Intervju sa Škeljzenom Malićijem

Dragi gledaoci i slušaoci, dobro došli u podkast Balkan Perspectives!

Danas je sa mnom u studiju gospodin Škeljzen Malići. On je redak i dugogodišnji kritičar umetnosti. U okviru 23. izdanja časopisa Balkan Perspectives, izabrali smo njega da bude naš sagovornik o temi koja nije baš tako jednostavna. Razgovaraćemo o umetnosti, kulturi i suočavanju sa prošlošću. Kao što znate, devedesetih godina, kada je kosovsko društvo počelo da paralelno organizuje svoj život, baš kao što je bilo organizovano u mnogim društvenim sferama, bilo je neizbežno da se umetnost i kultura takođe organizuju unutar svog domena. Danas ćemo razgovarati s njim, jer je on najzaslužniji pratilac i najkritičnije oko svih tih događaja do danas, kako bismo od njega dobili neku perspektivu, bilo da je istorijska, kritička ili paradigmatična, dok stojimo na ivici mogućeg pomirenja između ova dva naroda.

L. Mustafa: Gospodine Škeljzene, dobrodošli u naš studio!

Š. Malići: Drago mi je što sam ovde!

L. Mustafa: Da li još uvek verujete da umetnost može da promeni svet?

Š. Malići: Da, nisam potpuno odustao, ali nisam bio potpuno u pravu, jer sam kao mladić bio sledbenik većeg pokreta – planetarnog i revolucionarnog – i mislili smo da postoji neprekidan napredak. Posebno u umetnosti, književnosti i filozofiji, čija je probojnost vodila društvo napred. S obzirom da je to bilo drugačije tokom XIX i XX veka, i s obzirom da je bio vek revolucija, mislili smo da su posebno umetnost i književnost odigrale izuzetnu ulogu u vođenju tih revolucija napred. Međutim, sa kontrarevolucijama XX veka, poput one u Iranu, ili drugih, modernizam je počeo da slabi i da pada u kontramodernizam i kontrarevoluciju, pa sam počeo da sumnjam da umetnost može promeniti svet. Ipak, i dalje mislim da je ona važna da odrazi svet i promeni ga. Uloga umetnosti nije mesijanska, jer verovanje u mesijanske pokrete je kontraproduktivno i dovelo nas je do totalitarizama. Stoga, u ovom trenutku treba da budemo oprezni. Umetnost u društvu je potrebna i može pokretati napredak ili se boriti za poboljšanje života ljudi.

L. Mustafa: Od 1989. do 1991. Kosovo je anektirano od strane Srbije, i kao što sam već spomenuo, kosovsko društvo – tačnije albansko društvo, počelo je da organizuje svoj život paralelno, kao i u mnogim drugim oblastima. Da li je umetnost bila moguća tada? Kako je umetnost bila moguća u to vreme?

Š. Malići: Vidite, u Jugoslaviji smo imali prilično fleksibilnu autonomiju. Institucije su bile deo federacije. Bili smo zastupljeni na svim nivoima federacije sa skoro jednakim pravima. Srbija je želela da otkaže taj sistem i vrati komandni sistem kako bi sve ponovo spojila sa Srbijom. Vojvodina je takođe imala isti status kao Kosovo. Kada je takva situacija stvorena (pokušaji Srbije da okupira druge delove), imali smo predosećaj državnosti, organizacija je bila spremna: škole, bilo je 420 hiljada profesora i studenata, univerzitet, sve te strukture su postojale. Dakle, to smo imali, više ili manje. Samo smo dodali taj element pluralizma 1990. godine osnivanjem 5-6 ili 7 partija, imali smo čak i neka tela koja su nas predstavljala, poput Koordinacionog saveta kosovskih partija, Saveta albanskih partija u Jugoslaviji.

Bio sam član tog saveta i sarađivao sam sa drugim članovima Socijaldemokratske stranke. Bilo je onih koji su govorili da ne bi trebalo da bude paralelnih organizacija jer bi nas (Srbija) vratila u institucije i škole. Nakon šest meseci, organizacija je počela spontano, ali i pod direkcijama. Naučili smo lekciju iz dva slična slučaja. U Južnoj Africi i Izraelu, sistem apartheida je zabranjivao ljudima druge boje kože da pohađaju škole; nisu reagovali ili sami sebe organizovali i sistem se raspao. U Palestini, to je bio drugačiji slučaj. Kada su Palestinci bili isključeni iz škola, organizovali su časove na poljima, gde god su mogli. Mi smo pratili ulogu Palestinaca. To je bila i spontana namera ljudi. Roditelji su bili udaljeni sa poslova, bilo je naročito teško u gradovima. I mi smo se organizovali i svako je išao u svoju školu i našli smo načine da se organizujemo u privatnim kućama i garažama. Što se tiče finansiranja, bilo je samofinansiranje od strane naših privatnih organizacija, preduzeća i 3% fonda, vrste formalnog sistema u kojem su ljudi ovde i na Zapadu doprinosili, a zapravo se skupljalo više novca ovde nego na Zapadu. Jer ponekad postoji osećaj da su samo oni na Zapadu prikupljali novac. Čak i u sferi kulture smo počeli da se organizujemo u ovom paralelnom sistemu. Ali nije bilo lako.

Sve je počelo kada su neki umetnici počeli da izlažu svoje radove u kafićima, dok su priznati umetnici pričali kako to nije dostojanstveno predstavljanje.

L. Mustafa: U teoretisanju koje radite o podeli faza umetnosti na Kosovu početkom devedesetih godina, govorite o umetnosti otpora, koju ste oblikovali kao koncept. Protiv koga je ova umetnost pozivala ljude da se odupru?

Š. Malići: Napisao sam recenziju izložbe Iliriane Lodža u kafiću “Koha“, preko puta Rilindje, koju sam nazvao “Otpor umetnosti”. Već smo bili u četvrtoj godini aparthejda i neko je imao hrabrosti. Ranije iste godine, bila je i druga izložba Maksuta Vezgišija u kafe-galeriji u Prizrenu, koja je trajala mesec ili dva, nije dobila mnogo promocije, ali pošto sam radio za “Zëri”, pisali smo i o toj izložbi. Kasnije se taj koncept proširio. Tada su se i drugi umetnici i profesori složili da izlažu svoja dela u kafićima, u “Romi” i nekim drugim mestima koja su postojala, kafić “Hani i 2 Robertëve” je imao izložbe čak i pre, prvo je bio kafić, zatim restoran, i to se nastavilo u kontinuitetu. Tokom 1996 – 1997. uspeli smo da dobijemo neka sredstva od Sorosove fondacije i osnovali smo polu-službenu galeriju, ili profesionalnu, zahvaljujući činjenici da je pozorište “Dodona” bilo pokriveno jer je Faruk Begoli imao registrovanu firmu u Beogradu i iznajmio “Dodonu”, koja je bila pozorište za decu i mlade, i zaista su tamo organizovane aktivnosti Akademije umetnosti; svake večeri su bile predstave i upravljali su finansijama zahvaljujući prodaji karata i organizacijama. Tokom ‘92 – ‘93. bio sam u kancelariji Sorosove fondacije i pomogao “Dodoni” da upravlja kulturnim životom. Tokom 1996. dobili su projekat, sa obližnjom novoizgrađenom zgradom. Svidela nam se. Informisali smo se o prostoru i uzeli ga. Veliki umetnici poput Tahira Emre, Redžepa Ferua i mladih studenata su izlagali tamo i počeli smo da promovišemo novu umetnost.

L. Mustafa: Tokom 1997. godine organizovali ste izložbu “Pertej” u Beogradu. Kako ste došli na tu ideju i zašto ste baš u Beogradu organizovali izložbu?

Š. Malići: Soros fondacija me je pozvala 1993. godine da radim s njima u Prištini, iako sam bio član njihovog odbora u Beogradu. Tokom 1994. radio sam za njih da pomognem medijima, obrazovanju i kulturi. S obzirom na takve aktivnosti, iako pozivi nisu bili javni, pregledao sam i podržavao ideje bez obzira ko ih je podneo. Počeo sam da podržavam neke umetnike koji su dobili pozive za Nemačku ili drugde.

Tokom sastanka u Soros fondaciji rekao sam im da, pošto imamo četiri centra, svaki od naših umetnika može izlagati u određenom centru, poput Crne Gore, Vojvodine, Srbije i tako dalje. Oni su uključili taj predlog u svoj program. Direktorka centra u to vreme bila je moja prijateljica iz sa studija i predložila je da ja budem kustos. Prihvatio sam i okupio umetnike. Pitao sam ih gde žele da idemo: Budva, Subotica, Novi Sad ili Beograd. Sokolj, Memet i Maks su rekli, ako negde idemo, idemo u Beograd. Razumeće šta radimo. Jer njihov rad nije bio shvaćen ovde, ono što su radili. Takođe sam pokušao da pišem i tumačim njihov rad za novine i časopise. Čak je i Sokolj Bećiri pisao sa objašnjenjima rada koji se obavljao u centru “Multimedia”. Moja namera bila je da ih pošaljem u inostranstvo, da vide i suoče se sa tim svetom. Svi njihovi radovi bili su dela otpora. Takođe sam pozvao Ilira Bajrija, koji je tada mnogo radio na kombinovanju džeza i naše lokalne folklorne tradicije, i zamolio ga da napravi nešto u vezi sa izložbom. Napravio je veoma interesantnu prostornu instalaciju koju su pratili i veoma im se dopala. Mehmet Beljuli je imao neke veoma klasične instalacije, ali jedna je bila direktnija, pod nazivom “6. april 1992.”, dan kada je počelo bombardovanje i policijski čas u Sarajevu. Sokolj Bećiri je imao veoma originalne radove, na primer koturove sira čije su rupe delovale kao rupe od metka. To ih je veoma impresioniralo.

L. Mustafa: Da li možemo danas da razmišljamo o Perteju 2?

Š. Malići: Razgovarali smo o “Perteju 2” za 20. godišnjicu koju smo organizovali sa Borkom Pavičević. Vratimo se na ono što sam ranije rekao. Zašto smo to organizovali u Beogradu? Drugi razlog je bio taj što je godinu dana pre organizacije, odnosno 1995. godine, Borka Pavičević, još jedna koleginica sa studija, pronašla slobodan prostor u Beogradu, gde se nekada nalazila zgrada Ambasade Istočne Nemačke. Nemačka se ujedinila i prostor je bio upotrebljiv i dat njoj na korišćenje za kulturne aktivnosti. Još uvek funkcioniše pod nazivom Centar za kulturnu dekontaminaciju. Drugim rečima, to je bilo i nastavilo da bude antifašistički, anti-Miloševićev i anti-nacionalistički centar i mislio sam da je taj prostor veoma dobar za prezentaciju. Ljudi koji su dolazili tamo razumeli su poruku. Naša ideja bila je da umetnost otpora treba ići tamo gde se razume, čak i ako vas neko napada, opet to znači da je nešto shvaćeno, i pokazali smo im da nismo ljudi sa repovima, kako su nas predstavljali kroz nacionalističku srpsku propagandu.

L.Mustafa: Tokom devedesetih su postojale produkcije poput “Labia”, koje su takođe proizvodile kasete, skečeve, humor i filmove. Kako vidite ulogu takvih produkcija, poput produkcijske kuće “Labia”, koje su stvarale pop-kulturu kako bi održale dobro raspoloženje tokom takvih burnih vremena?

Postojala je proizvodnja kaseta čak i ranije, od strane Radiotelevizije Priština – RTP. U to vreme, muzika se distribuirala putem kaseta, a kasnije i video kaseta. Ako se sećate kakvi su bili televizori, možda nemate pojma. Satelitske antene su nikle svuda po Prištini i Kosovu. Gledali smo albanske kanale iz Tirane, dovoljno je bilo da okrenete antenu u tom pravcu, jer su bile analogne. U to vreme, televizori su imali integrisani video plejer tako da smo mogli da gledamo i snimke na njima. Gledali smo zabavni program i skečeve na njima. RTP je započelo popularizaciju humora, iako kontrolisanijeg. Kada je produkcija počela, počeli su  od kaseta koje su se mogle naći u video radnjama. Video radnje su bile svuda, u svakom kvartu. Proizvodili su filmove; drugim rečima, pošto nismo mogli gledati svetske premijere filmova, oni bi ih dobijali dve-tri nedelje kasnije. Čak i pre premijere. To je bilo lako, ta vrsta preduzetničke kreativnosti koja je postojala, i bilo je ljudi koji su bili veoma popularni, a ranije nisu bili. Na primer, Dani se nije pojavljivao na RTP-u, ali bio je glavna zvezda devedesetih zahvaljujući malim kasetama i kasnije video kasetama. “Labia” je čak počela da pravi filmove, i sa tim resursima su angažovali poznate glumce i komičare. Na primer, Leci i Cima su bili popularni i osamdesetih i devedesetih.

Nema otpora bez humora. Popularna kultura ne sme biti potcenjena. To je kao folklor. Sada se prilagođava uslovima. Ponekad kažemo da je bila puna kiča ili nešto slično. U tim situacijama, čak je i kič odigrao svoju ulogu i u određenim trenucima dirnuo ljude na sentimentalni način; uvek će postojati i ne može se zaustaviti.

L. Mustafa: Danas postoji mnogo inicijativa različitih organizacija na Kosovu i u Srbiji koje se fokusiraju na ideju harmonije, pomirenja i spajanja naroda. Da li verujete da umetnost može da nam pomogne i da li postoje mnogi neiskorišćeni i neotkriveni prostori gde možemo koristiti umetnost, pop-kulturu i druge aspekte kulture, gde možemo predstaviti slične stavove ljudi?

Š. Malići: Da, ovo je veoma dugotrajan proces i dobija drugu dimenziju; mislim da posredstvom međunarodnih faktora možemo postići pomirenje ili istorijski sporazum između dva naroda. Problem je što je to intenzivno već od osamdesetih godina.

Postojale su predrasude i pre 1981, ali od tada pa nadalje postoji stalna kampanja omalovažavanja Albanaca, sa tvrdnjama da su oni kriminalci, ubice koji su prisvojili srpske zemlje, i to je stvorilo javno mnjenje i raspoloženje koje traje do danas i čini se da se dugoročno pomirenje ne može postići. Međutim, to se dogodilo i sa nemačkim fašizmom i to je izazvalo katastrofe širom kontinenta. Fašizam treba pobediti odgovarajućim sredstvima. U devedesetima je Srbija izvršila genocid da bi ostvarila Veliku Srbiju i nije bila adekvatno kažnjena. Bila je intervencija na Kosovu, ali najbolji predlog nije bio samo intervencija vazduhom, već i intervencija kopnenim snagama da okupiraju Srbiju i da srpski narod shvati, kao i nemački, da je fašizam štetan za sopstveni narod. U Srbiji ne postoji takav sentiment. Ne kažem da nema ljudi koji tako misle, zaista postoje opozicione snage koje su se usprotivile i dokumentovale srpske zločine, ali glavni medijski kanali su pod kontrolom režima, koji je nastavak Miloševićevog režima, i teško je verovati da će promeniti putanju. Možda je sada njegov trenutak da igra na obe stolice: s jedne strane, režim igra ulogu da postane deo Evropske unije, a s druge strane, održava tesne veze sa Rusijom. Iako je Rusija izašla iz imperijalne faze Sovjetskog Saveza, vratila se određenoj vrsti fašizma i iskazuje agresiju baš kao što je Srbija pokazala agresiju prema bivšim jugoslovenskim zemljama. Skoro isti scenario. Treba imati nadu da će se ovo završiti i da je ovo globalni sukob i stvari treba razjasniti. Možda će se pojaviti posebni sektori ili novi sporazumi, poput Ohridskog sporazuma, i bez obzira koliko dugo čekali, stvari se mogu promeniti.

L. Mustafa: Nadam se najboljem i neka bude najbolje za dobro oba naroda, bilo mi je zadovoljstvo što ste mi danas bili gost studiju…

Š. Malići: Nismo sve rekli, ali…

L. Mustafa: Da, nismo sve rekli, bilo bi korisnije možda da smo govorili o onome što treba da prethodi, jer ukus ne može biti kontrolisan, ali kalkulisana politika je privlačnija. U tom smislu, verujem da je umetnost bolja opcija od politike, ali politika donosi velike odluke.

Š. Malići: Čak i ranije, čak i tokom devedesetih, sa izložbom koju smo organizovali u Beogradu i centrom “Multimedia” i ostalim aktivnostima pokušali smo da stvorimo platformu koja bi okupila ljude, čak i objavljivanjem antologija albanske književnosti na srpskom, organizovali smo i bilo je mnogo aktivnosti, ali ekstremne snage su uvek zauzimale više prostora ili zaustavile proces. Međutim, ima mnogo toga što treba uraditi da fašizam ne pobedi.

L. Mustafa: Hvala što ste bili danas ovde.

Š. Malići: Hvala vama na pozivu.

L. Mustafa: Poštovani gledaoci i slušaoci, zahvaljujem vam što ste danas bili sa mnom kao deo forumaZFD i Balkan Perspectives podkasta i pozivam vas da nastavite da pratite podkaste foruma i vidimo se sledeći put. Doviđenja i ugodan dan!


Latif Mustafa je diplomirao filozofiju na Univerzitetu u Prištini. Bio je autor filozofskog programa PikëPamje, autor i publicista sociopolitičkih analiza objavljenih u regionalnim medijima. Angažovan je kao predavač na Odseku za društvene nauke Univerziteta “Nënë Tereza” – UNT u Skoplju. Živi i radi u Prištini, tačnije angažovan je kao pozorišni kritičar i autor emisije “Çelnaja” na Sbunkeru.