Vjeran Pavlaković sociolog je i urednik prve knjige o kulturi sjećanja u regiji. Rođen u Zagrebu, s četiri godine preselio se u SAD. U razdoblju od 1992. do 1996. godine studirao je na Sveučilištu u Arizoni, gdje je diplomirao povijest. Godine 1997. preselio se u Seattle radi postdiplomskog studija, a 1999. obranio je magistarski rad na Odsjeku za međunarodne studije Sveučilišta u Washingtonu. Radeći kao urednik časopisa Treagold Papers i predavajući vlastite kolegije, Pavlaković je proveo dvije godine u Hrvatskoj istražujući doktorsku temu koja se bavila političkim podjelama u Hrvatskoj tijekom Španjolskog građanskog rata. Doktorsku disertaciju obranio je na Sveučilištu Washington u lipnju 2005. te je radio kao znanstveni suradnik u Woodrow Wilson International Center for Schoolars u Washington D.C.-u. Prije nego što se zaposlio na Odjelu za kulturalne studije pri Sveučilištu u Rijeci, imao je postdoktorsku stipendiju Nacionalnog vijeća za istraživanje Euroazije i Istočne Europe (NCEEER) u Hrvatskoj u trajanju od dvije godine.

Već neko vrijeme radite na kulturi sjećanja u jugoistočnoj Europi. Kako ste se uključili u to? Što je u tome tako fascinantno i zašto ga smatrate važnim?

Dok sam bio u Hrvatskoj od 2002. do 2004. na Fulbrightovoj stipendiji istražujući svoju doktorsku temu o Jugoslavenima u Španjolskom građanskom ratu, vidio sam da su hrvatski mediji puni rasprava o simbolima, spomenicima i komemoracijama Drugog svjetskog rata, što me iznenadilo. Bilo je to vrijeme kada su koncerti kontroverznog pjevača Marka Perkovića Thompsona bili puni ustaške simbolike, Titov kip u Kumrovcu bio dignut u zrak, a Bleiburg je bio mjesto gdje je radikalna desnica dolazila prosvjedovati protiv optužnice Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) protiv generala Ante Gotovine. Politika sjećanja na Drugi svjetski rat, komunističku Jugoslaviju i Domovinski rat bila je potpuno isprepletena sa svakodnevnom politikom, pa je bilo nemoguće ne biti uvučen u rasprave. Iako sam se bavio ranijim povijesnim razdobljem, nisam mogao a da se ne zapitam zašto politika sjećanja ima tako veliku ulogu u hrvatskom društvu u vrijeme kada bi politička elita trebala biti okrenuta budućnosti i europskim integracijama. Počeo sam prikupljati materijal za ono što će na kraju biti moj postdoktorski projekt prilikom povratka u Hrvatsku 2006., kada sam se mogao u potpunosti usredotočiti na ova pitanja. U to su vrijeme studije sjećanja bile relativno nepoznate među lokalnim znanstvenicima, no unatoč tome mnoga su regionalna istraživanja počela poprimati oblik, poput serije uređenih svezaka koje je objavio Tihomir Cipek. Petnaest godina kasnije pojavila su se mnoga istraživanja iz različitih disciplina koja su analizirala različite oblike kulture sjećanja u regiji, a pokazala su da emocionalnu i simboličku snagu ratova, žrtava i imaginaciju veličanstvene prošlosti neprestano koriste razni akteri (političke elite, udruge, vjerske zajednice i druge društvene skupine) za vlastite interese. Primjerice, dva su desetljeća glavne političke stranke u Hrvatskoj, HDZ i SDP, u biti imale identične neoliberalne ekonomske i vanjskopolitičke platforme, no razlikovale su se ponajprije u tumačenjima Drugog svjetskog rata, koja su isticana kako bi mobilizirale svoje birače. Hrvatska je prije ulaska u EU bila pod velikim pritiskom Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije i drugih međunarodnih organizacija da se suoči s prošlošću, vezanom uz devedesete, ali i pitanja fašističkih simbola i komunističkih zločina, pa je javna sfera bila preplavljena raspravama o povijesti . Te su rasprave bile izrazito politizirane i često su zaobilazile stručno obrazovane povjesničare u korist publicista i drugih medijskih aktera, što je otkrilo i neke nedostatke hrvatske historiografije koja nije pratila svjetske trendove i teorije.

Budući da ste dugo živjeli u Arizoni, možete li nam reći o nekim razlikama i sličnostima u načinima obilježavanja i formiranja kolektivnih sjećanja?

Živio sam u Arizoni kad sam bio u srednjoj školi i na fakultetu, ali redovito sam se vraćao od 1990-ih. Kada živite u nekom mjestu dugo vremena, lako je previdjeti neke aspekte povijesti ili politike koji postaju očiti tek kada se odmaknete i promatrate s distance. Trenutno radim na knjizi o imigrantima iz austrijske Dalmacije u Tucson, Arizonu, od 1880. do 1920., i to me učinilo puno svjesnijim lokalne politike sjećanja, posebno onoga što se pamti i što je izbrisano. Tucson je mjesto UNESCO-ve gastronomske baštine zbog 4000 godina kontinuirane proizvodnje hrane u dolini rijeke Santa Cruz u kojoj se nalazi grad, ali je velik dio baštine autohtonih naroda izbrisan, komercijaliziran ili gurnut u rezervate. Nasljeđe europskog (španjolskog) kolonijalizma, a potom i američke ekspanzije na zapad, uvijek se slavilo pozitivno, od Kolumbovog dana do spomenika “pionirima iz Arizone” razasutih po gradu. Odbijanje Arizone da prizna Dan Martin Luther King Jr.-a u kasnim 1980-ima i ranim 1990-ima rezultiralo je nacionalnim skandalom, pa bih nažalost rekao da je Arizona bila na lošem glasu zbog načina na koji se nosila s prošlošću. No, ima i pozitivnih znakova da se marginalizirane povijesti konačno prepoznaju, barem simbolično. Murali i ulična umjetnost, koji imaju dugu tradiciju unutar hispanoameričke zajednice (osobito od Meksičke revolucije kada su muralisti poput Diega Rivere postali poznati diljem svijeta), desetljećima su bili povezivani isključivo s vandalizmom i aktivnostima bandi. Posljednjih godina došlo je do eksplozivne popularizacije povijesnih murala koji slave hispansko nasljeđe Tucsona, njegove četvrti koje je uništila neobuzdana urbana obnova i važne ličnosti iz prošlosti Tucsona koje su zaboravljene u brzom širenju grada od sredine dvadesetog stoljeća. Novi spomenici domorodačkih i hispanoameričkih umjetnika obilježavaju prvi kontakt između domorodačkih naroda i Europljana, kao i oplakivanje gubitka važnih povijesnih područja kao što je Barrio Viejo. Sveučilište u Arizoni, jedna od najvažnijih institucija u Tucsonu, primijenilo je Izjavu o priznanju zemljišta, priznajući da se sveučilište nalazi na zemljištu koje je nekoć bilo dom plemenima Tohono O'Odham i Yaqui. Ovo se može činiti kao mali koraci, ali svi pomažu pokazati da ova granična država ima mnogo slojevitiju i složeniju povijest izvan mitova o Divljem zapadu i Manifest Destiny.

Jeste li u radu na kulturi sjećanja i načinima obilježavanja događaja važnih za povijest i usmjeravanje kolektivnog identiteta naišli na birokratske ili neke druge probleme?

To je vrlo zanimljivo pitanje i važno za svakoga tko je zainteresiran za istraživanje politike sjećanja. Mislim da sam imao sreće u prvim godinama svog terenskog rada jer nitko nije očekivao da opskurne komemoracije ili izolirani spomenici budu predmet znanstvene analize, pa sam se mogao slobodno kretati kao i bilo koji drugi “službeni” sudionik. To je uključivalo i dobivanje punog pristupa političkoj eliti na obilježavanjima Oluje u Kninu ili vukovarskom mimohodu bez ikakve akreditacije. Sada su te komemoracije službenije i strogo kontrolirane. Tijekom mog projekta FRAMNAT za Hrvatsku zakladu za znanost (HRZZ) uspjeli smo bez problema dobiti službene propusnice za sva događanja. Međutim, bilo je neugodnih situacija tijekom terenskog rada. Tijekom komemoracije u Bleiburgu u Austriji prije nekoliko godina neki su desničarski sudionici vikali na mene dok sam davao intervju austrijskoj televiziji, a u Derventi u BiH priveden sam na ispitivanje dok sam fotografirao spomenik ispred policijske postaje. Uvijek mi je bilo paradoksalno da se sudionici desničarskih ili nacionalističkih komemoracija na neki način srame simbola koje pokazuju, kao da znaju da je to što rade nedopustivo, a opet negiraju da to treba zabraniti. Razgovarao sam s nekoliko novinara koji su također bili napadnuti i prijećeno im je na komemoraciji u Bleiburgu. Ali općenito moja strategija je pokušati se uklopiti i promatrati, te slušati što ljudi imaju za reći, a ne ulaziti u ideološke argumente.

Često radite na raznim projektima; možete li nam reći nešto o nedavnim istraživanjima i projektima na kojima ste radili?

Jedan vrlo uzbudljiv i dinamičan projekt koji privodi kraju je Rijeka/Fiume in Flux, koji vodi Brigitte Le Normand (Sveučilište u Maastrichtu). Uključivala je izradu aplikacije različitih mjesta sjećanja u Rijeci, onih koja još uvijek postoje i onih koja su nestala tijekom burnog 20. stoljeća poput spomenika kralju Aleksandru Karađorđeviću koji je nekoć stajao ispred današnjeg Sveučilišta u Rijeci rektorata, odnosno spomenika riječkim protalijanskim snagama koji se nalazio na Rivi. Ova aplikacija (https://rijekafiumeinflux.com/en/home/ ) nudi odabrane ture kroz Rijeku koje su zanimljive ne samo posjetiteljima Rijeke, već i lokalnim stanovnicima i istraživačima koji žele saznati više o sjećanju grada. Također sudjelujem u europskom projektu umrežavanja pod nazivom COST Action “Slow Memory”, koji okuplja znanstvenike iz više od 30 zemalja kako bi raspravljali o različitim pristupima konceptu sporosti u proučavanju pamćenja. To uključuje od sjećanja na klimatske promjene i ekološke krize do sjećanja izvan događaja ili procesa. Kao što sam ranije spomenuo, bitke, heroji i žrtve iz sukoba u bivšoj Jugoslaviji elitama pružaju plodno tlo za simboličku politiku sjećanja koja na mnogo načina drži naša društva zaključana u prošlosti, dok mi istražujemo procese koji su sporiji, kao što su npr. dugi rokovi suradnje u regiji ili čak mirovni proces koji nije vezan uz dramatičan događaj. Dio mog doprinosa je promatranje povijesnih murala u Arizoni koje pomažu vizualizirati i naposljetku prisjetiti se mnogih skupina koje su bile marginalizirane i zaboravljene u brzoj modernizaciji države. Konačno, Odjel za kulturalne studije s uzbuđenjem ugošćuje ERC projekt Jeremyja Waltona “Revenant”, koji se bavi sjećanjem i amnezijom na Habsburško, Osmansko i Rusko carstvo koje je utjecalo i ostavilo svoje tragove diljem jugoistočne Europe. Revenantova istraživačka grupa sigurno će potaknuti mnoge suradnje, rasprave i prilike za znanstvenike i studente Sveučilišta u Rijeci, te će se nadograditi na mnoge projekte i ideje na kojima smo moji kolege i ja radili tijekom proteklog desetljeća.

Vi također pokušavate povezati i usporediti načine obilježavanja na jugoistoku Europe s nekim drugim dijelovima svijeta, poput Njemačke. Možete li nam reći nešto više o svojoj suradnji sa Sveučilištem u Regensburgu?

Sveučilište u Regensburgu i Leibnizov centar za istočnu i jugoistočnu Europu (IOS) dugogodišnji su partneri Sveučilišta u Rijeci, a ja sam tamo intenzivno surađivao s nizom vrsnih profesora i studenata, organizirajući ekskurzije, konferencije, razmjene, i prijedloge projekata. Brojni studenti iz Regensburga pohađali su tečajeve u Rijeci putem Erasmusa, a od 2020. imamo redovitu online seriju prezentacija pod nazivom Regensburg & Rijeka Lecture series za razmjenu najnovijih rezultata istraživanja. Regensburgu su nedavno dodijeljena velika bespovratna sredstva Volkswagen Stiftunga za uspostavljanje novog programa, “Malo, ali plodno polje: Jačanje studija jugoistočne Europe u Regensburgu” (https://seeffield.app.uni-regensburg.de/), s raznim partnerima diljem regije uključujući i Sveučilište u Rijeci. Ovaj program će nastaviti neke od aktivnosti u kojima smo već bili angažirani, kao što su konferencije, radionice i razmjene studenata, ali će se također proširiti kako bi, nadamo se, uključio suradnju u nastavi i financiranje postdoktorskih projekata i sličnih istraživačkih aktivnosti. Regensburg također razvija istraživački centar za studije sjećanja, usredotočen oko obližnjeg Memorijalnog muzeja koncentracijskog logora Flossenbürg , koji nudi bogatu studiju slučaja za razumijevanje načina na koji se društvo nosi s prošlošću, od poricanja do službene memorijalizacije. Naposljetku, trenutačno sam gostujući stipendist u Regensburgu, dijelom povezan s Regensburg Leibniz Science Campusom „Europa i Amerika u modernom svijetu: Transformacije i trzanja globalnosti u prošlosti i sadašnjosti“, gdje sam imao priliku raditi na svom istraživanju jugoistočnoeuropskih imigranata u Tucsonu. Kao što vidite, postoji mnogo mehanizama i mogućnosti za suradnju, od studija sjećanja do studija jugoistočne Europe šire, i mislim da je ova suradnja koristila ne samo znanstvenicima, već i studentima i mladim istraživačima koji mogu iskoristiti ovu transnacionalnu razmjenu.

Intervju vodila i uredila: Monika Jurić

Monika Jurić rođena je u Puli 1999. godine, gdje je pohađala jezičnu gimnaziju te glazbenu školu. Studentica je završne godine kulturologije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci gdje, zahvaljujući profesoru Pavlakoviću, razvija interes za kulturu sjećanja na drugoj godini studija. Volonterski se bavi novinarstvom i odnosima s javnošću u nekoliko udruga, a u svojem radu pokušava podići svijest o problemima iz prošlosti koji su i dalje relevantni te o važnosti popularne kulture i umjetnosti kao odraza društvenih, političkih i ekonomskih problema. Trenutačno se bavi pisanjem diplomskog rada na temu međuodnosa mode, politike i ekonomije u globaliziranom svijetu, u kojem će predstaviti kružno ponavljanje modnih trendova koji povijesno prate ekonomske trendove i političke promjene.