Zakon o ratnim memorijalima u Srbiji: Nacionalistički monopol nad sećanjem

Narodna skupština Srbije na predlog Vlade donela je simbolično 28. juna 2018. godine Zakon o ratnim memorijalima. Zakon predstavlja pravni propis kojim je regulisana memorijalizacija ratne prošlosti Republike Srbije od Prvog balkanskog rata do poslednjeg sukoba na Kosovu (1912-1999). U proteklih 40 godina na snazi su bila tri zakona koja su normirala zvanični državni narativ o tome kako se gleda na ratnu prošlost, sa osnovnim fokusom na oslobodilačku tradiciju Prvog i Drugog svetskog rata.

Predlog zakona o spomen-obeležjima nakon netransparentne javne rasprave izazvao je pozitivne i negativne reakcije zainteresovane javnosti, zbog čega je 2015. godine povučen iz procedure bez objašnjenja. Nakon tri godine, po hitnoj proceduri, na predlog Vlade, zakon je izglasan pod nazivom Zakon o ratnim memorijalima.

Ministar za rad, socijalna i boračka pitanja, na osnovu mišljenja Saveta za negovanje tradicija oslobodilačkih ratova Srbije i Zavoda za zaštitu spomenika, odlučuje o postavljanju i/ili  uklanjanju spomenika. Lokalna samouprava odnosno opštine i gradovi mogu biti samo predlagači, ali ne mogu odlučivati o predlozima za podizanje spomenika.

Prema Zakonu o ratnim memorijalima, jedinice lokalne samouprave izvršavaju rešenja Ministarstva – podižu, uklanjaju i evidentiraju spomenike na svojoj teritoriji. Potvrda apsolutnog državnog monopola na sećanje o ratu vidi se i po tome što u Savetu nisu predstavnici udruženja građana, pre svega udruženja porodica žrtava, već isključivo državni službenici.

Na osnovu Zakona, inicijativu za podizanje novih spomenika mogu dati građani, pravna lica i državni organi, ali postoji niz restriktivnih odredbi koje ograničavaju slobodu izražavanja i mišljenja u okviru spomeničke kulture.

Zakonom se reguliše da spomenici moraju označavati kulturu sećanja koja je u vezi isključivo sa „tradicijama oslobodilačkih ratova Srbije“; zabranjuje se podizanje novih kao i uklanjanje postojećih spomenika koji simbolizuju gubitak suvereniteta, teritorijalnog integriteta, celokupnosti, nezavisnosti i slobode Republike Srbije; Zakon zabranjuje podizanje spomenika licu koje je zastupalo fašističke, nacističke, šovinističke, separatističke ideje ili ideologije, ili koji je bio saradnik agresora, okupatora, njihovih saveznika ili pomagača; Zakonom se površno određuju i drugi kriterijumi za uklanjanje spomenika, koji predstavljaju prostor za arbitrarno odlučivanje pre svega ministarstva koje odlučuje o svakoj vrsti inicijative. Međutim, pod ovu odredbu ne spadaju osobe koju su rehabilitovane Zakonom o rehabilitaciji ili čiji su procesi o rehabilitaciji u toku (2006-2011).

Zakonom je propisano da jedinice lokalne samouprave prikupe evidenciju o ratnim memorijalima, a ministarstvo u roku od šest meseci od stupanja zakona na snagu formira jedinstvenu evidenciju. Ministarstvo i jedinice lokalne samouprave zajedno prikupljaju evidenciju o poginulima od Prvog balkanskog rata do danas (1912-1999).

Na osnovu ovakvog zakonskog rešenja postavlja se pitanje kakav tretman će dobiti spomenici koji obeležavaju stradanje Bošnjaka u Sandžaku (otmice i ubistva u Sjeverinu i Štrpcima) ili da li će biti moguće obeležiti mesta zatočeništava civila i vojnika hrvatske nacionalnosti u Srbiji tokom 1991. godine, kao i na primer niza zločina u Sremu koji su počinjeni od strane pripadnika Srpske radikalne stranke, a za koje je osuđen Vojislav Šešelj.

Nakon donošenja zakona, „Večernje novosti“ su izveštavale da će „najverovatnije već na jesen (2018. godine) biti uklonjeni svi spomenici podignuti osvajačima, ratnim zločincima i teroristima”. Ovakve najave putem medija govore o uklanjanju: spomenika, bista i ploča koje se tretiraju kao neprijateljske, kao što su biste Aćif-efendiji u Novom Pazaru i spomenici pripadnicima Oslobodilačke vojske Preševa, Bujanovca i Medveđe u Preševu (OVPBM).

Aćif-efendija je za deo Bošnjaka nacionalni heroj jer je spečio četničke jedinice da prodru u Novi Pazar tokom Drugog svetskog rata, za druge je ratni zločinac zbog saradnje sa okupatorom. Streljan je u januaru 1945. godine u novopazarskom naselju Hadžet. Pogubljen je zbog progona i ubistva Srba, Bošnjaka i Jevreja iz ovog grada.

Aćif-efendija je spomen-ploču u centru Novog Pazara, na inicijativu Bošnjačkog nacionalnog vijeća, dobio u avgustu 2012. godine. Lokalnoj samoupravi je naloženo da ukloni ovo obeležje. Međutim, do danas bista nije uklonjena i s vremena na vreme predstavlja odličan poligon za testiranje bošnjačkog i srpskog nacionalističkog ponosa, samo se u odnosu na godine menjaju akteri.

Spomenik borcima OVPBM-a u centru Preševa postavljen je novembra 2012. godine, u okviru obeležavanja stote godišnjice od osnivanja albanske države. Uprkos burnim reakcijama albanskih političara, spomenik je u januaru 2013. godine policija „u tišini“ uklonila. U to vreme intenzivirani su pregovori u Briselu između Beograda i Prištine, pa je rušenje spomenika poslužilo kao dokazivanje da je tada nova vlada i dalje na tragu nacionalističke politike iz devedesetih, legitimizovane borbom protiv „separatizma“.

Međutim, na jugu Srbije postoji desetak spomenika posvećenih pripadnicima OVPBM-a, ali nijedan nije izazvao žestoke reakcije poput ovog u centru Preševa. U centru Velikog Trnovca, obližnjeg sela, već duže vreme postoji spomenik Ridvanu Ćazimiju, poznatijem kao Komandant Leši, iznad koga se vijori albanska zastava.

Malom delu srpske javnosti je poznato da je spomenik za 12 pripadnika policije podignut kod bujanovačkog sela Lučane. Spomenik srpskim policajcima svakodnevno su obezbeđivali pripadnici žandarmerije i bio je neadekvatan za obilazak porodica poginulih. Jula 2015. godine spomenik je uklonjen, u isto vreme kada je u Preševsku dolinu trebao da dođe predsednik Vlade Aleksandar Vučić. Na kraju, spomenik je premešten u Bujanovačku banju, u porti crkve.

Prethodni primeri govore da se uklanjanje spomenika koristi kao nacionalističko oruđe države Srbije preko koga izvršna vlast u odnosu na aktuelni trenutak aktivira moć. Donošenjem Zakona o ratnim memorijalima uokviren je koherentan narativ kojim se spomenici moraju poštovati, a koji se maskira „oslobodilačkom“ tradicijom, te zatim floskulama kao što su opšti državni interesi, nacionalna i verska osećanja, kao i oni koji ne prikazuju stvarne i istorijske činjenice. Da se iza „oslobodilačkog“ krije jedna druga ideologija, govore nam druga dva primera.

Spomenik Dragoljubu Mihailoviću, vođi četničkog pokreta, na Ravnoj Gori, dobio je dodatno priznanje kada je grupa oficira i vojnika Vojske Srbije u maju 2018. godine posetila spomenik. Ovu posetu Ministarstvo odbrane je demantovalo. Drugi primer je spomenik Jaši Tomiću u centru Novog Sada koji je podignut 2006. godine u vreme kada je gradonačelnica Novog Sada bila Maja Gojković, tada funkcionerka Srpske radikalne stranke. Jaša Tomić je istorijska ličnost, između ostalog poznat po tome što je učestvovao u prisajedinjenju Vojvodine Srbiji odnosno Kraljevini SHS. Bio je i istaknuti anitsemita.

AnchorU borbi između „oslobodilaca“ i „poraženih“ nestaje sećanje o civilnim žrtvama ratova koju proizvodi Zakon o ratnim memorijalima. Tako na red rušenja mogu doći spomenik otetim i ubijenim civilima u Prijepolju i Sjeverinu koji su nastali kao opomena i sećanje na otete i ubijene civile, građane Srbije pogrešne pripadnosti. Takođe, obeležavanje mesta zločina (Hrtkovci, Kukujevci), mesta zatočenja (Stajićevo, Begejci), masovnih grobnica (Rudnica, Petrovo Selo, Perućac, Batajnica), prostora gde je vršena tortura (Šljivovica, Mitrovo polje), ubistava koja su počinjena na teritoriji Srbije postaju ovim zakonom nelegalna jer zadiru u „gubitak suvereniteta, teritorijalnog integriteta, celokupnosti i nezavisnosti i slobode Republike Srbije“.

Ako je ovakav zakon na snazi, postavlja se pitanje ko će se drznuti da podnese ili sam instalira spomenik za više od 700 leševa kosovskih Albanca i Albanki koji su dve godine skrivani u ime državnog interesa u Batajnici.

Nema spomenika, nema ni zločina, da parafraziram zapis Obrada Stevanovića, policijskog generala koji je učestvovao u operaciji skrivanja tela sa Kosova.

Iako je prošlo devet meseci od stupanja na snagu zakona, i dalje ne postoje informacije o rušenju pomenutih memorijala niti o zabranama postojećih inicijativa za nove spomenike. Takođe, ne postoje javno dostupne evidencije koje je nadležno ministarstvo uz informacije od lokalnih samouprava trebalo da dostavi javnosti do kraja prošle godine: evidencije o broju i stanju ratnih memorijala, kao i ambicioznu ideju da se utvrdi evidencija žrtava iz “oslobodilačkih ratova” od 1912-1999. godine. Zakon je praktično neaktivan, ali kao i drugi pravni mehanizmi u zamrznutoj državi aktiviraju se samo po potrebi i nalogu moćnih.

Autor: Marko Milosavljević, politikolog i programski asistent Inicijative mladih za ljudska prava u Beogradu. U Inicijativi je od 2016. godine i radi na obrazovnim i zagovaračkim programima sa fokusom na suočavanje sa prošlošću. Jedan je od autora i urednik publikacije „Kosovska hronologija (1974-2017)“. Takođe, jedan je od autora podkasta „Dva i po analitičara“. 

Fotografija : Hrvoje Polan