Krajnje nam je vrijeme da postanemo pojedinci i prestanemo biti narodi

U subotnju večer, 23.04.2016. u kninski klub-kafić A3 kapa mladost. Još malo i počinje koncert sinjskog benda Darkvud. S namjerom sam u Knin došla na neki drugi dan, a ne na dan Oluje. Sjedimo s 48-godišnjim Kninjaninom, pokojnim Draganom Babićem koji dolazi redovito na sve koncerte u A3, a tu igra i pub kviz s ekipom „Priziv savjesti“. Prati ga 18-godišnji nećak koji ne voli narodnjake na koje ide većina njegovih vršnjaka pa sa stricem odlazi na koncerte. Sjedi, pije sok, sluša muziku, malo kima glavom i šuti. U Kninu, za razliku od Vukovara, nema priča o tome čiji je koji kafić i gdje idu mladi Hrvati, a gdje Srbi. Ali čiji je Knin, to pitanje ne prestaje, kaže pokojni Babić. „S tim je počelo 1991, a nakon 1995. se nastavilo s tko je domaći, tko je tu rođen, tko su došljaci, tko povratnici, je li Knin uopće postojao prije 1995, tko na što ima pravo i tko kako kotira u hijerarhiji. A svi smo taoci politike, tu nema iznimke, i krajnje nam je vrijeme da postanemo pojedinci i prestanemo biti narodi. Tad bismo izbacili političarima oružje iz ruku“, kaže pokojni Babić. Koga god pitate u Kninu, žalit će se na svemoć politike koja ide tako daleko da, kako kažu, ni predsjednik biciklističkog kluba ne može biti netko bez stranačke iskaznice. I to nije metafora, to je stvaran problem i domaćima i doseljenicima, i Hrvatima i Srbima i Bosancima. Međusobni odnosi, što je nas zanimalo, nisu im problem i kada ih pitate o tome, kao da svaki odgovor počinje slijeganjem ramena. Knin, barem na površini, to ne opterećuje. Možda se stanovnicima Knina jednostavnije međusobno družiti jer ih se dobar dio ne poznaje „od prije“, nisu tu živjeli prije rata ni za vrijeme rata. Knin nije područje njihove traume. Hrvati su odlazili 1991, Srbi 1995, onda su se Hrvati vraćali i novi dolazili od 1995, a oko 1997. godine su se počeli vraćati i Srbi, iako manji dio. Knin je u svim tim raseljavanjima i naseljavanjima toliko izmijenio stanovništvo da je danas najmanje domicilnih Kninjana. U Kninu je 1991, prema popisu stanovništva, bilo 12 331 ljudi, od toga 9 867  Srba, 1 660 Hrvata i 381 Jugoslaven iliti 80 posto Srba i 13 posto Hrvata. Prema popisu iz 2011, Knin ima 15 407 stanovnika, od čega 3 551 (23 %) Srba i 11 612 (75%) Hrvata. Jugoslavena više nema, a među 2% „ostalih“ je najviše Albanaca. Pokojni Dragan Babić je Srbin iz Knina. Imao je 23 godine i živio je u stanu sa stanarskim pravom u gradu kada je počeo rat. Razdoblje Krajine je preživio, kaže, dobrim dijelom zahvaljujući zalihama alkohola koje su mu pomagale da zaboravi sadašnjost. „Smijali smo se tome da je Knin glavni grad Republike Srpske Krajine. Kakav je to glavni grad u kojem na trafici nije bilo cigara za kupiti, ako ne bi napadalo kiše, ne bi bilo struje, a vladali su ljudi koje smo poznavali kao bezveznjake. Mile Martić je bio pandur, budala, naganjao je djecu i tukao ih“, kaže. Za Oluje je izbjegao u Beograd, ali tamo se nije dobro osjećao. „Mi, a Knindže su nas zvali, nismo imali u Srbiji ni blizu status kao u Hrvatskoj Hrvati koji su došli iz Bosne. Ne samo da ništa nismo dobili, nego su nas i hapsili da bismo išli u rat u Bosnu. Znao sam da ću se brzo vratiti, ne zato što je ovdje dobro, nego je u Beogradu bilo jako loše. Makar brstio travu, doma barem imam krov nad glavom“, kaže. Kada se vratio, nije mogao u stan u kojem je prije živio, kao i velika većina Srba koji su prije rata imali stanarsko pravo. Živi s roditeljima, nema posla, povremeno vani ide raditi na baušteli i druži se s istim ljudima kao i prije rata, ono malo što ih je ostalo.

Kiša je padala i kada smo se našli sa Zvonkom Brečićem, profesorom povijesti u kninskoj gimnaziji Lovre Montija. Kao i većina stanovnika Knina, Brečić nije rođenjem Kninjanin. Sam procjenjuje da je tri petine današnjeg stanovništva grada novo, doseljeno nakon Oluje. On je došao u siječnju 1996., nekoliko mjeseci nakon što je diplomirao u Zadru. Zvali su ga da dođe, jer u školi nije bilo dovoljno kadra, a njemu je trebao posao. „Tad je u gradu bio priličan kaos. Ulazilo se u stanove izbjeglih Srba, i meni su u Općini rekli da provalim u neki prazan stan. To je tada bilo uobičajeno. Ni opskrba nije baš funkcionirala. U četvrtom razredu gimnazije sam imao samo dvoje učenika. Tad je otprilike došao prvi val doseljenika, iz dalmatinskih mjesta, Slavonije pa i Zagorja, a onda su 1997. i 1998. počele dolaziti bosanske izbjeglice koje su se vraćale iz Njemačke i poslije još jedan val ljudi iz Drvara. Uglavnom je bilo mirno, ali pitanje kakav je to bio mir“, kaže. Kakav, pitamo ga? „Ono malo srpskog stanovništva što je ostalo bilo je isprepadano. Nije bilo incidenata, ni danas ih nema, ali kako se može uspostaviti povjerenje ako dominira teška nacionalistička retorika? Kako će i danas biti povjerenja kada na Thompsonovom koncertu čujete ‘Za dom spremni’ ili kada Ruža Tomašić kaže da su u Hrvatskoj svi koji nisu Hrvati gosti? Ako svakodnevno slušamo da treba ukinuti Zakon o amnestiji, što je to ako ne zastrašivanje ljudi i slanje poruke da nisu svi isti? Znamo da je značajan dio srpske populacije, što dobrovoljno što prisilno, sudjelovao u ratu u Krajini, ali trebamo razlučiti tko je za što odgovoran. Ako je netko počinio zločine, to treba sankcionirati, amnestija se ionako ne odnosi na ratne zločine. Prije nekoliko godina je u školskoj dvorani održan skup u vezi suđenja Gotovini i braniteljske su udruge puštale snimke Šešelja kako psuje i omalovažava suce u Haagu. Nastalo je opće oduševljenje. To je bizarna situacija u kojoj hrvatski veterani aklamacijom podržavaju Šešelja. Ili 2009, kada je za lokalne izbore dolazilo puno glasača iz Srbije pa se medijski napumpavalo da će Srbi iz Srbije odlučivati u Kninu, a zapravo ih je SDSS upućivao da glasaju za predstavnika Srba koji je bio HDZ-ov kandidat za zamjenika gradonačelnika, tako da su glasali za HDZ. Ovdje je na snazi predatorski provincijalizam – malo halabuke, malo ustašluka, malo marčapije“, kaže. U školi nije imao problema s poučavanjem Domovinskog rata, ali to gradivo ionako dođe na kraju školske godine kada je svima već manje stalo do novih lekcija. Veći spor nastane oko partizana i ustaša, pogotovo zadnjih godina, kaže, a naročito posljednjih mjeseci otkako je to poglavlje povijesti u javnosti ponovno otvoreno i zamućeno. „Đaci misle da Hrvatska u Jugoslaviji nije bila baš prava Hrvatska, da je NOB srpski, odnosno četnički, jer to im je jedno te isto, da su ustaše žrtve… Ali nemam s tim profesionalnih problema, razjasnim sve što treba“, kaže. Mirko Antunović, ravnatelj gimnazije Lovre Montija u kojoj Brečić predaje, kaže da je među djecom znalo biti tenzija, ali ih je sada puno manje. „U Kninu javno nema sukoba, ali latentno nitko nikoga ne voli: domaći Srbi ne vole Bosance, Bosanci ne vole Janjevce, Janjevci ne vole Srbe, a nitko ne voli ateiste. Najmanje je tenzija između domicilnih Srba i Hrvata jer i jedni i drugi imaju kninski identitet i zajedničku memoriju. Oni znaju gdje je bio zidić ispod Veleučilišta na kojem su se nekoć skupljali i ljubovali, a sada im ‘ovi novi’ to uništavaju“, kaže Antunović koji je i sam doseljenik. Iz Kiseljaka je, za rata je išao na studij u Zagreb, u Knin je došao 2003, a od 2012. je ravnatelj.

„Nitko me nikada od poznanika nije pitao što sam radio za vrijeme rata, za vrijeme Krajine. Ta se tema ne spominje. Niti se ikada govorilo o tome što se dogodilo ‘91, a što ‘95. Za vrijeme Krajine moja je supruga, kao Hrvatica, radila u Općini, i nije bila jedina, a ja sam bio nastavnik fizičke kulture u školi. Radna obaveza me spasila od ratišta. Zvali su me tuđmanovcem jer sam smatrao da je ideja odcjepljenja suluda, a mislim da nitko nije ozbiljno u to vjerovao. Otišao sam iz Knina na dan Oluje. Nisam namjeravao otići, ali je onda susjeda Hrvatica počela histerizirati da odem, da neće gledati kako me kolju, pa sam pomislio da možda ima pravo i otišao. Znajući što se poslije Oluje događalo, to je bila dobra odluka. U Srbiji nas je dočekala vojska, paravojne postrojbe i tko zna tko sve pa sam se u jednom vikendaškom naselju pored Novog Sada krio da me ne mobiliziraju. Već su u prevozu prema Srbiji legitimirali ljude i ako su bili iz Hrvatske, odmah su ih slali na ratište. Htio sam se što prije vratiti, jer smo tamo bili bez smještaja, bez posla, s dvoje djece, bez ikakve pomoći, a u Kninu smo imali kuću i suprugine roditelje pa bismo ipak nekako preživjeli. Ali nije bilo lako ni izaći iz Srbije. Kako mi je supruga Hrvatica, tražili smo spajanje obitelji i tako sam se 1996. vratio. Grad je bio devastiran, prazan, ružno je bilo, ali nije bio nekih problema, osim što su se ljudi bojali. Dodatan strah su ulijevali informativni razgovori na koje su pozivali Srbe. Ja sam prvo bio na jednom u Zagrebu, gdje se policajac iznervirao što ništa ne znam, pa onda u Kninu na drugom kada mi je u policiji čovjek rekao da imam 24 sata da napustim Knin ili će me on zatući macom. Poručio mi je i da tu nikada neću naći posao. Znam tog čovjeka, predavao sam mu jednom sinu, a sada predajem drugome. Nije ugodno kada vam tako prijete, i to ne na ulici, nego u policiji“, prepričava Branko Vasiljević, profesor tjelesnog u srednjoj strukovnoj školi Kralja Zvonimira. Nakon što se vratio, deset godina je trebalo da dobije posao, a sada je jedini u obitelji koji radi. Razgovarali smo u prostorijama Srpskog kulturnog društva Prosvjeta u Ulici Gojka Šuška. Ćirilični dio natpisa Prosvjete na ploči pred ulazom prefarban je crnim sprejom. „Tako stoji već godinu dana. Nema smisla mijenjati ploču kada će je opet išarati“, mirno kaže Vasiljević. Veliki ostakljeni ulični dio prizemlja ureda iznutra je zaklonjen policama s knjigama otkako je u prozor bila doletjela cigla. No Vasiljević svejedno kaže da su ljudi u Kninu opušteniji nego politika, koja pokušava održati tenzije. „Osim tog događaja u policiji, nikada nisam primijetio da u Kninu ima nekih međunacionalnih problema. Svi dijelimo isti problem, a to je nezaposlenost, zbog čega mnogi odlaze. U mom šahovskom klubu nikako da spojimo ekipu od istih šest ljudi jer se stalno odseljavaju.“ Pitamo ga kako bi se Oluja mogla obilježavati tako da i Srbima u Kninu bude prihvatljivo? „Decentnije, s manje trijumfalizma, da, recimo, Zagrebačka filharmonija svira Bethoveenovu Devetu simfoniju i da su Srbi na neki način uključeni, ali tome je preduvjet da se izrazi žaljenje zbog ljudi koji su bez ikakvog razloga ubijeni. Meni je, na primjer, značilo kada je bivši predsjednik Ivo Josipović u Kninu prije par godina spomenuo i žrtve i kada je otišao na otvaranje spomenika žrtvama u Varivodama. Takve političke geste više odjeknu od sudskih presuda, koje se ionako zaborave. Političari diktiraju klimu, koja se onda prenosi na druge razine. U svakom slučaju, volio bih vidjeti da su nekako obilježene srpske žrtve i u Kninu.“

„Hoće li doći to vrijeme?“, pitamo ga.

„Hoće, doći će“, kaže sa sigurnošću u glasu.

„Kada?“

„Vjerojatno kada više to nikome ne bude ništa značilo“, blago se, pomalo kiselo,  osmjehne.

Sljedeću večer,  u kafiću A3 upoznajemo dvije cure koje ne žele da im navodimo imena. Vesele su, obje rade, zadovoljne su životom u Kninu. Prepričavaju kako miriše Knin u proljeće kada se sve rascvjeta i kada Krka nabuja, ali i kako vjetar iz napuštenih kuća u starom dijelu grada donosi „miris grada kojeg više nema“.  Jedna je kao dijete izbjegla iz Bosne. Prvo su bili u Slavoniji pa su onda došli u Knin. Studirala je u Zadru. „I u Slavoniji i u Zadru sam se osjećala kao da tamo ne pripadam. Stalno su me pitali odakle sam i frkali nosom kada bih rekla da sam iz Bosne. U Kninu nije bilo tako, odmah sam se uklopila. Ovdje su svi odnekud. Nisam osjetila ni neke međunacionalne tenzije među nama mladima, iako mi otac nije dobro reagirao kada je saznao da mi je dečko Srbin. Branio mi je da ga viđam, bilo je plača, svađa, ali ga je onda upoznao i prihvatio. Otac mi je bio u HVO-u, mama je imala 28 godina, kao ja sada, kada je s dvoje djece izbjegla iz Bosne, ne znajući je li joj muž živ ili mrtav. Da sam ja prošla ono što su oni, ne znam kakva bih bila. Zato nikad nisam mislila da mi je otac budala, samo mu je trebalo vremena“, kaže i diže prst u zrak, kao upozorenje za slušanje. Što je bilo?, pitamo. „Slušaj pjesmu“, kaže. Svira „Zemlja“ Ekatarine Velike.

Autorka:

Barbara Matejčić

Slobodna je novinarka i urednica fokusirana na društvene teme i ljudska prava. Nagrađena je za najbolje pisano novinarstvo u 2013. godini nagradom „Marija Jurić Zagorka“ (Hrvatsko novinarsko društvo, 2014.), dobitnica je Nagrade za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava „Krunoslav Sukić“ (Centar za mir, 2013.) te priznanja za najbolje praćenje LGBT tematike u Hrvatskoj u razdoblju od 2000. do 2010. (Zagreb Pride, 2011.) Izvor: http://barbaramatejcic.com/