Već je jedan rat bio završen (Slovenija, juni 1991) a drugi trajao u Hrvatskoj, već smo gledali rušenje Dubrovnika, Vukovara i povorke izbjeglica kada su u Sarajevu isprobavane barikade u gradu i kada su zbog toga buknuli građanski protesti 5. aprila 1992.
Iako je sve govorilo da je Bosna i Hercegovina na redu, malo njih je čitalo te znake nadolazeće masivne destrukcije. Danas, poslije hiljada svjedočenja, haških presuda, knjiga, video arhiva, filmova o periodu teškog krvavog raspada Jugoslavije, kao u ogledalu vidimo šta su značili aprilski protesti. Masa ljudi, emotivnih, uznemirenih, bijesnih, protivnika rata i podjela, i pored svega nije mogla znati šta stoji nasuprot njima. Masivna strategija i plan rušenja počeli su već tokom tih protesta pucnjevima SDS-ovih sljedbenika i paravojnih jedinica bosanskih Srba iz hotela i s brda koji su naciljali gomilu i grad je ostao nebranjen i pust. Tako se građanski mirovni protest sudario s betonskim blokom buduće četverogodišnje destrukcije.
Svakako je značajno za historiju učenja o bivšoj Jugoslaviji i počecima četiri rata znati da su građani, ili dio njih, mislili i htjeli drugačije, dok su ih opaki protivnici pustili da to iskažu i sa zadovoljstvom uklonili. Tama nije nastupila odmah, postojao je taj dan pobune kada su se pokazali oni drugačiji, ali tu su bile emocije, humanizam i ljubav prema domovini spram budućih ubistava, logora, protjerivanja…
Grad je zatvoren na četiri godine, građani proganjani snajperima i granatama, bez hrane, vode, struje, grijanja, transporta… Nevidljivi neprijatelj s brda svim tim sredstvima ubijao je grad.
Nakon prvobitnog šoka građani Sarajeva su se adaptirali na nenormalne okolnosti i desila se revolucionarna transformacija: svako pojedinačno živio je svoj mali otpor nezamislivom teroru, a kreativnost i inteligencija sačuvali su mentalno zdravlje i snagom duha stvarali spontani građanski otpor prema brdskom teroru. Neko je sadio povrće u bašti (pod snajperima), neko dijelio vodu sa svojim cvijećem, neko je svirao klavir, neko pravio filmski festival, neko je gradio bosansku kuću od materijala s ruševina, neko pod kandilom pisao knjigu, neko je napravio predstavu „Kosa“, neko izgradio „Kentaureuborbi“ i postavio ih na tramvaj te provozao gradom (pod granatom i snajperima), neko je učio djecu u stanovima, neko diplomirao na fakultetu, neko je pravio plakate, vodio plesnu školu, sportisti vježbali za međunarodna takmičenja…
Sve to stvorilo je sliku fenomena građanske kulture opstanka i masivnu MIROVNU INICIJATIVU kontra 24 sata x 4 godine neprestanog terora. Dakle, taj sarajevski fenomen treba izučavati kao avangardnu mirovnu inicijativu i građanski otpor u savladavanju ekstremnih, dugotrajnih kriza. Pa zar nije prvi lockdown u pandemiji pokazao da se cijela planeta panično okrenula kreativnosti kao najdirektnijem alatu opstanka mentalnog zdravlja.
Ta slika građana Sarajeva nasuprot nevidljivim ubicama s brda oko Sarajeva pokrenula je brojne akcije, proteste, demonstracije, skupove u cijelom svijetu. Sarajevo je od tada postalo jedan od sinonima stradanja i duhovnog i kulturnog otpora. Sve te akcije su svakako imale posredan uticaj na javno mnijenje u svijetu koje je zahtijevalo akcije od svojih vlada i političara, a koje su veoma kasnile.
Svakako treba reći da je antiratni pokret u Beogradu, usred zmijskog gnijezda, bio veoma značajan i imao dugoročan uticaj na raspad režima Slobodana Miloševića. Njihovi dolasci u Sarajevo tokom četiri godine opsade bili su važni za građane da osjete da nisu sami.
Istraživači će nekad izmjeriti opseg svih akcija koje je antiratni pokret u Beogradu preduzimao – od panela, konferencija, knjiga, izložbi, predstava… Uticaj svih tih akcija bio je dugoročan i traje i danas. Nikada ne treba reći da je to bilo uzalud, da se riječ i slika i ono što je istina i pravda ne može nositi sa silom, ubistvima i logorima.
Treba znati da sjajno mora stajati nasuprot mračnom i da samo trajanjem mogu snage da se odmjere.
Ali ono što moramo naučiti u trećem mileniju (kako uvijek naglašava historičarka Branka Prpa, mi smo sa zakašnjenjem ušli u treći milenij) jest da sada živimo u drugim vremenima, da je pandemija pokazala nemoć i nesposobnost cijele planete i da sredstva kojim se suprotstavljamo nasilju, populizmu i rastućem fašizmu moraju imati i kratkotrajne i dugotrajne alatke, jer vremena nema.
Mirovne inicijative i građanski aktivizam i civilno društvo moraju imati ozbiljnu strategiju. Pokazalo se u čijim smo rukama, a vrijeme planete curi. Ne mijenjati predznak u značenju mirovnih akcija i inicijativa, ali svakako osmisliti PAMETNU strategiju (poznajem Svjetlanu Nedimović, koja je za mene uzor aktivistkinje filozofa za ovo vrijeme). Uspjela je da sa svojom malom, malom grupom izvede nekoliko građanskih akcija koje su bile od vitalnog značaja za grad. Ona je strateg. Jedna od njenih/njihovih akcija bila je VODA NARODU!, koja je ujedno i manifest za očuvanje i odbranu voda Bosne i Hercegovine. Svjetlana mi je dala uvid koja je najvažnija alatka za aktiviste trećeg milenija:
Ako smo mi na kraju dvadesetog vijeka otkrili da cijeli jedan grad može pružati spontani otpor teroru svih vrsta (Sarajevo neće pasti!) kreacijom, inteligencijom i humorom, i dočekali deblokadu grada, od danas, 2021, pa nadalje treba tome dodati najvažniju alatku: ovog puta do detalja promišljenu, inovativnu, hrabru STRATEGIJU za svaku tematsku akciju, jer se planeta nalazi u krizi bez presedana: pandemija, klimatske promjene, populizam, teror, govor mržnje na društvenim mrežama, rastući fašizam…
Zbog toga pojedinci i grupe moraju biti potpuno opremljeni i istrajni u borbi za sve vrste društvenih izazova.
Suada Kapić, analitičarka, urednica, istraživačica, rediteljica, producentica, suosnivačica FAMA Metodologije, udruženja za edukaciju i medije
Suada Kapić rođena je u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu na odsjeku režije. Urednica i koautorica FAMA kolekcije i FAMA arhiva, čije istraživanje obuhvata period ratova u raspadu bivše Jugoslavije 1991–1999 (teme obrađene u formatima enciklopedije, mapa, govorne historije, vodiča, vizualnog arhiva, hronologija, albuma, dokumentarnih filmova, izložbi). FAMA projekti i arhiv preneseni su u digitalnom formatu na domenu FAMA kolekcije, virtualne banke znanja za buduće generacije. Danas Suada zajedno s FAMA timom radi na multimedijalnom projektu „Time is Up-Ahead of Fear“ istražujući regionalno/globalne teme koje zahtijevaju kolektivna rješenja.
Za više informacija , posjetite:
