JESMO LI MI TO ZAPELI ?

Ogled o procesima izgradnje mira u zemljama bivše Jugoslavije[1]

Ratovi raspada SFRJ završili su pred četvrt stoljeća, otprilike. Mnogo je toga sadržano u riječi ‘otprilike’. Mi baš i ne znamo kada su završili. U Hrvatskoj se uobičajeno misli na operaciju „Oluja“ u kolovozu/ augustu 1995, no mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja formalno je okončana tek u siječnju/januaru 1998. Računamo li sukobe u Sloveniji 1991 i Makedoniji 2001 kao ratove ili ne? Što sa statusom Kosova? Što točno znači ‘završili’ ako su ‘apetiti’ politika iz susjedstva BiH i dalje prisutni prema zemlji koja ima najmanje 95 940 mrtvih a čije se ustavno uređenje najblaže rečeno može nazvati nefunkcionalno.

Naizgled nebitna pitanja, možda i nisu nebitna. U Hrvatskoj nema jasnog datuma početka rata, tako ni ne čudi nepoznavanje kraja. Što je s ‘bombardovanjem’ Srbije i Kosova ? Rat, strana intervencija ili nešto treće?

Kakvo je stanje mirovnih napora na prostorima bivše Jugoslavije? Namjerno ne koristim eufemizam ‘regija/ region’, Jugoslaviju treba vratiti u povijesni diskurs koliko god jer je bar u Hrvatskoj izbačena sintagmom ‘bivša država’, kao da nas je strah od imena. Nekoga sigurno i jest. Nedavni parlamentarni izbori u Crnoj Gori, iznenada su uzburkali štošta, a prijetnje ‘onima druge vjere’ nisu ni šala, niti za podcijeniti. Hoće li opet biti ratova?

Odgovor nema nitko osim možda onih koji ratove planiraju. Ratove uvijek netko planira, srećom većina njih se nikada ne ostvare. Mi kojima je stalo do mira, aktivno radimo na njemu,  moramo se zapitati neka druga pitanja. Kako ovo što radim sprečava slijedeći rat? Kako bismo živjeli da nismo radili ništa mirovno svih ovih godina? Zašto se osjećamo nebitni u našim društvima a ako stvarno jesmo zašto nas se pažljivo i sustavno ignorira, opstruira ? Važna pitanja, imamo neke odgovore svatko za sebe. Imamo li zajedničke?

Pogledajmo situaciju sada, 25 godina nakon Daytonskog sporazuma, potpisanoga u Parizu. Krenimo obrnutim putem, za čas zaboravimo sve dobro što smo napravili. Smognimo snage za kritički osvrt, tko zna što može izaći iz njega.

Mir se ne gradi u uredu

Uredi, kancelarije nisu same po sebi ni dobre ni loše, naravno. Ideja, da boravak u njima doprinosi miru jeste loša. Ured je sredstvo, pomagalo, poput odmorišta na autoputu, odmorimo se, napunimo gorivo, sagledamo kako nam ide, odlučimo kojim tempom nastavljamo dalje. Odmorišta ipak nisu autoput. Kancelarije mirovnih organizacija postoje iz niza objašnjivih razloga: treba administrirati novac za rad, treba taj posao ‘uozbiljiti’ ako se želi dobiti ‘ozbiljne’ novce, zaposlenje postaje nužda jer treba obitelj prehraniti, ured olakšava fokusiranje na projekte, komunikaciju s drugim organizacijama, sastanke, planiranja, evaluacije, svašta nešto – što nije nužno mirovni rad. Često jeste koristan no koliko sprečava nasilja, buduće ratove, teško je pitanje.

Problemi koje treba rješavati nisu oni iz ureda, oni su negdje drugdje, između prognanika, povratnika, ostanika, žrtava, počinitelja, svjedoka, onih četvrtih i petih, znajući da granice između ovih etiketa ne postoje, sve je ispremješano, uključujući vjere, nacije, pismenost, moralnost, lojalnost, radišnost.

Problemi su u centrima moći do kojih slabo dolazimo, u nepostojećoj Arhitekturi mira, jer nam se društva ne oporavljaju nakon ratova kako bi se mir izgradio. Ne, oporavljaju se navrat, nanos, s kaotičnim uplivima stranaca, malicioznim interesima susjeda, izuzetnim postignućima od lokalnih anonimusa do rijetkih političara i sjajnih hip hopera.

Uredi su zgodno i korisno pomagalo. Mirovni se rad u njima ne radi. On se radi tamo gdje živimo. Točka.  To znači ako ti je ured u Zagrebu a problem vidiš u Vukovaru, odi tamo živit, bar mjesec dana svakih pola godine, ili bar jedan tjedan svaki mjesec, godinama. Isto važi i za Sarajevo, Beograd, Skopje …

Čujem odgovor da treba podržavati lokalne inicijative, ne nužno ići živjeti u mjesta velikih potreba. Zvuči dobro, no tih je inicijativa premalo, slabe su i ništa manje važno – u svom je ‘selu’ najteže raditi. Ako nam je stvarno stalo do pomaka, do ozbiljne izgradnje mira, moramo živjeti ‘na licu mjesta’.

Kada to nije moguće razmislimo što podrška jeste? Poznajemo li stvarno naše partnere u manjim mjestima, provincija je jako kriva riječ no koristi se. Znamo li što ih muči? Koliko ih često viđamo? Koliko smo često bar dan, dva sami s njima? Gledamo li u njima partnere na projektima ili sugrađane koji stavljaju glavu na panj radeći za mir? Kako ćemo ih podržavati kada ne bude projekata, novaca, kako ćemo te veze održavati? Shvaćamo li da su oni ključne niti u onome što Lederach zove „nenasilno društveno tkivo“. Bez tih niti, nema održivog mira.

Mir ne grade organizacije. Zar ni mirovne?

Ovo je teško za probavit, treba vremena. Mogu navesti mnogo jakih razloga da je ova tvrdnja netočna. No zapitajmo se: Živimo li u miru danas? Miru, kojem sam baš ja doprinjela ili moja organizacija bez obzira tko radio u njoj? Miru obilježenog pravdom i blagostanjem?

Iznimke potvrđuju pravilo, no što ako mi samo situaciju činimo podnošljivijom, onima slabima pogotovo. A što ako smo ipak više humanitarci, oni koji saniraju, radije nego oni koji transformiraju.

Imamo li snage to sagledati, ako treba i sebi priznati? Pomoglo bi nam to da bolje i lakše nastavimo koristan rad. Koji nije uvijek mirovni. Pitanje je onda tko gradi mir?

Tu su ljudi iz raznih profesija, umjetnice, učitelji, policajci, novinarke, penzioneri, tete iz vrtića, aktivistice i uposlenici udruga, organizacija, institucija. Sama profesija ne garantira ništa što se mira tiče. Svatko od nas može miru doprinositi ali i ratu, bar onome u nastajanju, nasilju koje buja.

Mir grade ljudi, sami i uvezani koji vjeruju da je drugačiji svijet moguć. Koji su mješavina rudara, pjesnikinje i maratonca, slijepca i mudraca, kuharice i plesača. Grade ga tako da tu drugačijost na dnevnoj razini upražnjavaju pozdravljanjem namrgođenog komšije, razgovorima s profesionalnim mrziteljima, inzistiranjem na zakonu ako je dobar, na njegovoj promjeni ako je loš, svjesni svojih mana i nedostataka ali i svojih vrlina i talenata.

Graditeljice mira su putnice koje dva puta putuju istovremeno, onaj koji vodi društvo ka miru i onaj koji nas vodi ka samima sebi, svome istinskome ja.

Oni koji se spremno odriču nasilja svake vrste, oni koji su spremni u nasilniku ljudsko biće vidjeti.

Mir gradimo onda kada iskoračimo iz vlastitih ograničenja. Svaki taj iskorak je mir po sebi, koliko god nemirni i uplašeni se osjećamo dok koračamo iz vlastite zone komfora.

Nema puta ka miru, mir je put. Koliko organizacija znamo koje su se makar približile onome o čemu ta izjava govori?  

Pojašnjava mi se da mir grade pojedinke, individualci poput Emira Hodžića kada je sam stao u Prijedor s bijelom trakom[2] 2012.  Još je bolje kada se povežemo, ne projektno nego ljudski, s misijom da nam je svima stalo do mira, pravo stalo.

Organizacije su tu da nam pomognu, da nas podrže, da nas ljudi ozbiljnije shvate bar dok ne uvidimo svi da nam ne treba organizacija da stane iza nas dok radimo pravu stvar.

U čemu smo najviše griješili

Velika i nezahvalna tema, zato ju i moram otvoriti. Greške, što bi one bile?  Nešto blizu koncepta ‘krivog puta’.  Sve od 90-ih pa do danas ne odustajemo ići protiv mržnje, laži, nasilja, rata, podjela, bezakonja, korupcije, mizoginije. Tako treba, znam, sam tako živim i radim. No koliko smo snage potrošili? Na šta točno? Kada je jak vjetar, olujna kiša, sklonimo se, pričekamo. Mi smo za rat, ubijanja, paljenja mislili da je vrijeme kada se pritajimo, vlastite rane vidamo, čekamo da zlo prestane. Nismo primjetili ili jesmo ali kao da nismo, da je ideologija nastavljena. Ideologija šovinizma, nacionalizma, pljačke, primitivizma u onom lošem smislu. Dvadeset i pet godina nakon ratova, vladajući akteri su više manje isti. Cijelo to vrijeme smo radili na promjeni, gradili mir. Možda smo se trebali pritajiti? Čuvati snagu, učiti, upoznavati se bolje međusobno, sami sebe prije svega.

Naši su ratovi, kao i svaki ratovi, nekome trebali. Radi bogaćenja, sticanja moći, preraspodjela uticaja, vječnih igara u kojim su ljudi potrošna roba. Nismo se na to fokusirali. Bavimo se posljedicama ratova ne uzrocima. Ipak, nije točno, bavimo se uzrocima slijedećih ratova svakom mirovnom edukacijom, svakim ulaganjem u osobu koja se voljna miru posvetiti, neposluhu umjesto poslušnosti. Meni osobno je jako osvježavajuć i inspirativan bio redatelj Janko Baljak KOREKOM-a, u Sarajevu 2019: „Sve nas je manje. Mi smo izgubili. Naše vrijednosti su u manjini. Nemojmo se praviti da će se to uskoro promjeniti. “  Moj kum Adnan Hasanbegović je odmah reagirao:“ Rad s ratnim veteranima pokazuje da se može i da ima uspjeha.“ Uskočio sam mu: „ Ado, nije on rekao da nema smisla to što radimo, samo nas je podsjetio da je posao ogroman i zapravo čestitao zato što ne odustajemo. Naše vrijednosti i mi smo u manjini, utoliko je važnije da ih promoviramo, jer su univerzalne.“

Izgubili smo ali se ne predajemo. Tu dolazimo do najbitnijega. Ne predajemo se jer ne vodimo  bitku za mir, gradimo svijet suradnje ne bitaka. Suradnja, građenje odnosa to je naše poslanje, tu predaja ne postoji kao koncept jer nema smisla.  Zbog sebe mir gradimo, zbog sebe taj divan osjećaj nošenja svjetla, koliko god malog po mraku s drugima dijelimo, s mladima, slabima, povrijeđenima, onima koji rat određuje živote još uvijek.

Ima li smisla sve ovo, svi ti napori izgradnje mira? Pitanje je loše postavljeno. Moramo precizirati, svatko za sebe, što nam znači smisao. Preispitati se koliko smo iskreni a koliko dajemo ‘točne odgovore’, sagledati što se realno moglo napraviti. Nije lako, uvijek hoćemo više, ipak pomaže podvući crtu, osvrnuti se.

Paušalni odgovori o (ne)manju smisla svog našeg rada govore o nama, ne o transformacijama kojima smo doprinijeli. Protivnik je i svijet kojem pripadamo, odakle novac stiže, svijet željan logičkih obrazaca, brojeva, prepun unaprijed zadanih rubrika koje traži da popunimo, znajući da o popunjavanju ovisi buduća podrška ili njen izostanak. Krivo postavljeno, ona transformacija svijesti, ponašanja, onaj dolazak do kapi koja će preliti čašu, do iznenadnog, kvantnog skoka ili do naglog povratka u mrak prošlosti, to se ne iskazuje brojevima, toga nema u izvještajima. Toga ima za pažljivog slušača u lokalnim kafanama, o tome govore svi naši ‘korisnici’ u pauzama, kada se ‘ne radi’, a mi to prešućujemo, jer nam se često ‘ne uklapa’. Rijetki su oni među nama koji će iskreno napisati u izvještaju da je radionica trajala samo pola sata a da su ljudi kafenisali tri sata jedni s drugima.  To se ne piše, vratit će nam donator izvještaj na doradu ili će tražiti novac nazad. A možda su baš u tim satima kafenisanja neke važne barijere probijene, neke krive slike o drugima, neka teška pitanja postavljena, konačno.

Što sada?

Postavimo kao tezu da smo zapeli, već godinama, ne svi, no mnogi, zapeli smo kao pokret, mirovni, regionalni, pokret koji gradi promjenu. Iznenađenje, ako smo zapeli – to je dobra vijest.

Zapeli smo jer smo intuitivno shvatili da ovako dalje ne ide. Možemo gomilati aktivnosti, možemo povećavati budžete, dovodimo sve više ‘korisnika’, sami idemo na sve više edukacija. No promjena, ona željena, potrebna, sanjana, nam izmiče, kao jegulja. Sada je tu, još malo, a onda je više nema.

Promjena se već dešava, zapravo ona nikada nije prestala. Sav naš rad je jedna velika promjena, no rijetko ju tako sagledamo. Zaboravljamo važnost sagledavanja sebe kakvi smo sada a kakvi smo bili prije pet godina, deset, petnaest… Nije slabost nego je vrlina što smo Balkanci ili kako god opisali ovu našu periferiju bogate i uređene Europske Unije, na susretu s Mediteranom i Istokom.

Zašto vrlina? Iz niza razloga koje ne vidimo jer smo pomješali lončiće. Nismo korumpirani jer smo Balkanci nego jer nas je vijekovima korupcija održavala dok je drugi s nama vladao. Nedostaje nam iskustvo da je korupcija krađa, štetna za nas i za ljude koji su nam važni, da krađom uzimamo sami sebi. Nama to iskustvo tek stiže, polako ali stiže. Mi ne znamo što znači imati svoju državu, nemamo višestoljetno iskustvo raspolaganja zajedničkim novcem. Balkanci, to znači da osjećamo više nego što razmišljamo, znam da zvuči loše no ne mora biti. Svijet 21. stoljeća je kompliciran, nepredvidljiv, nije kakav smo očekivali. Hoćemo li ga moći shvatiti? Što se točno događa s klimatskim promjenama, pandemijom, porastom agresivnih konzervativnih populizama, umjetnom inteligencijom?

Teška pitanja i za najveće mislioce. Kako odgovaramo mi na njih? Ne tako glupo kako na prvu izgleda. Odlaskom u sređenija društva, brinući za podmladak, izigravajući službene ideologije (šovinizam, umiveni ili ne) tamo gdje možemo, među komšijama recimo, kada smo sami, izigravajući stroge zakone EU pa zarađujemo zbrinjavajući njihov otpad, proizvodeći lažne vijesti za onoga tko bolje plati. Ulaskom u politiku da bi si osigurali boljitak. Znam da zvuči ironično, no nije. Politika u nas osigurava sigurnost, zapošljavanja, povezivanja među svojima, izgradnju zajednice na svoj način, zaštitu od progona, pristup mjestima odlučivanja. Mnogi među nama olako odmahnu glavom na spomen Balkan, a značajno klimaju kada je recimo Njemačka u pitanju.  Niti smo mi Njemačka niti je Balkan loš sam po sebi, naprotiv, ovdje se susreću kulture, vjere, utjecaji, putevi. Marketinškim rječnikom rečeno, na izvoru smo a i na sjecištu najvažnijih puteva, savršena lokacija.

Kakve to ima veze s Izgradnjom mira? Čime se možemo pohvaliti? Koja je to izgradnja mira na ovim prostorima „Naša a svjetska“ ? Ponudit ću svoja viđenja, o njima pričam i ona inspiriraju ljude u Ukrajini ali i one iz cijelog svijeta na Akademiji Foruma ZFD blizu Kolna.

Naši dragulji

Kultura i umjetnost su godinama već perjanica građenja zdravih odnosa na ovim prostorima. Sjajne knjige, romani, pjesme, filmovi, kazališne predstave, izložbe, performansi. Nije slučajno da su mnogi od njih u svijetu priznatiji nego ovdje, tihi otpor i ignoriranje nisu tihi, jako je glasan otpor recimo Muzeju ratnog djetinjstva u Sarajevu, vrhunskoj svjetskoj instituciji. Nije niti film „Muškarci ne plaču“ ponos naš a trebao bi biti i jeste svakome tko ga je pogledao. Izdvajam, nepravedno, samo dva primjera gdje umjetnici grade mir, burgijaju gdje je najtvrđe i do svijetla dolaze. Sarajevo Film Festival je velik kako ga nitko od nas nije mogao zamišljati a ‘mala’ monodrama „Vukovi zavijaju“ u izvedbi studentice glume Tonke Mršić sinoć me protresla kao rijetko koja nudeći nam suočavanje s prošlosti, patrijarhat, siromaštvo i licemjerje kao ogledalo – neka digne ruku tko se nije prepoznao.

Ženske inicijative i žene grade mir najviše i najbolje na ovim prostorima. Od „Žena u crnom“ , „Mira sa ženskim licem“, davnog gostovanja Eve Ensler s „Vagininin monolozima“, preko svih onih aktivistkinja koje su obišle stotine sela i gradića, zaselaka, kuća i domova. Ravnopravnost žena je kao antiratni test na našim prostorima, prilično siguran znak da zajednica ide smjelo s mirom u srcu naprijed. Radi se o ženskom principu komunikacije, suradnje, brige za one kojima briga treba. Nije velika mudrost. Radi se i o otporu ideji da je diskriminacija (žena) prihvatljiva, čak i poželjna. Nije nikad, ne mora svaka žena završiti fakultet ali mora svaka žena imati priliku i podršku da ga završi. Zašto? Bar iz ‘banalnog’ razloga da je to put ka pametnijim, suradničkim politikama koje brinu o potrebama zajednice a ne o novcu i moći. Manje banalan razlog je da društvo koje diskriminira, stagnira, drži vrata nasilja, rata, otvorenima.

Ratni veterani su na ovim prostorima otišli par koraka dalje od svjetski prihvaćenog DDR-a (Demobilizacija, Razoružanje i Integracija) prema građenju mira. Godine najtežeg rada, rudarenja, su uložene kako bi  bivši neprijatelji iskoračili i zajedno slali poruke zajedničkog življenja u miru. Zašto najtežeg? Ponajmanje zato jer veterani ne bi bili za mir, no pritisci okoline protiv iskoraka su izuzetno jaki. Strah od svojih a  ako ne strah onda nelagoda, potreba da se pritisku odupreš pa i kada si mirovni aktivist pa ti kolege kažu: Što ti to treba? Oni su ubijali.  Ratni veterani su ponajbolji primjer borbe protiv zatvorenosti ‘među svoje’ koja nas sve košta manjka suradnje i prosperiteta.

Ekološke inicijative nisu zalutale u ovaj članak, naprotiv. Neko ih vrijeme nismo sagledavali kao mirovni rad, no to se ispravlja. Briga o rijekama, šumama, čistom zraku, životinjama, o zajedničkim dobrima, parkovima, briga je o životu, čista izgradnja mira, koncentrat. Naučili smo da nije više dovoljno govoriti o ljudskim pravima, bez brige o prirodi, biljkama i životinjama, planeti, nema nam opstanka. Ekološke inicijative nisu nikad ograničenog djelovanja, svaka je univerzalna. Doba suradnje, stapanja, ekoloških i mirovnih napora je tu, stiglo je. Prihvatimo to, s isprikom ali i s osmijehom. Nema mirovnog rada koji nije ekološki i obrnuto.

Mirovno obrazovanje nije zadnje u ovom nasumičnom poretku. Ono ima potencijal najvrijednijeg jer je ulaganje u ljude, ponašanja, promjene, budućnost. Mnogo učitelja od Vardara do Triglava, ponekad i potajice, promoviraju brigu za život, otpor nasilju, poslušnosti. Biti će ih i mnogo više kada hrabrije iskorače iz uloge onoga koji poučava u ulogu ravnopravnog u procesu učenja. Kada shvatimo da su nam učenici resurs, da je učenje razmjena, da stalno učimo čak i kada se tome opiremo, veliki smo korak napravili. Nisu najbolji oni treneri koje grupa pažljivo sluša nego oni koji potiču da svi u grupi pažljivo osluškujemo sebe, prije svega. U svakom slučaju mnogo je kvalitetnog rada na mirovnom obrazovanju i nije slučajno što se vlasti aktivno opiru tome. Rijetko koja vlast je sprema podnijeti osvještene, aktivne građane i tu je odgovor naših pitanja. Smisao građenja mira je promjena koncepta vlasti u koncept odgovornog upravljanja. Ima toga već po općinama i gradovima, nije slučajno da se ne zna baš za njih u doba kada stranke kontroliraju svoje interesne zone. Koliko mi te sjajne primjere povezujemo?

Suočavanje s prošlosti donijelo nam je „Bosansku knjigu mrtvih“. Naši su ratovi bili možda prvi i zadnji jako dobro dokumentirani ratovi. Imena stradalih nam trebaju u društvenoj memoriji, ne brojke, konkretni su ljudi ubijeni, mučeni, ranjeni, prognani.  Dokumentacija ICTY će tek davati materijala za rad, moji susjedi SENSE[3] Centar u Puli obilaze čak i učenici. Namjerno pišem ‘čak’ jer našim politikama ne gode istine o ratu, no važno je da imamo mnogo prikupljenih svjedočanstava, snimki, dokumenata. Mnogo važnije nego nam se čini.

Rekao bih da među graditeljima mira u regiji vlada neko među-stanje, neka tranzicija generacija, pristupa, prioriteta. Za razumjeti je umor i zbunjenost starijih jer napredak nije kakav smo očekivali. Govori to ponajprije o nama – iskusnima, nerijetko smo sami prepreka promjenama, ne mjenjamo svoje pristupe godinama. Mladi su danas negdje drugdje, ne u politici, ne u izgradnji mira, čuje se redovito kao žalopojka.

Probajmo to čuti kao informaciju, nađimo načina otvoriti tim mladima mogućnosti koje im trebaju a sami ih neće lako otvoriti. Umjesto kuknjave pratimo gdje je dobra, rastuća, osvježavajuća, konstruktivna energija. Čuda se tada dešavaju ali samo ako svoju ulogu vidimo kao poticatelje života, ne organizatore, ne iznad mladih. Oni osjećaju što žele, no mi ih često ne čujemo.

Umjetnost, ravnopravnost, priroda, vlastiti razvoj, ljudi koji znaju što je rat i voljni su protiv njega raditi, to sve je već tu, oko nas. Suspregnimo želju za kontrolom, očekivane rezultate i ciljeve a ubacimo prije svega komunikaciju i suradnju, znatiželju i učenje.  Napisati ću i ljubav iako se sjećam sebe i svoga grča kada mi je to netko spominjao pred dvadesetak godina. Da, ljubav, duhovnost, nekome u pecanju, biciklizmu. šahu, nekome u vjeri, treba nam duhovnost. Nema građenja boljeg društva bez nje.

Stanje je upravo onakvo kakvo treba biti. Kada to i mi prihvatimo, vidjet ćemo željenu promjenu. Ako smo zapeli, u sebi smo zapeli. Orijentirani prema cilju koji smo si zacrtali, prečesto zaboravimo sebe, svoje zdravlje, kolege/ice pored nas. Gubimo tako najbolje među nama jer nam nije prioritet vlastito zdravlje.

Nismo smjeli Gorana Bubala izgubiti, samo da smo uveli redovne sistematske preglede. Nije kasno da počnemo. Netko mora prvi.

To je iskaz brige, čuvanje najvažnijeg resursa – ljudi koji grade mir.

Goran Božičević, mirovni aktivista, rođen je 1962. godine u Zadru. Mirovnim se radom bavi od 1993. Radio je u svim post YU zemljama, Ukrajini, Albaniji itd. Mirovni je edukator i pokretač MIRamiDA treninga. Autor je „Gradnja Dijaloga“ – Izabrani primjeri rada na pomirenju u Hrvatskoj. Blizak je kvekerima i menonitima. Živi u Bujama, Istra.

Foto: Dialogue in Action, Februar 2020, Kyiv, Ukraina


[1] Naslov se referira na tekst uticajnog članka Lade Zimine i Simona Fishera iz 2008. „Gubimo li vrijeme? Otvoreno pismo graditeljima mira“ http://www.konfliktbearbeitung.net/downloads/file1042.pdf  Goran Bubalo pobrinuo se za prijevod na bosanski jezik. Tekst je izazvao mnoge reakcije i inspirirao mnoge od nas.

[2] https://azra.ba/vijesti/181547/dan-kada-je-emir-stajao-sam/ i mnogi drugi tekstovi.

[3] http://sensecentar.org/hr/node/2