„U mračna vremena pevamo o mračnim vremenima.“

L A B I A

Godina je 1991. Još se nisam rodila. Moji roditelji još nisu bili venčani. Kosovo prolazi kroz veliki istorijski i društveni prekid. Kosovski Albanci su isključeni iz javnog života. Zdravstvo, obrazovanje i kultura su premešteni u privatne sfere. Kosovski Albanci tada moraju preispitati svoja mesta susreta, lokacije gde se raduju i slave, žale i oproštaju od mrtvih. Duboko ljudsko iskustvo razmene, koje se često uzima zdravo za gotovo, sada mora biti pažljivo promišljeno. Postavljaju se temelji društva kome će trebati vremena da ponovo počne da ceni javni prostor. Autonomija je potisnuta. Segregacija je očigledna. Moji roditelji su bili živi i svesni tokom nekih od tih velikih društvenih prekida. Ovoga puta će biti rata.


Iz ove perspektive, teško mi je da poverujem da se obična osoba priprema za rat. Obična osoba nikada ne veruje da će rat izbiti – čak ni kada bombe padaju s neba (prema Slavenki Drakulić). „Draga je duša“ – to je izraz koji sam često čula tokom odrastanja. U takvim istorijskim trenucima, kada spoljni neprijatelj tako otvoreno isključuje jednu društvenu grupu, ljudi koji su isključeni i potlačeni pokušavaju pronaći male prostore slobode između sebe. Život se nastavlja čak i usred terora i straha. Ljudi se zaljubljuju, raduju se, rađaju i umiru čak i usred terora i straha. Borba za opstanak nije linearna – uzima oblik i jecaja i radosti, plesa, pa čak i razmene muzičkih albuma. Jer takvim danima, svakog dana, svi preživljavaju, čak i oni koji nisu svesni u kojoj meri politička situacija može eskalirati. Ljudi nađu način. Svako na svoj način.


Godine 1991, Škumbin Krieziu je bio student na Pravnom fakultetu i mladi izvođač zabavne muzike. Sa isključenjem Albanaca iz javnog života sve je moralo biti preispitano. Nekada slavljeni i nagrađivani pevač i njegova porodica sada su morali pronaći svoj način opstanka. „Labia“ je bila forma opstanka za Škumbina i njegovu porodicu. „Labia“, koja je postala jedan od simbola u životima ljudi na Kosovu tokom devedesetih godina i u životima onih koji su odrasli neposredno posle rata ‘99. na Kosovu.
Bila je simbol u smislu da su muzika, filmovi i praznične emisije koje je proizvodila i distribuirala „Labia“ bile jedne od retkih „normalnih“ razmena u tim nenormalnim vremenima, i kao takve postavile referentnu tačku koja se danas ne može prevazići dok stvaramo sliku televizijske produkcije i zabavne industrije u zemlji. „Labia“ je produkcijska kuća osnovana na Kosovu 1991. godine, tokom tamnih devedesetih. „Labia“ je proizvodila i distribuirala muziku različitih žanrova, filmove i svečane novogodišnje emisije sa muzikom i skečevima. „Labia“ je imala tri prodavnice u Prištini i distributivnu mrežu na Kosovu i u inostranstvu.

EROR – GREŠKA NA TRACI

Nešto mi smeta, poput „greške na traci“, dok gledam unazad video-snimke koje je „Labia“ proizvodila devedesetih godina. Čini se kao da te uspomene nisu moje, kao da pripadaju priči kojoj ja ne pripadam. Ali bila sam deo toga. I znam da je mnogo mladih ljudi u ovoj zemlji bilo deo toga. „Hajde me Shuplakë“ grupe La Fazan je produkcija koja se bazira isključivo na materijalima koje smo tada gledali putem „Labia“ produkcije. „Hajde me shuplakë“ nije mi novina, već pokreće nešto u mom sećanju s čime sam upoznata. Zbog toga ne mogu to smatrati ničim drugim do potrebom mladog benda da prisvoji taj deo svoje priče. Da se smeste u tu priču u kojoj se osećamo da ne pripadamo.


Iskusila sam radost razmene video-kaseta koje smo nasledili iz vremena pre rata, koje su postale deo porodičnih kolekcija u predratnim godinama. Žive su uspomene na borbe koje smo, kao deca, vodili s odraslima ne bi li gledali skečeve umesto da slušamo pesme. Dobro se sećam radosti kada bi neki od mojih rođaka imao drugi, prvi ili treći deo nekog izdanja. „Imam broj 1, imaš li broj 2“ nije bila samo razmena, već celo iskustvo razmene kaseta, odlaska i preuzimanja „dela koji nedostaje“ jedni kod drugih i uzbuđeno vraćanje kući, okupljanje ispred televizora da odgledamo taj deo koji nedostaje. S obzirom na izazovnu ekonomsku i socijalnu situaciju neposredno posle rata, pretpostavljam da je bilo previše očekivati da prosečna porodica tog vremena bude spremna da potroši novac potreban za kupovinu sva tri dela neke video-kasete.


Nešto od čarolije mog detinjstva nestaje kada mi Škumbin danas kaže da je podela prazničnih izdanja „Labije“ na tri kasete bila pragmatična i ekonomska odluka, jer su umesto prodaje jedne video-kasete po tržišnoj ceni prodavane tri takve kasete, a proizvodnja kaseta, koja je tada bila retkost i morala se vršiti u fabrikama u Srbiji i Hrvatskoj, bila je lakša kada je film bio kraći. Pa opet, izuzetno dobro poznajem taj osećaj razočaranja.


Odrastala sam u zemlji u kojoj se istorija uči kroz krajnosti, a sve što je između, prostori u kojima zapravo leže ljudska osećanja i iskustva, moraju proći kroz filtere validacije da bi se isplivalo na površinu.
Ne želim reći da je tragično ne govoriti o tome ili ne priznavati doprinos produkcijske kompanije koja je ipak imala suštinski poslovni karakter, ali je tragično što nismo uspeli da stvorimo prijateljsko okruženje da prepoznamo i prihvatimo ljudska iskustva koja postoje, koja su se desila mnogim ljudima van validiranih istorijskih okvira. I iznad svega, moramo ih koristiti kao pokazatelje upravo toga – duboko ljudskog iskustva i osećaja – što je slabo dokumentovano ovde.


„Labia“ je proizvodila od svega pomalo sve dok su šanse ljudi da budu izloženi kulturnim i umetničkim figurama bile ograničene, i u vreme kada se izbor suzio, jer su mogućnosti razmene i izlaganja, koje su već bile oskudne, bile potpuno uskraćene. Ipak, život je tekao dalje, ljudi su nastavili da vole narodnu, pop, rep, rok muziku, organizovali su zabave i okupljanja, gledali filmove sa kojima su se identifikovali, i iznad svega, ljudi su i dalje imali potrebu da se smeju, možda više nego ikad. I ljudi su se smejali! Smejali su se toliko i nastavljaju da se smeju i danas uz praznična izdanja koja je „Labia“ proizvodila devedesetih godina. Često kad se okupimo citiramo skečeve „Labije“. Često pevamo pesme iz tih vremena, koja i nisu bila tako davno. U stvari, pristupanje sećanjima na to vreme, iskustvima tog vremena, neizbežno podrazumeva proučavanje „Labije“.

Skok unapred – 2023.

Godina je 2023. Sedim ispred svog računara proizvedenog 2020. godine, koji prema današnjim standardima tehnološke potrošnje i proizvodnje predstavlja „zastareli“ model. Brzo sam napredovala od razmene video-kaseta do DVD-a i CD-a, sve do veštačke inteligencije. Kratko sam živela u periodu uzbuđenja oko razmene video-kaseta, a još duže u periodu kada nije bilo potrebno ulagati nadljudske napore da bi se pristupilo informacijama.


Danas, Kosovo nema štampane novine. Verujem da ćete me razumeti što sam pomislila da je skoro nemoguće kada mi je Škumbin rekao da se najveći marketing za produkciju „Labia“ devedesetih godina odvijao u malim marketinškim prostorima tadašnjih štampanih novina, koji nisu bili jeftini! Brzo sam odrasla kroz sve ove tehnološke napretke da mi se čini kao da ne mogu odjednom sve da apsorbujem.
Sada, u svojim stalnim naporima da „popravim grešku na traci“, sedim ispred kompjutera i pažljivo slušam pesme Armenda Redžepagića, Adeline Ismaili, Violete Redžepagić i mnogih drugih koji su postali deo našeg svakodnevnog života. „Betohem në këngë“ (1998) Armenda Redžepagića čini da poželim da budem na mestu nekoga ko je 1998. godine, kada je sloboda bila tako žarka želja, pevao „Trebaš mi kao sloboda“.


Možda društvo tada nije bilo spremno da se suoči sa stihovima kao u pesmi „Mos ma ndal“ Adeline Ismaili ili u celom albumu „Viviene“ Violete Redžepagić. Ali tako se društva razvijaju, ponekad brzinom svetlosti, jer ponekad se život dešava na najneprikladnijim mestima, kako bi to rekao Džejms Boldvin.
Danas ove pesme govore drugačije o tim vremenima, kao i o sadašnjosti. Danas proslavljamo ove pesme ne samo kao dokaz prošlosti već i kao nešto što „lepi traku“ posebno za naše generacije koje ne pripadaju ni tom ni ovom vremenu. Tako nam pomaže da popunimo praznine koje je stvarala polarizacija istorije, ostavljajući „manje“ priče van fokusa i često nas terajući da osećamo kako naše priče iz „sive zone“ nisu vredne prihvatanja jer smo osećali da se moraju takmičiti sa ekstremnim polovima istorije junaka i izdajnika, kojima ne moramo svi pripadati.


Upoznala sam produkciju „Labia“ kroz novogodišnja praznična izdanja, koja su neodvojivi deo porodičnih sećanja, a kasnije sam je ponovo otkrila kada su osobe i pesme koje sam upoznala putem „Labije“ postale oličenje otpora našeg vremena, poput Adeline Ismaili, čije pesme čujem na skoro svakom prajdu na današnjem Kosovu. I „Labia“ je možda postavila određene estetske temelje, o kojima možemo raspravljati i ponovo ih procenjivati, ali ne možemo zanemariti dokumentaciju i inkluzivni karakter rada koji je obavljen tokom tog vremena velike tame.


Na kraju našeg razgovora, Škumbin mi je rekao da se rat vodio na dva fronta: kroz očuvanje duše i kroz otpor oružanih snaga. Srećom, ljudi su preživeli čak i pevajući. I srećom, postojale su pesme i skečevi. „U mračnim vremenima / hoće li biti i pevanja? / Da, biće i pevanja. / O mračnim vremenima“, govorio je Bertolt Breht.

Da li nam danas treba produkcija i zabavna industrija čija je misija da očuva dušu umesto da je obogati? Da li treba validirati potrošnju umetničke produkcije na osnovu toga da li nas čini da se smejemo ili ne? To su otvorena pitanja za raspravu i razmišljanje. Ja kažem da, hajde da konzumiramo umetnost da bismo se osećali dobro i smejali, ali pobrinimo se i da prepoznamo veliku istinu među nama, da društveni procesi sa kojima se današnja društva suočavaju traže umetničku produkciju koja prekida začarane krugove zona komfora, koja se suočava i podstiče reakciju, organizaciju i svest za inkluzivnija i otvorenija društva.

*Ovaj tekst je u originalu napisan na albanskom


Aurela Kadriu je sociološkinja, istraživačica i menadžerka u kulturi. Na studijama se bavila sećanjem i savremenom istorijom Kosova i bivših jugoslovenskih republika. Njene studije u vezi s kulturom, sećanjem, javnim prostorom, rodom i sociourbanizmom objavljene su u digitalnim arhivama, kao i u knjigama, člancima, filmovima i izložbama. Trenutno radi u organizaciji Qendra Multimedia – nezavisnoj kulturnoj organizaciji fokusiranoj na savremeno pozorište i književnost.