Mediji u vreme pandemije

Foto: Jelena Diković

Na dan kada je uvedeno vanredno stanje u Srbiji, glavni i odgovorni urednik Danasa, uveo je vanredno stanje i u našoj redakciji. Zabranio je svim novinarima dolazak u kancelariju, a ceo, takozvani, tehnički posao na sebe su preuzeli urednici. Posao obavljamo „online” tako što se svakodnevno dogovoramo putem „e-maila” o temama kojima ćemo se tog dana baviti. Kritički odnos prema odgovornima u državi i onima koji zauzimaju javne funkcije i koji donose odluke od kojih zavise životi i sudbine građana Srbije, razume se, nije oslabio ni u vanrednoj situaciji. Istom energijom bavimo se svi skupa i u novonastalim okolnostima kritikom vlasti iz tog vanrednog i nepredviđenog ugla, svesni da imamo pred sobom ljude koji su zauzimali najviše pozicije u državi tokom devedesetih i ratova u bivšoj Jugoslaviji, kada su iza politike koju su zastupali ostale desetine i stotine hiljada mrtvih.

Poređenje odnosa vlasti prema medijima, a time i prema svim građanima, čiji je Vučić predsednik, sa odnosom koji je imao kao visoki funkcioner Srpske radikalne stranke – Vojislava Šešelja, tokom devedesetih godina, kada su novinari hapšeni i ubijani, jer su se kritički odnosili prema ratno zločinačkoj politici kako njegove stranke tako i svih drugih koji su se bavili ratnom propagandom i od toga profitirali, ipak, čini se da u odnosu na sam sadržaj – nisu umesna. Tokom devedesetih, preciznije ratova na prostoru bivše Jugoslavije, bilo je reči o tome da je srpska zvanična i nezvanična politika bila agresorska, da je iza sebe ostavila stotine hiljada mrtvih druge nacionalnosti i vere, da je počinila genocide i najmonstruoznije zločine još od Drugog svetskog rata, pa je poređenje sa gušenjem medija, koje Vučić trenutno sprovodi sa, pretpostavlja se istim žarom kao tada, ipak, u odnosu na ratove i njegove tadašnje, nikada okajanje grehe, pomalo relativizatorska u odnosu na tragičnost trenutka koji je tada vladao. A, reč je o čistoj mržnji prema ljudima druge nacionalnosti i vere, za razliku od aktuelnog trenutka kada imamo posla sa pandemijom smrtonosnog virusa, koji ne bira naciju i veru. Isti model tumačenja mogao bi se primeniti i na medije. U vreme ratnih zločina i genocida mnogo novinara i medija nije bilo kritično prema počinjenim ratnim zločinima sa istim žarom u odnosu na vlast, kojoj je i tada pripadao Aleksandar Vučić, kao što jeste slučaj danas. Danas se naveliko govori o tome kako vlast Aleksandra Vučića guši ljudska prava i ograničava slobodu, a malo toga se naglašava u smislu toga da je reč o čoveku koji je celu političku karijeru izgradio na promociji zločinstva i genocida i mržnje prema nesrpskom stanovništvu u bivšoj Jugoslaviji. Dakle, moglo bi se zaključiti da bi prema žrtvama jedne takve zločinačke politike bilo nepristojno davati isti značaj medijskom gušenju i osporavanju elementarnih sloboda građana danas i u vreme devedesetih.


Danas, razume se da vlast Aleksandra Vučića čini sve da kritičke medije, dakle, sve one nad kojima nema direktnu i neposrednu kontrolu, pred građanima Srbije, na gotovo svakodnevnim konferencijima za medije, posvećenim opakoj bolesti, predstavi kao navodna glasila njegovih političkih konkurenata. Pokušava da uveri građane da je svaka kritika vlasti i njenih postupaka zapravo lična osveta pojedinih političara koji upravljaju tim nezavisnim medijima i kontrolišu njihove sadržaje. To čini i usred pandemije koronavirusa tako što na tim konferencijama naručuje pitanja od novinara koji rade u medijima sa nacionalnim frekvencijama, onim najgledanijim a koje, evidentno je i bez dokaza, zbog sadržaja i načina na koji obrađuju informaciju, uveliko  kontroliše. Taj sramni odnos navodnih javnih radnika – novinara, u situacijima koje se tiču života i smrti gotovo celokupne populacije, ostaće, izvesno je, zabeležen u teoriji kao jedan od najgorih vidova propagande. Da sa time srpski mediji imaju golemog iskustva, takođe, jasno je iz zabeleženog i uveliko teorijski obrađenog odnosa medija sa ratno zločinačkom vlašću iz devedesetih godina. Njoj su pripadali i dvojac u aktuelnoj vlasti – Aleksandar Vučić i Ivica Dačić, kao i mediji poput Javnog servisa, Pinka, i ostalih poluga ratno zločinačke i korumpirane vlasti.

Glumeći skromnost i žrtvu usled nepostojećih okolnosti i realnih uslova koji bi od njega žrtvu napravili, Aleksandar Vučić dostigao je sledeći nivo u svojoj „igrici” obraćanja javnosti, odnosno medijske propagande. Naime, performans uzdizanja „lidera” na pijadestal samog Boga, odigrava se tako što „novinar” nekog od najgledanijih medija postavi pitanje tokom uživo prenosa konferencije za novinare, koju gotovo svi građani, zatvoreni u svojim kućama, u dobokoj izolaciji, očekuju sa nestrpljenjem da vide i čuju. To pitanje usmereno je na one koji se kritički odnose prema potezima vlasti, ili prosto, postavljaju na ravan rasprave određene postupke i uvedene mere zbog pandemije. Izvrćući smisao i lažirajući kontekst u kojem se ta kritika ispostavila u javnom prostoru, novinari u podaničkom odnosu prema vlasti, daju Aleksandru Vučiću platformu za manipulaciju javnim mnjenjem. Ta pitanja novinara koji rade za vlast Aleksandra Vučića i u ovim pandemijskim vremenima, uglavnom podrazumevaju uvodni deo u kojem se konstatuju lažne i izvrnute činjenice iz kojih se stvara navodna logična postavka zlonamernog odnosa prema Vučiću. Odgovor predsednika Srbije sadrži, potom,  dramatične pauze, uzdahe, celokupan teatar odglumljenog osećanja požrtvovanja, iskrenosti, dobrote i mudrosti zarad višeg cilja – dobrobiti građana. Da bi potom izrazio kritičnu notu prema tom podaničkom novinarskom pitanju kojem navodno nije mesto i vreme zbog tragičnosti trenutka u kojem se celo društvo nalazi. Izgovarajući da ne želi da odgovara na pitanja koja se tiču njegovih političkih protivnika i kritika njegovog rada, Aleksandar Vučić, u tom uvodnom delu izrazi sav bes i prezir prema svima koji su se usudili da ga kritikuju, zakljčujući nakon toga, kada je već sve rekao – da, zapravo, ni ne želi da o tome priča.

S druge strane, u medjima su trenutno druge teme, poput korupcije i suočavanja sa ratno zločinačkom prošlošću nosilaca najviših državnih funkcija, u drugom planu. Opravdano, imajući u vidu restriktivne i nedovoljno objašnjene mere zbog pandemije prema gotovo svim kategorijama stanovnika. Kada se tome dodaju propusti, žrtve, broj zaraženih zbog nemara države prema zdravstvenim radnicima i uslovima rada u kojima se bore protiv pandemije, potom hapšenja i zastrašivanja novinara koji se usuđuju da o tome javno govore, jasno je zbog čega je takav slučaj. Mi, u redakciji Danasa, međutim, ne odustajemo od toga, jer je jasno da ako je na jednom društvenom nivou izrazito loše stanje, tako je, izvesno je, na gotovo svim drugim, jer se količina zla, nesposobnosti i neodgovornosti preliva na sve delove naše zajednice.

Snežana Čongradin je novinarka dnevnog lista Danas, dugogodišnjeg medijskog partnera forumZFD-a Beograd, čija se saradnja sa fokusom na suočavanje sa prošlošću nastavlja i u doba pandemije.