Kad bi mrziteljima umesto indeksa poslali psihijatre

Volela bih da živim u zemlji koja bi na svaki ispad mržnje slala psihološku pomoć. Umesto huškanja da deluje spuštanjem tenzija. Nažalost, živimo tamo gde vlasti selektuju činjenice, zamenjuju teze, zavađaju ljude. Zato smo 28 godina nakon rata dalje od pomirenja nego što je to bilo početkom veka.

Da postoji mogućnost da se nekako izmestimo na neko uzvišenje i da sa strane, objektivno, osmotrimo nas, kao kolektivitet, naše navike, ponašanje i način rezonovanja, sigurna sam da bismo zaključili: ovi ljudi nemaju normalne reakcije.

Ako bolje razmislite, takav zaključak je potpuno prirodan i razumljiv.

Zamislite kakvo je naše kolektivno psihičko zdravlje kad nas iz svih medijskih oruđa permanentno bombarduju: nas su oduvek ubijali, klali, pravili nam spletke, mi jadni naivni, lakoverni, nikakvi, uvek iskorišteni, nasamareni.

Kolektivno sluđivanje je dostiglo takve razmere da smo ove godine pevali dok su drugi oplakivali i sahranjivali ostatke svojih najdražih. A samo pre koju godinu je to bio dan žalosti za celu zemlju. Kao da je iz vrha vlasti raspisan konkurs: ko će najbahatije, najbestidnije izvređati tuđe žrtve.

Kod nas se osionost i bahatost neguju i hrane. Zato ne treba da čudi što oni koji predstavljaju državu javne (dakle, naše) pare daju studentkinjama kojima bi, da je ovo neka država, poslali stručnu pomoć da im tu devijaciju pogleda. Uputili bi ih da popričaju s nekim, potrudili bi se da klica dobrote, koju ima svako ljudsko biće, raste, a ne da je sprže podrškom u jednom krajnje glupom, bezosećajnom, na kraju i opasnom gestu.

Onda se situacija razvijala od lošeg ka gorem. Svako radi ono što je kadar, a Vulin je zaogrnut Srbijom, umesto da  pošalje psihološku podršku devojkama i da im istinski pomogne, poručio da se njihov bezosećajni i krajnje plitak čin u Srbiji ceni kao herojstvo i zaslužuje mesto na fakultetu.

I tako smo došli do tačke u kojoj možemo da kažemo da smo potpuno izneverili mir. Nismo ga zaslužili. Puštamo klovnove da duvaju u ratne trube i ništa ne činimo da kažemo da su pravi izdajnici oni koji su činili zločine. Oni koji su silovali, palili, ubijali civile, izvodili ljude na stratišta, oni su nas obrukali. Umesto što ih veličamo, trebali bismo da ih se gnušamo. I šta nas briga šta drugi rade. Ne činimo to zbog bilo koga drugog, nego zbog naše dece i budućnosti.

Stvari su otišle toliko daleko da nam ispiraju mozak da o Jasenovcu i Kozari o juče nismo ništa znali kao da spomenici tu ne stoje već pola veka.

Umesto da nastavimo da dokazujemo istinu i negujemo sećanje, mi selektivno od sebe pravimo žrtvu i zatvaramo oči pred nečim što je potpuno jasno. Stratišta su bila obeležena i svake godine se pošta odavala žrtvama. U školi smo učili o tome. Problem je s onima koji su bežali iz škole. Oni sad prvi put za to čuju, pa sve ubeđuju da je bilo skriveno i zabranjeno.

Istoriju smo pretvorili u propagandu, kao što smo poništili i ostale institucije i za društvene vrednosti promovisali devijacije. Ali i to je nekako razumljivo. Mozak nam se odlio, sad radimo s onim što imamo. A to ne obećava.

Milanka Kovačević- novinarka

Rođena 15. 10. 1973. godine u Sremskoj Mitrovici, Srbija. Završila Fakultet političkih nauka u Beogradu, novinarsko- komunikološki smer. Od 2003. godine živi u RS/ BiH. Zaposlena u lokalnoj radio-stanici Radio- Gacko na mestu novinarka-urednica. Pisala za brojne medije u BiH, uglavnom se bavi temama koje smatra važnim za društvo u kome živi- pitanja korupcije, tranzicije, društvenih i ekoloških problema, socijalne pravde, ratnih zločina. Sa koleginicama pokreće portal “Direkt” 2018. godine u kome kritički pristupaju stvarnosti i,  u jednoj krajnje rigidnoj sredini kakva je Hercegovina, pokreću teme od krucijalne važnosti- preispituju rad institucija, koruptivne prakse pojedinaca na poziciji moći. Živi i radi u  Gacku.