Moji roditelji su za svaku novu školsku godinu u Beču morali popuniti osnovni formular sa svojim kontakt-podacima. Moja majka je svake godine navodila Foču kao mjesto svog rođenja, a meni je trebalo skoro 19 godina kako bih shvatio šta to znači.
Tokom odrastanja u Austriji imao sam malo dodira sa svojim bosanskohercegovačkim naslijeđem ili historijom Balkana. Ova regija se samo kratko spominje u austrijskim školama, većinom u kontekstu Prvog svjetskog rata ili raspada Jugoslavije i naknadnih ratova, koji se i dalje pogrešno nazivaju „građanskim ratom“. Rat je i u mojoj porodici rijetko bio tema razgovora.
Bliske veze s Austrijom
Ova lična distanca od Bosne i Hercegovine postojala je u okviru puno šire transnacionalne stvarnosti. U odnosu na svoje stanovništvo, Bosna i Hercegovina ima jednu od najvećih iseljeničkih zajednica na svijetu. Austrija je važna destinacija za osobe iz Bosne i Hercegovine tokom posljednjih šest desetljeća – najprije kao stranih radnika, takozvanih gastarbajtera, a zatim kao izbjeglica. Danas oko 160.000 osoba porijeklom iz Bosne i Hercegovine živi u Austriji, što je čini jednom od najvećih iseljeničkih zajednica naše zemlje.[1]
Geografska blizina dviju zemalja, u kombinaciji s bliskim historijskim, kulturnim i ekonomskim vezama, stvorila je društveni i politički prostor koji nadilazi granice država. Osobe grade svoje živote u Austriji, dok istovremeno ostaju povezane s Bosnom i Hercegovinom kroz svoje porodice, identitete, udruženja i političke interese. Politički naučnik Vedran Džihić opisuje to kao novi i hibridni oblik političkog transnacionalizma. Međutim, on istovremeno upozorava da unutar iseljeništva često dolazi do reprodukcije duboke etničke fragmentiranosti bosanskohercegovačkog društva, pri čemu organizacije i zajednice često ostaju etnički podijeljene. Iseljeništvo stoga može stvarati nove veze, ali isto tako prenositi neriješene konflikte u novu zemlju i na nove generacije.[2] Kao mlada osoba u Austriji sam često bio svjedok obiju dinamika, kao student i kao novinar.
Šutnja u mojoj vlastitoj porodici bila je način uklapanja u društvo, ali isto tako i pitanje preživljavanja; izgradnja novog života podrazumijevala je prilagodbu na novi jezik i radno mjesto.
To odražava ono što je Hannah Arendt uočila 1943. godine o jevrejskoj zajednici u egzilu u Sjedinjenim Američkim Državama: „Kako bismo efikasnije zaboravili, radije izbjegavamo svako aludiranje na koncentracijske ili zatočeničke kampove koje smo doživjeli u skoro svim evropskim zemljama – to bi se moglo protumačiti kao pesimizam ili nedostatak povjerenja u novu domovinu. Čak ni između sebe ne govorimo o prošlosti. Umjesto toga pronašli smo vlastiti način da se nosimo s nesigurnom budućnošću“,[3] piše ona.
Šta može učiniti druga generacija
1940-e godine u SAD-u su bile drugačiji period od 1990-ih u Austriji. Jugoslavija je doživjela raspad, a zemlje Zapadne Evrope su prolazile kroz općenito pozitivno ozračje i ekonomski uzlet nakon simboličkog pada Berlinskog zida. Ipak, generacija mojih roditelja je rijetko razgovarala o svojim opkoljenim gradovima, preživljavanju koncentracijskih logora ili svom iskustvu bijega iz rata.
Međutim, tišina ostavlja praznine. Za mnogu djecu druge generacije prošlost preživljava samo u fragmentima. Neki od njih su možda pročitali ili čuli za rat na društvenim mrežama, prostoru koji je često pun etnonacionalističkih stavova. Drugi priče čuju u svom porodičnom domaćinstvu. Dok sam pohađao školu, skoro da nije bilo moguće razlikovati bošnjačko dijete od hrvatskog ili srpskog. Imali smo slična imena, govorili sličnim jezicima i dijelili brojne kulturološke reference. Nastavnici mi danas govore da se ova razlika javlja zato što djeca često preuzmu nacionalističke narative u kući ili online. A nastavnici ne posjeduju znanje ni alate kako bi se učinkovito borili protiv takvih narativa u učionici. U društvu koje je tako multikulturalno kao Austrija, s tako velikom iseljeničkom zajednicom iz bivše Jugoslavije, ovakvo znanje bi sigurno bilo korisno za obrazovanje budućih generacija djece.
Zbog toga iseljeništvo u još većoj mjeri treba imati ulogu onih koji se suočavaju s prošlošću i liječe je. Dosta toga je rečeno i napisano na temu dileme u kojoj se nalaze mnoge osobe u različitim iseljeničkim zajednicama širom svijeta. Nisu ni kod kuće ni u novoj, „izabranoj“ zemlji, i još uvijek se donekle osjećaju otuđenim kad se vrate u domovinu. Ece Temelkuran je opisala vrstu melanholije koja se javlja s boli koja se osjeća uslijed gubitka vlastite domovine.[4] Dok je ona pobjegla iz rodne Turske zbog prijetnji s kojima se suočavala zbog toga što se oštro protivila autoritarnom režimu, ja bih rekao da se ova melanholija u određenoj mjeri javlja kod druge generacije.
Međutim, postoji način kako se ophoditi prema tome, jer dom može biti mnogo stvari, a također i dvije stvari istovremeno. A ako to može biti i domovina na Balkanu i novi dom izvan njega osobe iz iseljeništva mogu djelovati kao most između prošlosti i budućnosti, ali također i između dvije zajednice. Na taj način je moguće prenijeti doživljena iskustva na druge jezike i u druge kulture.
Temelkuran također daje rješenje za razmišljanje o prošlosti: ”Prisjećanje prošlosti kako bi se učilo na temelju historije više nije mit, već kič.”[5] Ono o čemu je ona pisala s očiglednim razočarenjem jest da danas znamo da je obećanje ‘Nikada više’ nakon Holokausta postalo besmisleno. Posjeta spomeniku Holokausta se u velikoj mjeri promovira i čini sastavni dio historijskog i političkog obrazovanja u Austriji. Međutim, trebalo bi se jednako podrazumijevati samo po sebi da se mogu čuti priče preživjelih ratova iz bivše Jugoslavije s obzirom na to da je to iskustvo također relevantno za razumijevanje historije masovnog nasilja.
Iseljeništvo ne može snositi ovu odgovornost samo. Austrija i Evropa također moraju prepoznati da su ratovi u bivšoj Jugoslaviji dio njihove vlastite nedavne historije. Kao što su evropski lideri u svojim govorima i zvaničnim dokumentima nedavno spomenuli, masovni zločini na Balkanu, uključujući genocid u Srebrenici, dio su kolektivnog sjećanja Evrope[6], a ne lokalno iskustvo. Ipak, provedba ovih riječi u djelo i dalje je zadatak koji zahtijeva lokalnu inicijativu, iseljeništvo i lokalnu i međunarodnu akademsku zajednicu. Dio ovog zadatka je obavljen zahvaljujući angažiranim pojedincima, organizacijama i institucijama koje sarađuju preko granica i uprkos preprekama kako bi sačuvale činjenice i sjećanje, te se borile s govorom mržnje i revizionizmom. Nova generacija naučnika i aktivista iz Bosne i Hercegovine, rođenih u njoj ili povezanih sa zemljom kroz naslijeđe, predstavljaju dokaz da prošlost nije važna samo za one koji su je doživjeli, već i za one koji žive s posljedicama iste. Bez podrške donositelja odluka njihov naporan rad ima svoje institucijske i teritorijalne granice.
Balkan ne treba posmatrati samo kao migracijsku rutu, geopolitički problem ili regiju u kojoj je moguće ostvarivati ekonomske interese. U regiji žive osobe koje uvijek iznova doživljavaju izdaju od svojih političkih elita i koje još uvijek žive s posljedicama rata, progona, izolacije uslijed pandemije i otuđenosti koja je rezultat sve bržeg i složenijeg svijeta.
Evropi su stoga potrebni političari koji imaju viziju koja ide dalje od sljedećih izbora. Isto tako su joj potrebni jaki politički komunikatori koji mogu govoriti na autentičan i inkluzivan način o domu, porodici i naciji. Ovi koncepti ne trebaju biti prepušteni ekstremistima. Oni mogu opisati oblik pripadanja koji ne zavisi od isključivanja ili dehumaniziranja drugih.[7]
Prošle godine je u Beču, Austrija, izgrađen spomenik posvećen žrtvama srebreničkog genocida. Inicijator je mreža bh. organizacija u Austriji Consilium bosniacum. On je simbolički izgrađen na Trgu Ujedinjenih nacija nakon Rezolucije o sjećanju na srebrenički genocid koju je usvojio Parlament Austrije, čiji je inicijator također ova organizacija.[8] Ove godine organizirano je nekoliko inkluzivnih obrazovnih inicijativa oko spomenika u skladu s ciljevima inicijatora spomenika da on bude „naša savjest, glas i zalog za budućnost“.[9] Ove poruke dijeli većina bh. iseljeništva u Austriji koje podržava memorijalizaciju žrtava masovnog nasilja kao sredstvo sprečavanja njegovog ponavljanja, a ne alata za podjele. Grad Beč je nedavno najavio da će biti odgovoran za održavanje i očuvanje spomenika posvećenog žrtvama srebreničkog genocida.[10] Tokom studija u Australiji i Nizozemskoj također sam upoznao bh. iseljeništvo u ovim zemljama i shvatio da se i oni još uvijek osjećaju usko vezani za svoju domovinu dok žive životom koji je tipično australijski ili nizozemski – šta god da to podrazumijeva.
Međutim, i u tim zajednicama se grade spomenici ili pokreću obrazovne inicijative. U Melbournu, Australija, komemoracijama za srebrenički genocid sada prisustvuju zvaničnici i članovi akademske zajednice nakon što lokalna bh. zajednica već godinama organizira godišnje događaje. Oni doživljavaju značaj zvaničnog priznanja od Ujedinjenih nacija i Vlade Australije jer se njihov rad percipira kao komemoracija „svjetske historije“.[11] U Nizozemskoj djeca ratnih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine su aktivno angažirana na očuvanju arhive Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).[12]
Preživjeli masovnog nasilja i/ili njihovi potomci širom svijeta djeluju u skladu sa svojom dužnošću da se sjećaju i obilježavaju komemoracije žrtvama, ne samo iz ličnih razloga već i kao način odavanja počasti svojoj domovini (iz koje potiču) i njenoj nedavnoj bolnoj prošlosti. Ključno pitanje koje se postavlja stoga nije da li iseljeništvo utiče na Bosnu i Hercegovinu. Ono to već čini. Pitanje je kakvu vrstu pritiska bira da vrši. Bivši visoki predstavnik Valentin Inzko je običavao govoriti da su najuspješniji bh. izvozi uspješni političari u inostranstvu. Međutim, također postoje novinari, akademici i aktivisti koji redovno posjećuju regiju, dok istovremeno grade karijere u svojim novim domovinama. Kada govorimo o borbi protiv poricanja genocida i ekstremizma, važno je da se ovi glasovi nastave bez obzira na to kojim jezikom govore. To nije pitanje forme, već suštine. To je pitanje empatije, poštovanja, istine i čovječanstva.
Dennis Miskić je novinar slobodnjak iz Beča koji piše za novine FALTER, taz i Wiener Zeitung te proizvodi radio segmente za ORF FM4. Većinom piše o temama vezanim za Istočnu Evropu ili Balkan. Trenutno se nalazi na studiju političkih nauka pri Centralnoevropskom univerzitetu.
Naslovna slika: © Zoe Opratko
Bibliografija
Arendt, Hannah. „We Refugees“.’ In Altogether Elsewhere: Writers on Exile, edited by Marc Robinson. Boston: Faber and Faber, 1994.
Džihić, Vedran. „Die bosnische Diaspora in Österreich zwischen politischer Apathie im Herkunftsland und neuen Formen der politischen Beteiligung im Aufnahmeland“. Policy Brief no. 10. Krems: University for Continuing Education Krems and Austrian Institute for International Affairs, 2024. https://www.donau-uni.ac.at/dam/jcr:dbffcd63-8204-48a9-a5d5-8476e7815f4a/ZWISCHENRAEUME_POLICY-BRIEF_Die%20bosnische%20Diaspora%20in%20%C3%96sterreich%20zwischen%20politischer%20Apathie%20im%20Herkunftsland%20und%20neuen%20Formen%20der%20politischen%20Beteiligung%20im%20Aufnahmeland.pdf.
Miskić, Dennis, and Filip Radunović. „Srebrenica gedenken und Europa heilen.“ Die Presse, 1. jula 2026. https://www.diepresse.com/34022533/srebrenica-gedenken-und-europa-heilen.
Temelkuran, Ece. Nation of Strangers: Rebuilding Home in the 21st Century. Edinburgh: Canongate, 2026. Kurtic, Azem. „From Srebrenica to Melbourne: Survivors’ Children Keep Memory of Bosnia's Genocide Alive“’, BalkanInsight, 25. februara 2026., https://balkaninsight.com/2026/02/25/from-srebrenica-to-melbourne-survivors-children-keep-memory-of-bosnias-genocide-alive/btj/
[1] Vedran Džihić, Die bosnische Diaspora in Österreich zwischen politischer Apathie im Herkunftsland und neuen Formen der politischen Beteiligung im Aufnahmeland, Policy Brief no. 10 (Krems: University for Continuing Education Krems, juni 2024.), 5.
[2] Džihić, Die bosnische Diaspora in Österreich, 6-8.
[3] Hannah Arendt, “We Refugees,” u Altogether Elsewhere: Writers on Exile, ed. Marc Robinson (Boston: Faber and Faber, 1994), 111.
[4] Ece Temelkuran, Nation of Strangers, trans. Michaela Grabinger (Hamburg: Rowohlt, 2026), 16.
[5] Temelkuran, Nation of Strangers, 116.
[6] Izjava predsjednice von der Leyen prilikom obilježavanja 30. godišnjice genocida u Srebrenici, Generalna direkcija za proširenje i istočno susjedstvo, Evropska komisija, 11. juli 2025.
[7] Dijelovi argumenta u ovom odjeljku su prethodno napisani u okviru kratkog članka koji je autor napisao u saradnji sa drugim autorom. Vidjeti Dennis Miskić i Filip Radunović, ”Srebrenica gedenken und Europa heilen”, Die Presse, 01. juli 2026.
[8] MOTION FOR A RESOLUTION Regarding ”Commemoration of the Srebrenica Genocide”. https://www.parlament.gv.at/dokument/XXVII/A/2637/fnameorig_1452504.html, Parlament Austrije, 14. juni, 2022.
[9] ”'Cvijet Srebrenice’ na Trgu UN-a u Beču – Simbol nevinosti, bola i sjećanja”, FENA, 12.10.2025., https://federalna.ba/cvijet-srebrenice-na-trgu-un-a-u-becu-simbol-nevinosti-bola-i-sjecanja-s7yxl
[10] Historijski čin u Austriji: “Cvijet Srebrenice” dobio zaštitu Grada Beča, Vijesti.ba, 30. juli 2026., https://www.vijesti.ba/clanak/767764/historijski-cin-u-austriji-cvijet-srebrenice-dobio-zastitu-grada-beca
[11] From Srebrenica to Melbourne: Survivors’ Children Keep Memory of Bosnia's Genocide Alive, Azem Kurtic, BalkanInsight, 25. februar 2026., https://balkaninsight.com/2026/02/25/from-srebrenica-to-melbourne-survivors-children-keep-memory-of-bosnias-genocide-alive/btj/
[12] Wohin mit den Beweisen für ein Jahrhundertverbrechen?, Anastasia Trenkler, DER SPIEGEL, 24. juni 2026., https://www.spiegel.de/geschichte/kriegsverbrecher-tribunal-in-den-haag-wohin-mit-den-beweisen-fuer-ein-jahrhundertverbrechen-a-5e6e5035-cd70-485a-bc54-21eb4ee13c25
