Ima li (političkog) života posle ratnih zločina?

U sredu 20. marta očekuje se konačna presuda Radovanu Karadžiću pred međunarodnim krivičnim sudom, kojim bi se završio proces vođen gotovo četvrt veka. Presudu očekuju stručnjaci za međunarodno pravo, brojni Karadžićevi saučesnici i porodice još brojnijih žrtava, tri godine pošto su i odbrana i tužilaštvo uložili žalbe na odluku prvostepenog suda, kojom je bivši predsednik Republike Srpske i vrhovni komandant pripadajuće vojske osuđen na 40 godina zatvora.

Pažnja većine građana Srbije biće opravdano odsutna: društvo se ovde, naime, ispočetka našlo zarobljeno pod ruševinama demokratskih institucija, iz kojih se moć sve otvorenije prenosi u paradržavne centre odlučivanja. Organizovani kriminal i gotovo potpuna kontrola nacionalnih medija nisu jedine sličnosti s vremenom u kom su počinjeni zločini za koje je Karadžić optužen. Govor mržnje i nasilje ponovo su postali dominantan model javnog ophođenja, odakle se prelivaju u privatne živote ljudi obuzetih preživljavanjem, strahom i nepoverenjem.

Višemesečni protesti protiv vlasti, iako im se u međuvremenu priključuju mnogi gradovi širom zemlje, neartikulisani su i difuzni baš kao i režim kom prkose. Na ulicama su zajedno patriote i izdajnici, evropejci i rusofili, antivakseri i univerzitetski profesori, homofobi, neoliberali, bivši branitelji Kosova i budući branitelji Vojvodine, svi spojeni u jedno telo, rasklimano i rugobno, ali koje uporno odbija da se raspadne. Umnogome nalik prilikama koje vladaju u kabinetima i službama države.

Nepoverenje i neizvesnost primiruju se magijskim tumačenjima naših nevolja i otkrivanjem uzroka u rijalitiju, turbofolku, globalizaciji. Svaki glas razuma potencijalna je manipulacija “duboke države” ili stranih agentura, koji skreće pažnju sa nekih stvarno bitnih događaja. Građani se grupišu oko percipirane moći, političke i društvene, gde se snaga dokazuje zlostavljanjem slabijih i gde je žrtva uvek već kriva jer nije na vreme prilagodila svoje ponašanje. Javni prostor je zagušen rasizmom i mizoginijom.

Trideset godina sistematske pljačke privrede, državnih fondova i javnih dobara, za posledicu ima i sve neprohodniji pristup znanju i idejama. Jezik koji izražava vrednosti savremene politike i društva sveden je na birokratizovanu terminologiju koja onima čijih se prava zapravo tiče, nije intuitivno razumljiva. Ekspanzija novih tehnologija preplavila je govor izrazima koje ljudi usvajaju kao simbole čija primena aktivira poželjnu operaciju, bez razumevanja njihovog značenja. Sve je teže razaznati svet oko sebe i sebe u svetu, političke ideje koje su u ponudi i njihove moguće posledice. Konačno, sve se to odigrava na fonu globalne ere fejka, “alternativnih činjenica” i propasti tradicionalnih političkih okvira. Svet više ne daje od sebe ohrabrujuće znake da ume da imenuje pretnje i osmisli otpor, kao što je to bio slučaj tokom 20. veka, od svetskih ratova do politika rasne i rodne diskriminacije i izrabljivanja radnika.

U opštoj pometnji, Srbija je prepuštena da iz godine u godinu baulja kroz istovetne cikluse, nadajući se da će joj ovog puta poći za rukom da svojoj dvodimenzionalnoj političkoj fotomontaži udahne snagu sabornosti, u kojoj će se neravni spojevi frankenštajnovskog tela vremenom ispeglati sami od sebe. Mitski konsenzus zapravo je sklopljen tokom 1990-tih godina, nad grobovima žrtava ratnih zločina počinjenih u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Naš ciklus bauljanja je, tako, moguće pratiti duž godišnjica zločina u Višegradu, Štrpcima, Prijedoru, Vukovaru, Suvoj Reci, Vučitrnu. U Sarajevu. U Srebrenici.

Genocid počinjen na području Srebrenice 1995. godine, centralna tačka optužnice protiv Karadžića, u Srbiji ni danas nema politički značaj dublji od pukog upravljanja masama tabloidnim fabrikacijama o svetskim zaverama protiv srpstva. Progon, istrebljivanje, ubistva, deportacije, terorisanje civila i druge tačke optužnice prepušteni su zaboravu – gde danas borave i sekundarna grobnica civila ubijenih na Kosovu, otkrivena na periferiji Beograda, na primer, ili nekažnjeni počinioci zločina u Hrvatskoj, danas raspoređeni po opštinskim upravama, ili krvavi novac decenijama ispiran kroz javna preduzeća i privatne monopole.

Nekažnjivost je uistinu ono što vezuje nespojive delove političkog tela Srbije. Stasavaju nove generacije saučesnika, iz godine u godinu se širi mreža koja prekriva institucije države, od vojske i policije, preko sudova i tužilaštava, do javnih preduzeća, čak i komunalnih službi koje su razvozile na streljanja ili učestvovale u prikrivanju. Osetljivi su na ucenu i stoga idealni partneri za svako naredno kršenje zakona, svaku sledeću zloupotrebu ovlašćenja, otimačinu javnog dobra ili batinanje neistomišljenika.

Ratni zločini su podrazumevali ne samo političke odluke i organizaciju, već i široku tehničku i finansijsku logistiku čiji tragovi do danas nisu do kraja osvetljeni. Suđenja pred međunarodnim krivičnim sudom u najvećoj meri predstavljaju izuzetak od pravila uspostavljenog pred domaćim sudovima da se ratni zločini procesuiraju na nivou neposrednih izvršilaca, dok su osobe koje su naredile i organizovale izvršenje i prikrivanje zločina ostale izvan domašaja pravde. Mnogi od izvršilaca zločina često su regrutovani iz tzv. kriminalnog miljea, a njihovi su ratni zadaci često finansirani švercom droge i oružja u prekograničnoj saradnji balkanskih mafija. Po završetku rata vraćeni su na ulice Srbije, da patroliraju zarobljenom državom i uzgajaju svoje naslednike.

Milica Jovanović, slobodna novinarka iz Beograda