pravni mehanizmi su važni i potrebno je insistirati na dosljednoj primjeni postojećih propisa, posebno u slučajevima izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti. Međutim, sankcije same po sebi nisu dovoljne. One mogu reagovati na najteže oblike zloupotrebe javnog prostora, ali dugoročno ne mogu zamijeniti obrazovanje, medijsku pismenost, odgovorno informisanje, psihosocijalnu podršku i stvaranje uslova da se o teškim temama govori bez vrijeđanja, prijetnji i političke manipulacije.

Građansko učešće kao prostor drugačijeg razgovora

U tom smislu, važni su i procesi koji građane uključuju u razgovor o pomirenju. Skupština građana na temu pomirenja jedan je od primjera takvog pristupa. Riječ je o procesu u kojem građani i građanke iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine, uz prethodne informacije i vođenu raspravu, razgovaraju o pitanjima važnim za pomirenje, povjerenje i odnose među zajednicama. Takav proces ne polazi od ideje da rješenja treba nametnuti odozgo, nego da građani, kada dobiju informacije i prostor za razgovor, mogu prepoznati probleme koji opterećuju svakodnevni život i ponuditi preporuke koje imaju širi društveni smisao.  

Vrijednost ovakvog modela nije samo u preporukama koje nastanu na kraju procesa, već i u samom načinu na koji se do njih dolazi. U društvu u kojem se javni razgovor često svodi na sukobljene političke narative važno je pokazati da građani mogu razgovarati drugačije: slušajući različita iskustva, prepoznajući složenost problema i tražeći rješenja koja nisu zasnovana na produbljivanju podjela. Preporuke Skupštine građana, između ostalog, prepoznaju potrebu za obrazovanjem, javnim dijalogom, medijskom pismenošću, međusobnom saradnjom i jačanjem povjerenja, što pokazuje da se pomirenje može povezati sa konkretnim pitanjima svakodnevnog života, a ne samo sa opštim političkim porukama.

Takvi procesi, naravno, ne mogu zamijeniti odgovornost institucija. Ne mogu sami riješiti duboke političke i društvene probleme, niti mogu poništiti posljedice godina neodgovornog javnog govora. Ali mogu pokazati da postoji prostor za drugačiji pristup. Značaj ovakvih procesa nije u tome što nude jednostavna rješenja, već u tome što pokazuju da građani mogu razgovarati o teškim temama i izvan svakodnevne političke logike. Ako govor mržnje zatvara prostor za povjerenje, građansko učešće i informisana rasprava mogu ga barem djelimično otvoriti.

Pomirenje ne može biti samo formalna obaveza, niti tema koja se povremeno otvara u okviru projekata, strategija ili javnih rasprava. Ono mora biti povezano sa načinom na koji institucije rade, kako mediji izvještavaju, kako se mladi obrazuju i kako javni akteri govore o drugima. U suprotnom, ostaje na nivou deklarativnog opredjeljenja, dok se u svakodnevnom životu nastavljaju proizvoditi nepovjerenje i distance.

Zato pitanje govora mržnje nije sporedno. Ono pokazuje da li institucije i javni akteri zaista žele graditi društvo u kojem se sukobi ne potiskuju, nego se o njima može govoriti odgovorno. Bez toga, Bosna i Hercegovina ostaje na nivou mira koji se uglavnom svodi na odsustvo nasilja, dok se uzroci nepovjerenja stalno obnavljaju.

Suočavanje s prošlošću počinje u sadašnjosti: u načinu na koji govorimo o žrtvama, odgovornosti, pravdi i jedni o drugima. Bez jasnog odbacivanja govora mržnje, posebno kada dolazi iz javnog i političkog prostora, teško je očekivati da pomirenje postane stvaran društveni proces. Mir se ne čuva samo odsustvom nasilja. Čuva se i time što se ne dozvoljava da javni govor ponovo proizvodi strah, nepovjerenje i osjećaj da zajednički život nije moguć.

Mirjana Trifković više od deset godina radi na projektima i programima koji imaju za cilj suočavanja sa prošlošću i izgradnju mira, sa fokusom na mirovnu edukaciju mladih i rad sa udruženjima žrtava rata u Bosni i Hercegovini. Radila je u Sudu Bosne i Hercegovine kao stručna saradnica u Odjelu za ratne zločine, a završila je Pravni fakultet Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Trenerica je za izgradnju mira i edukantica geštalt edukacije za psihoterapiju i edukacije za traumu – savjetnika. Trenutno je angažovana kao konsultantica međunarodnih organizacija koje rade na polju tranzicijske pravde, suočavanja sa prošlošću i izgradnje mira u Bosni i Hercegovini.