Oktobar u Beogradu

Foto: Jasmina Spasić

Oktobar, deseti mesec u godini građani Srbije povezuju i sa praznikom oslobođenja svog glavnog grada u Drugom svetskom ratu. Oslobođenjem Beograda, 20. oktobra 1944.godine, okončana je 1287 dana duga nemačka okupacija glavnog grada tadašnje Jugoslavije tokom Drugog svetskog rata, za šta su se zajedničkim snagama izborile jedinice Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) i Crvene armije. U borbi za oslobođenje Beograda poginulo je 2.953 pripadnika NOVJ i 976 vojnika Crvene armije, a za ovaj veliki događaj uvek sam bila posebno vezana možda i zbog sitnice iz ličnog života. Kaže se da je “od kolevke pa do groba najlepše đačko doba”, a ja sam išla u novobeogradsku OŠ “20. oktobar”. Svaki 20. oktobar smo posebno i dvostruko proslavljali, kao gradski i školski praznik.


Promena Dana grada

Sve teče, sve se menja i 20. oktobar se u Beogradu i Srbiji odavno ne obeležava kao u vreme mog detinjstva. Neko vreme, nažalost, u vreme vladavine “demokratskih” stranaka 20. oktobar skoro da je bio zaboravljen. Beograd oslobađali Tito i partizani, a ne Drža i četnici, što “demokratama” raznih boja nije bilo drago. Žalosno je bilo gledati proslave 20. oktobra, kojima je glavni cilj očigledno bio ne da podsete na herojstvo već da, po svaku cenu, izbegnu pominjanje jugoslovenskih partizana i Josipa Broza Tita. Dan Beograda više nije 20. oktobar već je to postao 16. april, dan kada je 878. godine slovensko ime Beograd prvi put pomenuto  u pismu pape Jovana VIII. Nemam ništa protiv 16. aprila, prvo pominjanje slovenskog imena Beograda je svakako važan dan, ali 20. oktobar je 20. oktobar.

Da nije bilo Rusa, tačnije Putina i Medvedeva, 20. oktobar bi možda do sada bio potpuno zaboravljen i ukinuto slavlje. Uticaj Rusije u ovom delu Balkana možda jeste “maligan” kako kažu mnogi američki političari i analitičari, ali “baćuškama” treba zahvaliti bar na tome što su sprečili da 20. oktobar ode u ropotarnicu istorije.

U sred opšte pomame protiv svega partizanskog, pa i promene imena ulica sovjetskim junacima koji su učestvovali u oslobađanju, general Ždanov i maršal Tolbuhin, Moskva se “probudila”. Od 2010. počelo je skoro redovno zajedničko obeležavanje 20. oktobra. U čast Putina i oslobođenja 2014. Održana je i vojna parada u Beogradu, doduše “pre roka”, 16. oktobra.

Ove godine na proslavu dolazi premijer Dmitri Medvedev. U nedavnom telefonskom razgovoru, Vučić je najpre čestitao rođendan premijeru Medvedovu, a zatim su potvrdili njegov dolazak. “Posebna nam je čast da nas posetite na dan kad obeležavamo 75. godišnjicu oslobođenja Beograda, da zajedno proslavimo dan kada su naši narodi, ujedinjeni u slobodarstvu, porazili zajedničkog neprijatelja”, istakao je predsednik Vučić.

Bivša “demokratska” i aktuelna “naprednjačka” vlast različito gledaju na 20. oktobar, ali jedno im je zajedničko. Zaboravljaju da glavni grad nisu oslobađali samo Rusi, već i ostali narodi tadašnjeg SSSR. Nisu džabe jedinice Crvene armije koje su oslobađale Beograd bile Treći ukrajinski front. Kao što zaboravljaju da u jedinicama NOVJ nisu bili samo Srbi već i ostali jugoslovenski narodi.

Zašto su stranke koje su se borile protiv Miloševića zdušno radile na prekrajanju istorije Drugog svetskog rata? Da li samo zbog ideološkog obračuna sa komunističkom partijom i Josipom Brozom, što se ogledalo i u usvajanju zakona kojim su izjednačeni partizani i četnici i omogućena rehabilitacija samog Draže Mihailovića i pojedinih pripadnika četničkog pokreta osuđenih zbog zločina protiv naroda nakon oslobođenja 1945. Onda se čude kako je nakon njih na vlast došao Aleksandar Vučić, koji je maestralno nastavio sa prekrajanjem novije istorije, ratova devedesetih i sopstvene uloge u njima. Ovo drugo je za njega mnogo važnije. Vučić se, međutim, za razliku od svojih prethodnika, rado “kiti tuđim perjem”, tačnije partizanskim pobedama u Drugom svetskom ratu.

Preimenovanje ulica

Kada je koalicija DS-SPO preuzela vlast u Beogradu 1997. godine, posle višemesečnih protesta zbog pokušaja izborne krađe SPS Slobodana Miloševića, jedan od njihovih poteza bilo je preimenovanje ulica. Bili su vrlo vredni u tome. Tada je Trg Marksa i Engelsa postao Trg Nikole Pašića, Ulici Borisa Kidriča je vraćen stari naziv Beogradska, a Ulica Lole Ribara je nazvana Svetogorska. Na udaru „demokratske“ vlasti tada su se našle i sovjetske vojskovođe i Crvena armija, pa je tako Ulici maršala Tolbuhina tada vraćen jedan od prethodnih naziva – Makenizijeva, dok je Ulici generala Ždanova vraćen naziv Resavska. Bulevar Crvene armije tada je postao Južni bulevar. Interesantno je da je tadašnjoj gradskoj vlasti izgleda promakao maršal Birjuzov, pa je on mirno ostao u sada svojoj, a bivšoj Kosmajskoj ulici. Uspeo je Birjuzov da preživi i nova preimenovanja ulica u Beogradu, posebno ono iz 2004. godine kada je velikom broju ulica promenjen naziv. I danas postoji u samom centru grada.

Gradska vlast koju je predvodila DS sa gradonačelnikom Draganom Đilasom, 2010. godine je odlučila da ispravi bar deo nepravde. Došao Medvedev na obeležavanje godišnjice oslobođenje… Da je ovo urađeno tek da bi se uradilo i Moskva koliko-toliko zadovoljila, videlo se odmah po izboru ulica. Maršal Tolbuhin dobio je tada ulicu na Čukarici, koja je ranije nosila naziv Lazarevački drum. General Ždanov tada je dobio ulicu na Voždovcu, odnosno u naselju Beli potok. Za Bulevar Crvene armije tada je određena novoizgrađena saobraćajnica u blizini naselja Belvil, koji je tada još bio u izgradnji. 

Pre dve godine, takođe na godišnjicu oslobođenja Beograda, zamenik gradonačelnika Beograda Andreja Mladenović i ambasador Rusije Aleksandar Čepurin otkrili su table sa imenima ulica maršala Tolbuhina i generala Ždanova na uglu bivše Pohorske i Ulice Goce Delčeva na Novom Beogradu. Mladenović je istakao da se time ispravlja velika nepravda koja je načinjena nosiocima te pobede, pošto su prethodno preimenovane stare ulice sa njihovim imenima. Ambasador Čepurin je izrazio zadovoljstvo što su ulice sa imenima Tobuhina i Ždanova smeštene na Novom Beogradu, jer je taj deo grada nastao posle Drugog svetskog rata i predstavlja eru napretka i prosperiteta.


Koča i Peko
Ulicu u gradu Beogradu, međutim, tada nisu imali generali koji su predvodili partizanske snage u oslobađanju Beograda Peko Dapčević i Koča Popović. Kako je moguće da država ne poštuje svoje oslobodioce? Kako očekivati da takva država, koja ne poštuje svoje oslobodioce i žrtve, poštuje tuđe? Ako se pogleda biografija ova dva narodna heroja, lako je zaključiti zašto su bili „kost u grlu“ nekima. Bili su, pričaju njihovi poznanici i istoričari, potpuno različite ličnosti. Mada su bili legendarni borci, narodni heroji, ubeđeni komunisti, nisu baš svaku odluku Saveza komunista prihvatali kao “Oče naš”. Imali su stav, a devedesetih su postali skoro pa “ilegalci”.

 „Bašibozluk, bagra i brabonjci ustali da obnove Dušanovo carstvo. Srbi su samo protiv onoga ko bi hteo da ih makar malo opameti, a oduševljeno kliču svakome ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na nivou na kome su bili pre sto godina. Oni nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna zadribanda i Srbenda. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj stvarnoj istoriji“, napisao je Koča Popović u svom dnevniku početkom Miloševićeve ere. Prezirao je Miloševićeve mitinge „istine“, o četnicima govorio da su bili kukavice i izdajnici.

Obojica su teško doživljavali raspad Jugoslavije, koju su voleli i za koju su se borili. Kako svedoče njegovi poznanici, Peko Dapčević je u vreme „antibirokratske revolucije“ prvi deo omiljene “Politike” ljutito cepao i bacao, čitao samo sportske strane i rešavao ukrštene reči. Obojica su želeli sahrane bez državnih počasti. Koča Popović je umro u Beogradu, na dan oslobođenja, 20. oktobra 1992. godine. Kremiran je i sahranjen bez počasti, govora, venaca i okupljanja. Peko Dapčević je umro 10. februara 1999. godine. Sahranjen je na Novom groblju, po njegovoj želji, van Aleje zaslužnih građana.

Možda deluje apsurdno, ali Peko Dapčević i Koča Popović tek 2014. dobijaju ulice u gradu čije su oslobođenje na čelu partizanskih jedinica predvodili 1944. i to čini gradska vlast, koju i danas vodi Srpska napredna stranka (SNS). Ni ovo preimenovanje nije išlo glatko. Peko Dapčević dobija bulevar na Voždovcu, što je prošlo bez zamerki, ali Koča Popović nekadašnju Zagrebačku ulicu. Na što se verovatno čuveni jugoslovenski general verovatno okretao u grobu.

Gde je danas Srbija? Kako će Beograd obeležiti svoje oslobođenje 20. oktobra ove godine? Istorija je odavno prekrojena i verovatno će i ovaj veliki dan biti ponovo (zlo)upotrebljen u dnevnopolitičke svrhe, uz ponovno minimiziranje revolucionarne uloge jugoslovenskih partizana i Josipa Broza Tita. Zaboravljaju pri tom da se svako “retuširanje” prošlosti može vratiti kao bumerang. Revizija istorije jedne strane izazva automatski reakciju drugih i onda iz vrzinog kola balkanskog robovanja prošlosti nećemo izaći.

“Istorija je učiteljica života”, čuvena je Ciceronova izreka koju đaci u Srbiji uče u petom razredu osnovne škole, kada im to postaje jedan od predmeta. Narodi koji, poput jugoslovenskih, ne nauče istoriju, pogotovo traumatične delove svoje prošlosti, osuđeni su da je ponavljaju. Imali smo zato i ratove devedesetih godina dvadesetog veka. Na greškama iz prošlosti se uči, a mi smo očigledno loši đaci. Ili nas učiteljica mrzi?

Safeta Biševac

Novinarka dnevnog lista „Danas“ iz Beograda. Novinarsku karijeru počela u privatnoj novinskoj agenciji Tiker, nastavila u „Našoj Borbi“. Sarađivala sa više štampanih medija u zemlji i inostranstvu, izveštavala iz Skupštine Srbije, Haškog tribunala. Bavi se političkim i temama ljudskih prava. Sarađivala i sarađuje sa brojnim NVO.