KA PUTEVIMA SJEĆANJA

PROMJENE NA POLJU DRUŠTVENOG SJEĆANJA

Polemički rečeno i u funkciji teze, teme koje razrješavaju suočavanje sa prošlošću, a u službi su ničemu drugom do zahtjevima dana, ne mogu biti teme javnog saopćavanja, odnosno takvim postupkom se samo ridikulariziraju. Jednostavno stoga što su nedjelatne, što operiraju u pojmovnom etičkom imaginariju bez referenci na produkciju i reprodukciju društvenog života. Na taj način više liče kao na kakav samodopadljiv helijumski balon koji leti k nebu, a ne praksi.

Društvena moć nalazi se s jedne strane, a nedjelatna apstrakcija s druge. Stvarnost suočavanja zahtijeva realiziranje u zbilji praktičnog organiziranja, na „nižem“ nivou rada ili historije nego što je to pojavni mozaik individualnih manifestacija na društvenim mrežama ili kakav javni izvještaj sa radionica.  Dakle, suočavanje se odvija među ljudima, društvenim grupama, klasama, u društvenim odnosima gdje su smještene tvrde društvene prepreke i različiti, često isključivi i nepomirljivi, društveni interesi. Te prepreke se prosto imenuju kao prepreke društvenoj promjeni.

Stvar medijskog saopćavanja jeste što se razrješavanje ne odvija na mjestu popularnog individualnog, političkog i javnog komentara, već na mjestima kolektivne artikulacije i kolektivne akcije (kad je država plijen domaćeg ili stranog faktora ili kad nije u punom smislu demokracija). Komentari koji nisu upregnuti u iskustvo kolektivne ili organizirane akcije, dakle, u čvrsto iskustvo prakse, nemaju živog i stvarnog prostornog mjesta u praktičnoj djelatnosti suočavanja. Iskustvo koje proizilazi iz autorstva ovih komentara je onda iskustvo „žuči“ – zastrašivanje, prijetnje nasiljem, smrću, pomjeranje s radnog mjesta, otkazi, izgnanstvo itd. Za svrhu ovih komentara koriste se javno dostupni statistički podaci (ili dokazi),  privedeni u posebne svrhe pokazatelja, iako je to već obrađena građa, a u čijem prikupljanju se, vjerojatno, nije učestvovalo. Također, oni uključuju vlastito iskustvo i iskustvo pripovijedanja drugih.

Druga teza bi bila, već i kao opće mjesto, da ono što predmet proučavanja suočavanja s prošlošću može biti jeste da ono što živi u BiH hoće odmak od ‘92., a ne njen nastavak. Da hoće razrješenje, da bi se moglo rasterećeno krenuti dalje u budućnost. No, upravo će se mjesto odmaka namaknuti kao krucijalni problem – kao mjesto zaborava. Problem se nalazi u tome koji i čiji interesi upravljaju razumijevanjem odmaka, to jest, što nam je tu ispričano. Ili koje filozofije povijesti nad tim mjestom uzimaju prerogativ tumača. No, ovaj odmak, htjeli ne htjeli, odvijao se i odvija se zadano na uslovljen način (prevagom objektivnog poretka, odnosno, internalizacijom činjenica). To jest, da život i društvena struktura proizvedena ratom uslovljava artikulaciju bilo koje izvodljivosti promjene (koja uglavnom ostaje u domeni etičkih brbljarija) ili imaginacije napredovanja u tom pravcu – što zajedno ili ukupno znači regres. Ekonomska perspektiva i perspektiva tranzicije u iskustvu suočavanja generalno izostaje, uključujući izostanak i šire analize socijalnih borbi kroz historiju.

Poopćiti ćemo to ovako. Ono što se danas traži jeste društvena promjena na planu sređivanja pamćenja i organiziranja današnjeg iskustva i društva za kakvu-takvu, progresu orijentiranu, budućnost. Što ujedno znači i zaključenje prošlosti.

NADE BUDUĆNOSTI
Bitna dimenzija predmeta suočavanja sa prošlošću bila bi da je prošlost prospektivno davala više budućnosti (eksperimentalno, utopijski, futuristički, naučno, društveno, ekonomski, civilizacijski, kulturno), no što je sadašnjost daje danas. Pravo rečeno, perspektive danas su individualni odgovori protiv beznađa siromaštva, sitno napredovanje u svakom posjedu i pregovaranje o ropstvu.

Obrada predmeta bi mogla biti ono za što smo uskraćeni danas, a što je kao budućnost nosila prošlost. Upravo zato, jer nije riječ samo o postratnim i postranzicijskim društvima, već o dva različita modela ili paradigme, pogleda na svijet. Odnositi se prema zaboravu, a to je da se budućonosni narativ prošlosti, u ovoj sadašnjosti – u vremenu svoje realizacije, zatiče u memoriji i artefaktima kao potpuno ispražnjeno mjesto obećanja prošlosti, te i kao nasilno uskraćeno očekivanje koje se nikad nije izvršilo u svom odvijanju. Suočavanje sa prošlošću nužno jeste i djelatno suočavanje sa vizijom budućnosti.

Suočavanje onda govori o ozbiljnoj civilizacijskoj napuklini i da ono nije jedino (a pogotovo nije interpretativno) suočavanje sa ratom ili ratovima (ratni zločini) na jugoslovenskom prostoru, već i suočavanje sa onim što nam je prošlost obećavala i odavala kao budućnost, i što to obećanje više ne postoji. Sadašnjost je onda potpuni izostanak (obećanja) prošlosti. Suočavanje kao takvo jedva mnije jaz ili pocijepanost obećanja prošlosti u budućnosti koje jeste današnjost.

Promijenjene historijske okolnosti (time) nisu nikakav, kakav god, prirodni tok, nego djelatnost snaga u društvu koje su obećanje prošlosti za budućnost reakcionarno likvidirale. A čija se istina odvija u sintezi ili amalgamaciji historijskog fašizma i države koje se gradi na razvalinama i odbacivanju Jugoslavije, te konačno, i u statusu evropske periferije. Promijenjene okolnosti rezultat su likvidiranja mnoštva ljudi, obitelji, sreće, privrede, a čiji je najdalekosežniji proizvod genocid, zaborav, prebrisavanje i mijenjanje prošlosti u korist legitimacije nosioca ove promjene.

Obećanje koje je nosila prošlost za budućnost zasnivala se i razvijala na nedvosmislenosti pobjede (9. i 15. svibanj) nad fašizmom, nad ovim antidruštvenim i antinarodnim snagama (čije je ideologijsko i djelatno odstranjenje, tokom revolucije i narodnooslobodilačke borbe, otvorilo horizonte budućnosti), a koje su, recidivno, ostrašćeno i krvavo, kroz instrumente i mehanizme višepartijskog sistema u slavljenoj demokratizaciji, likvidirale budućnost, historijske nade emancipaciju, revoluciju i NOB.

SUOČAVANJE BEZ SUBJEKTA

Na pitanje zašto se suočavamo sa ratnim zločinima, prvi zdravorazumski odgovor bi bio da se više nikad takvo što ne desi (a u čiji problem onda mora ući i pitanje rezultata pomirenja u uslovima takvog odgovora – naime, ko su snage koje pregovaraju, u čije ime pregovaraju i šta pregovaraju?) I naposljetku ostaje pitanje, što se desilo? To znači da u pripremi odgovora moramo ukloniti sjenke raznih filozofija povijesti koje kolonijalno „bdiju“ nad svojim predmetom.

Onda je ozbiljno pitanje suočavanja da li je („u službi mira“) upogonjen dijaloški ili polemički obrazac odnosa prema zbilji? Ukoliko je u pitanju dijaloški obrazac, on suočavanje odvodi od stalnog mjesta suočavanja na mjesto zaborava, ukoliko je polemički obrazac u pitanju, on nas vraća u historiju i drži podalje od zaborava.

Problem dijaloškog obrasca je njegova istovremenost na dva polja. Da traži promjenu i da se oglušuje o nju. U njegovu traganju, recimo za pravdom, propitivati će činjenice (pri tome vrlo često zaboravljajući i oglušujući se na reference vlastite historije i tražeći odgovore u referencama apstraktnog prava prešućujući za koju klasu i u čijem interesu se obavlja). No, problem njegove gradnje je, već i prema prethodno pomenutoj uslovljenosti, da se ona zasniva na krvavo proizvedenim i položenim činjenicama i na mogućnostima dijaloškog pregovaranja s nasilnikom (civilne snage) koje vode u zaborav. Stvar polemičkog obrasca je politička. Perpetuiranje dijaloškog obrasca dovodi do zaborava prošlosti ili njezina iščezavanja u dijaloškom akomodiranju status quo-a (prihvatanju moći i ništavnoj, apstraktnoj, pregovornoj poziciji naspram nje). Dijaloške preferencije su često konjunkturne preferencije. Ono što treba da se radi jeste da se ovakvim nastupima izbije moralno ili moralizatorsko tlo. Da se civilni zahtjevi prevedu u političke zahtjeve za promjenom odnosno da se dijaloški zahtjevi prevedu u polemičke zahtjeve za promjenom. Dijaloškom obrascu izostaje subjekt, a već je zaglušen i kooptiran onime šta promjene.

Nadalje se suočavanje odvija i sa habitusom novih generacija, koje su odrasle i odrastaju na apolitičnoj artikulaciji svojih (najšire shvaćenih) potreba (komodifikacija, akomodiranje postojećem, niše samopreživljavanja, zaborav). Iz čega se kreira bremeniti generacijski zahtjev za odmakom, modus generacijske prazne tablice (tabula rasa) i relativiziranje problema suočavanja.

Ono što se ovdje tvrdi kao izvjesnost jeste neodvojivost narodnooslobodilačke borbe (NOB), jugoslovenske socijalističke revolucije, sa društvenim životom izgrađenim na njima. Odnosno, izvjesnost veze da (kolektivno prožeta) trauma mora biti zasnovana (nalaziti korijene) upravo na tome – životu građenom u socijalizmu (i njegovim očekivanjima). Fundament sjećanja je revolucionarno noseći – i kao takav dobar, u socijalnom smislu i društvenoj orijentaciji – i oko njega kao orbita problem devedesetih (ispuštanje nade, rat, smrt, preživjeli i sljedeće generacije). Revolucija i NOB, uz povoljnije ili nepovoljnije historijske okolnosti, stvarale su uslove za emancipaciju čovjeka, i kroz trajanje socijalističke države programski su nastojale raditi na unapređenju općih socijalnih uslova života. Na toj osnovi, iz današnjih okova, izbija društvena nevjerojatnost Jugoslavije.

Revolucija je ona koja nas je oslobodila zala prošlosti i okrenula boljoj budućnosti. To su iz partijskih dokumenata, iz jugoslavenskog naučnog socijalizma i revolucije već otrgnuta i sekularizirana opća mjesta. To su uvjeti pod kojima je memorija i pamćenje tek moguće. Takoreći, apriorni shematizam svakog raspada, svakog sjećanja.

STVAR SJEĆANJA ILI BAUK TRAUME

Kako se nositi s onim čega nema – koje tek fundira sjećanje – kao stvarnost jedne zbilje?

Na primjeru Hrvatske i Bosne i Hercegovine, očitajmo režime pamćenja. Narodi su preko republika izborili i zadobili svoje samoodređenje. U prve je konstitucija samoodređenja izvršena u tijeku borbe u ZAVNOH-u, a druge isto tako u ZAVNOBiH-u. U Hrvatskoj to uključuje jednakost i ravnopravnost hrvatskog i srpskog naroda, žene i muškarca. U slučaju BiH, jednakost i ravnopravnost hrvatskog, srpskog i bošnjačkog naroda, žene i muškarca. U prvom slučaju, položaj nacionalnih manjina definiran je dokumentima Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, a u drugom dokumentima Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (banjolučki revolucionar Veselin Masleša nadjenuo je ime ZAVNOH-u, ZAVNOBiH-u i banjolučkom Fudbalskom klubu Borac). Postojali su narodi i narodnosti. U javnom obraćanju: radni ljudi, radnička klasa i građani. Danas, tek kao građani drugog reda u svojim domovinama.

Ono što nacionalističke elite nalaze kao uslove za rat (npr. etnička koncentracija), zapravo su osnove za suprostavljanje ratu, bez odbacivanja oružanog puta, u zaštitu naroda, republika i antifašizma. A ono što se desilo jeste pljačka i provedena fašistička reakcija odjevena u historijsko ruho patnje naših naroda.

Na tom presjeku ucrtajmo ovako lom: ili bi narodi Hrvatske i Bosne i Hercegovine bili spremni da se reakciji, lokalnim imperijalizmima, odupru u oružanom smislu, braneći svoju republiku, a time i (svaku) drugu republiku od fašizma, pa i federaciju bez obzira na njenu opstojnost. Dakle, Hrvati i Srbi Hrvatsku. Hrvati, Srbi i Bošnjaci Bosnu i Hercegovinu. Ili bi pale u sunovrat.

Revolucija je u sebi nosila oružano bratstvo hrvatskog i srpskog naroda u slučaju Hrvatske, a u slučaju BiH hrvatskog, srpskog i bošnjačkog naroda. Komplementarno, u slučaju Jugoslavije svih naroda i narodnosti ili nacionalnih manjina. Pa laički život, kodifikovan ili izgrađen prema njoj nije ni mogao da tumači da bi do rata moglo doći. Pred uvod u rušenje Jugoslavije generalno očekivanje je bilo da ne bude rata u Iraku. Rat među jugoslovenskim narodima i albanskim narodom nije bio u mogućnosti, osim kao reakcija.

Ako je već tako moralo biti, istina bi bila da su ovi narodi imali stati u odbranu svojih republika (i u njihovoj nezavisnosti, ako već nema drugog puta) pred reakcijom, lokalnim i globalnim imperijalizmima. Time bi se čuvala emancipacija izgrađena na revoluciji i NOB-u, a jugoslovenski kontekst otežano prebrisao ili makar ne bi bio u antipodnoj relaciji sa novonastalim državama. Devedesete su godinama iza nas, kao živo iskustvo preživjelih, i kao obuhvatni i u isto vrijeme nepriznati i neuvaženi dio svakodnevnice – u osnovi zaborav, kroz hegemonijsku apologiju status quo-a. Trauma i njezino dejstvo ne može se shvatiti drugačije do kao izdaja bratstva i jedinstva (jer bi inače, na ovom slučaju, Bošnjaci bili debelo spremni). Kako je jedinstvo naroda bilo „izdejstvovano“ oružjem, oružjem je i smaknut nepoželjni režim emancipacije.

Zato su devedesete teške (kao posebna cjelina, ili ako se može tako reći, kao posebna opštost sjećanja). A sjećanje – ono što ono čuva, ne može a da ne misli šta će biti s njime u budućnosti. Život izgrađen na revoluciji i NOB-u, borbeno i klasno je eliminirao (odnosno laicizirao) mogućnost balkanizacije jugoslovenskih naroda i narodnosti i njezinih republika.

U drugačijim historijskim okolnostima, bez revolucije i socijalizma, ovakvo što se nije ni moglo desiti (inače bi svi bili spremni). Sve što znamo (o prošlosti) bilo bi historijski drugačije. To je pouka, bauk, apriori sjećanja (bauk traume). Ono čega i kako se možemo sjećati. Što znači da bez socijalizma, njegova obećanja, etabliranosti njegovih pravnih i moralnih normi, laičkog života, nema ni iznenađenja ni traume. Trauma je i generacijski teret onih koji dolaze poslije njezina stupanja u pogon. Njihovi identiteti su zasnovani na propasti obećanja, zasnovani su od izdaje Jugoslavije.

Ono što raste danas plod je devedesetih. Potpuna iznevjerenost prošlosti ili budućnosti koju živimo. A nije riječ ni o čemu drugom, kao i u svemu ostalom, do o ljudskoj djelatnosti. U ovom slučaju otvaranja i širenja zaborava (i prihvaćanja činjenica i uništavanja tragova njihova nastanka) – dok se ne zaboravi i da se imamo čega sjećati. Kakvu budućnost donosi hegemoni okvir etničke mržnje, sagledljivo je iz perifernog statusa naših zemalja i pri redovima pred stranim misijama za iseljeništvo. Isti taj okvir interesno onemogućava da se na radnim mjestima, prekarnim pozicijama, fabrikama, sportskim društvima, mjestima sjećanja na traume devedesetih, udruženjima, skvotovima, školskim učionicama, sindikatima, studentskim udruženjima, političkim partijama, s njim se kolektivno i solidarno nosimo kao sa neistinom, razbojništvom i nazadnjaštvom. Njegova poluga je put historijskog revizionizma, kao put potpunog zaborava i rekompozicije prošlosti. Historijski revizionizam, pored pomirenja historijskog fašizma i antifašizma, u konačnici izvršava apologiju devedesetih, kao totalizirajućeg iskustva kolektivne etničke mržnje, iz čega proizilaze male, uske i nazadne hegemone povijesti o ugroženosti nacionalnih samobitnosti – što nije ništa drugo do izraz opasnog i opskurnog izručivanja naroda na servilnost.

S jedne strane, ostaje nam uvid da se bratstvo, sestrinstvo i jedinstvo naroda ovdje mora iščitavati iz oružanog jedinstva naših naroda protiv stranog i domaćeg faktora (jer historija pokazuje da tamo gdje se djelovalo – po sili prilika, ne po vlastitoj volji, dakle, po sili imperijalnih sila – organizovano, rezolutno, i oružano, pokazao i vojni i društveni uspjeh – ili makar determinacija alternative). Upravo na ovim odnosima građena je nada i demokracija. S druge strane, kao očitovanje o posebnoj realnosti, stoji građanstvo kao agentura deideologizacije stvarnosti. Građansko, i sa njim povezane obrazce takozvane neideologijske svijesti, treba urušavati na svakom tragu gdje se pojavljuju, čime se za cilj ima dobiti šira polarizacija na polju društvenih borbi, društvenih interesa, a time i borba na polju društvenog pamćenja. Time bi se možda mogle i otvoriti mogućnosti za stvarne dijaloške pozicije među jednakima, a čime bi i predmet suočavanja dobio svoje jasnije crte i osvjetljenje.

Dražen Crnomat je profesor filozofije i sociologije i aktvista iz Banjaluke.