Ana i Vasilj Lavriv, privedeni su oktobra 1993. godine. Po etničkoj pripadnosti Ukrajinci. U bračnoj zajednici nastanjeni u Sarajevu. Likvidirali su ih pripadnici Desete brdske brigade Armije RBiH. Novembra iste godine ekshumirani su iz jame Kazani. Kao NN sahranjeni su na groblju Sveti Josip. Pet godina docnije, reekshumirani su i prevezeni u Istočno Sarajevo. Identifikovani su maja 2004. godine. Ona je bila Maglajka, on Prnjavorčanin. U trenutku smrti, Ana je imala pedeset i jednu godinu, Vasilj šezdeset.[1]
Ergin Nikolić je bio vojnik Desete brdske brigade Armije RBiH. Nestao je avgusta 1993. godine. Nikada nije pronađen. Potraga i dalje traje i za Zoranom Vučurovićem. Rođenim 1952. u Kosovskoj Mitrovici. Nestao je na Božić po julijanskom kalendaru 1992. godine. Likvidiran je na lokalitetu Bostarić-Curinje Njive. Tijelo je poliveno i spaljeno. Posmrtni ostaci mu vjerovatno neće biti ni pronađeni na Kazanima. Ukoliko budu ekshumirani, dogodit će se to na nekom drugom mjestu.[2]
Trideset i dvije godine poslije smaknuća Mušana Topalovića Cace, broj žrtava na lokalitetima Kazani, Gaj i Grm maline nije konačan. Grad Sarajevo se prilikom podizanja spomenika odlučio na ignorisanje zahtjeva civilnog društva. Sve je učinjeno da se umanji broj ubijenih Srba na Kazanima.
Žrtve su na tri lokaliteta ekshumirane 1993. Zatim su pokopane na groblju Sveti Josip. Još uvijek postoje posmrtni ostaci koji čekaju identifikaciju. Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, do 2025. broj identifikovanih žrtava ubijenih na Kazanima je dosegao sedamnaest. U pitanju je dvanaest muškaraca i pet žena. Svih šesnaest osoba je imalo neku vezu sa reekshumacijama na groblju Sveti Josip.[3] Samo je Marina Komljenac direktno ekshumirana iz jame Kazani.[4]
I ma koliko se to predstavljalo kao nešto što je iza nas, masakri podno sarajevske gradske planine podsjećaju da se suočavanje s prošlošću ne može svršiti podizanjem nametnutog kamenog zdanja. Porodicama likvidiranih, ali i onih koji žive u bosanskoj prijestolnici, potrebno je mnogo više. Obećanje, izvinjenje, sjećanje i podsjećanje da se zločini više nikada neće dogoditi. Važno je to u vremenu kada je populizam sve prisutniji. Kada životarimo i svjedočimo da se zbog vjerske, etničke, rodne ili rasne pripadnosti osjeća, ali i da se proživljava diskriminacija. Samo zato što ste pripadnik manjine. A ne biti dio većine znači da vas drugi na osnovu imena, porijekla, boje kože ili seksualne orijentacije neprekidno označavaju.
UDIK-ova knjiga o Kazanima je vratila neke žrtve u fokus javnosti, koje bi inače bile zaboravljene..[5] Kao što je Stevo Drakulić. Rođen u Korenici 1939. Nestao iz zatvora Čengić Vila-Aneks avgusta 1992. godine. Posmrtni ostaci su mu ekshumirani novembra 1998. na Svetom Josipu. Identifikovan je trećeg septembra 2010. godine. Ili majka i sin Leposava i Duško Pešić koji su kao i Stevo ubijeni na Gaju.[6]
Na tom je lokalitetu pronađeno ukupno šest žrtava. Četiri muškarca i dvije žene. Branka Mrđa, ubijena na tom mjestu, identifikovana je prvog jula 2022. godine. Istog dana je identifikovan i Mladen Mrđa. Odvedeni su iz Ulice Tome Masarika u Sarajevu 26. juna 1992. godine. Sa iste adrese odveden je i Kosta Đurađ rođen 1929. godine. Ekshumiran je sa groblja Sveti Josip 26. novembra 1998.[7]
Na trećem lokalitetu, Grm maline, pronađen je Slobodan Minić. Rođen 1946. u Ljubljani. Odveden sedmog jula 1992. iz svoga stana u Ulici Nikole Kašikovića. Reekshumiran je sa groblja Sveti Josip novembra 1998. godine. Identifikovan je marta 2004. godine.[8]
Ne treba napominjati da Benjaminin spomenik na obroncima Trebevića ne pruža dovoljno informacija. Na njemu nije ponuđen kontekst događaja. Međutim, ni potpun spisak imena žrtava pronađenih na tom lokalitetu. Nema Miodraga Vučurovića. Posmrtni ostaci su mu identifikovani tokom 2024. i 2025. godine.[9] Ni Branislava Blagojevića. Pronađenog sa Dragomirom Ćeranovićem u automehaničarskom kanalu na Boguševcu.[10] Žrtve pronađene na Gaju i Grm malinama ne postoje u javnom prostoru. O njihovim se imenima na spomeniku nije moglo ni polemisati. Sve to ukazuje da se bosanska prijestolnica i pored svih epiteta multietničkog grada još uvijek nije suočila sa zločinima Mušana Topalovića i vojnika Desete brdske brigade Armije RBiH.
UDIK je u više navrata insistirao da se obilježi mjesto reekshumacije na Svetom Josipu. Lokalitetu gdje su u jednom razdoblju sarajevske povijesti počivale Cacine žrtve. Spomen-ploča bi trebala objediniti žrtve sa sve tri lokacije, a ne samo žrtve ubijene na jednom lokalitetu.
Želja da se na to mjesto postavi spomen-obilježje nije zagovaranje za pukom kamenom pločom koja će biti prepuštena zaboravu. Zavjet bi to bio da nam je historija po prvi put istinska učiteljica života. Da se glavni grad distancirao od prošlosti koja ga proganja više od trideset godina. Jer budućnost se ne može graditi samo na formalnosti. Ona mora biti istinska i antifašistička. Ako ne zbog nas, onda zbog generacija koje će ovom zemljom hrabro u budućnosti kročiti.
Edvin Kanka Ćudić, bosanski je aktivista za ljudska prava. Najpoznatiji kao lider Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK), organizacije koja se bori za ljudska prava i pomirenje u bivšoj Jugoslaviji.
[1] Ćudić, E. K. i Tripić, V. ur. 2025. Kazani: Suđenja, (re)ekshumacije, memorijalizacija. Sarajevo: UDIK, str. 145-146. i 149.
[3] Ibid. str. 145-153.
[4] Ibid. str. 146.
[5] Riječ je o publikaciji Ratni zločin na Kazanima: presude koju je UDIK objavio 2016. godine, a drugo izdanje 2020. Knjiga u kojoj su se nalazila imena žrtava postala je vrijedan dokument u momentu podizanja spomenika na Kazanima.
[6] Ćudić, E. K. i Tripić, V. ur. 2025. Kazani: Suđenja, (re)ekshumacije, memorijalizacija. Sarajevo: UDIK, str. 151-152.
[7] Ibid. str. 150-151.
[10] Ibid. str. 152.
