O ratu i miru

O ratu bismo se trebali moći složiti da je anticivilizacijski, rušilački i nepoželjan. Uprkos tome, njega ne treba gledati kao na anomaliju već kao društvenu realnost. Istorija je pokazala da je rat njen osnovni fenomen time što je zasjenio i potisnuo sve druge istorijske sadržaje. Time je rat postao dio ljudskog iskustva, neophodna komponenta u razumijevanju prošlosti i civilizacije. Iz tog razloga rat treba razumjeti kao fenomen našeg društva i stvarnost.

Međutim, prihvatiti i razumjeti postojanje rata kao društvene stvarnosti ne znači opravdati ga. Štaviše, treba biti oprezan sa svakim pokušajem opravdavanja rata jer pokušati opravdati rat znači staviti nešto iznad ljudskog života, patnje i stradanja. Teško da je ijedno opravdanje dovoljno dobro za one koji su proživjeli i preživjeli rat. Isto tako nijedna teorija ili filozofija ne može opravdati suze i krv, ili vratiti ubijene, ranjene, nestale. Ipak, ono čemu nas te iste suze i krv mogu naučiti je kako i zašto moramo raditi na miru i kako i zašto da ga cijenimo.

Mir se ne dešava sam od sebe, već je rezultat ljudskog djelovanja. Možda se čini da mir nastupa prestankom rata, ali potrebno je mnogo truda da se to postigne, a još više da se zadrži. Treba uskratiti svaku podršku politikama i ideologijama koje vode ka sukobu.

Jedna arapska poslovica kaže, mir dolazi kroz razumijevanje, a ne kroz sporazume. Razumijevanje mira, učenje o njemu i podizanje svijesti postaje zadaća svakog razumnog i odgovornog pojedinca. Jer puki strah od rata u stvari često vodi samom ratu – ukoliko mi ne reagujemo prvi, naš neprijatelj hoće. Instrumentalizacija rata kao prijeteće paradigme je vidljiva u svim područjima društva – politici, ekonomiji, kulturi, pravu.

Ako je rat je nastavak politike dodatnim sredstvima, što je tvrdio Karl Klauzevic, onda trebamo sveukupno izbjegavati takve politike i ideologje. Recimo da sukob političkih, vojnih, ekonomskih interesa jeeste neminovan. Stoga možda rat jeste rezultat usmjerenog ljudskog djelovanja i ima svoje interese i dinamiku, ali nije neminovno rješenje, bar ne u 21. vijeku.

Nesumnjivo je da postoje i drugi aspekti rata i mira kojima se moramo pozabaviti. To su oni ideološki, koji započinju, vode, i nadživljavaju svaku individualnu ljudsku destrukciju. Drugim riječima, bio on racionalan ili iracionalan, rat je sukob ljudi od principa i vjerovanja. Ludwig von Mises, istoričar, ekonomist i sociolog iz vremena između dva svijetska rata još 1949. je govorio da bi se postigao mir nije dovoljno pobijediti agresora, već je puno važnije pobijediti ideologiju koja je uzrokovala rat. 

Ideologije su više od političkih uređenja – one su sistem vjerovanja koji se često temelji na problematičnim interpretacijama kulture i istorijskog nasljeđa. Tako na Balkanu najviše do izražaja dolazi iredentizam, politička ideologija prema kojoj država teži da obuhvati sve izgubljene teritorije i teritorije gdje etničke njene manjine žive. Neki od takvih nacionalističko ideoloških projekata su Velika Srbija, Velika Hrvatska, Velika Albanija.

Von Mises u vezi toga napominje da sve dok postoje narodi koji vjeruju da im geografija ili istorija daju nadmoć ili pravo da pokore druge rase, nacije ili pojedince, trajni mir nije moguće postići. Zato je Von Mises tvrdio da je jedino što može nadvladati i spriječiti rat ono stanje uma koje vidi taj isti rat kao vrhunac ljudske destrukcije od koje niti jedan pojedinac ili nacija ne smije i može imati koristi; ali takođe i ono stanje uma koje ratu pristupa kao društvenom fenomenu – analitički i kritički, bez ustručavanja. Drugim riječima, pojedinac sposoban uočiti društvene procese koji vode ratu i na vrijeme djelovati protiv njih.

Opasnost ideologije je u tome što je ona prikladna, prilagodljiva i često neprimjetna. Možemo se poslužiti Karl Manhajmovom definicijom da je ideologija društveno uslovljeno mišljenje. One su skup pojednostavljenih ideja u kojima se pojedinac lako pronalazi, a često i ostvaruje. Može se nalijepiti na majicu, pjevati, marširati uz nju. Razloge za to možemo pronaći u raznim aspektima čovjekovog identiteta, od želje da se mijenja svijet do straha od marginalizovanosti. U mnogo slučajeva ideologije počinje tamo gdje prestaje kritički razum, obzirom da im ljudi pristupaju emotivno i sa iracionalnim zanosom. Naravno, to ne znači da je svaka ideologija automatski nepromišljena, već da ideologija veoma lako preuzme kontrolu nad nepromišljenim pojedincem i metastazira u nešto neželjeno.

Možda jeste ironično govoriti o miru kroz raspravu o ratu. Međutim, ni o ratu ni miru nije dovoljno samo govoriti. Dovoljno se govori “nikad više“. Treba razumjeti da pojedinac svojim odlukama, vjerovanjima i akcijama doprinosi ratu ili miru, jer ni jedno ni drugo ne postoje van ljudskog domena, niti se događaju bez razloga, oba su rezultat ljudskog djelovanja. Ono što je potrebno je pojedinac svjestan logike rata i ideologije, te svjestan okolnosti pod kojima se one ostvaruju, i sposoban ih na vrijeme prepoznati i djelovati protiv svakog oblika jednoumlja i nepromišljenosti. Kako je to rekao Mirko Marjanović:

I njihov je mir savršen, i njihovi su ratovi završeni.

Samo živi ratuju, to vam poručuju naše knjige.

Sve drugo je do vas koji svoje još niste završili.

Adnan Smajić (1992) diplomirani je pravnik, trenutno na drugoj godini master studija političkih nauka na univerzitetima u Lajpcigu i Beču. Zainteresovan je za pitanja nacionalizma i kolektivnog sjećanja, te radi na istraživanju različitih praksi komemoracije u post-konfliktnim društvima.