Često razmišljam šta bi se desilo sa ovim regionom da su se muzičari više pitali?
I zašto su zakazali kada je to bilo najpotrebnije?
Bio sam mlad u onim predratnim godinama ali dovoljno „star“ da razumijem muziku, izvođača i njegovu poruku.
Na sve nas, bez obzira na naše muzičko opredjeljenje, određeni žanr djeluje motivirajuće na neki način. Vibra je prisutna ako je prava muzika u pitanju.
Toliko grupa, frontmena, masa koje ih slušaju, idu na koncerte.
Od „otpor stoko“ do „crko’ Maršal“, buntovnika, pritajenih, otvorenih protivnika sistema.
Od meni omiljenih većina je, bar u svojim pjesmama, zagovarala slobodu, ljubav i što je najvažnije mir.
Onda, zašto su zakazall?

Ako nisu oni, onda smo zakazali mi.
Publika, fanovi.
Zbog čega? Zbog bježanja u svoje nacionalističke „torove“? Indentifikacije  sa „svojima“?

Onda ovi drugi.
Pritajeni nacionalisti koji su i u vrijeme bivše države „provlačili“ svoje nacionalističke, šovinističke i fašističke ideje kroz svoje pjesme.
Onda je zakazala država koja nije dovoljno kažnjavala takve ispade?
Porez na šund nije bio dovoljan kao jedini mehanizam koji je obeshrabrivao antitalente da se odluče za muzičku karijeru.
Zašto to nije moglo biti primjenjeno i na muzičare koji su otvoreno podržavali nacionalizam?
Sa buđenjem zla na prostorima bivše Jugoslavije, muzika je postala jedno od oružja protiv neprijetelja.
U svojim pjesmama nacionalisti, fašisti su konačno mogli da izađu iz svojih rupa koje su zvali dom već dugi niz godina.
Konačno su mogli neometano da pozivaju na linč svakog ko ne misli isto.
Jedno od moćnijih oruđa u arsenalu nacionalističke propagande.

Ali i jedno od oružja obične raje, civila koji na malom radiju, sa baterijama koje su na izdisaju, slušaju neku davno zaboravljenu pjesmu koja ih na trenutak „izvodi“ iz podruma u neka bolja i sretnija vremena.
Boraca koji brane svoju zemlju, grad, selo, koji osim sumornih vijesti uspiju da „uhvate“ neku omiljenu pjesmu. Ojača njihovu volju da izdrže, dok ih pjesma umjesto blatnjavih rovova i izrešetanih zgrada, odvodi na plažu punu nasmijanih prijatelja, umjesto puške u ruci hladna piva…

Za mnoge muzika je bila izlaz iz pakla, lijek za smirenje, konop za koji se drže čvrsto.
Način da se sačuvaju mentalno zdravlje koje je visilo o tankoj niti.
U te tri ratne godine, struje, agregata, akumulatora i baterija bilo je malo, i rijetki sretnici su  ih imali na raspolaganju.

U nedostatku gore nabrojanih, uvijek se našla neka stara gitara zaboravljena u podrumu, na tavanu.
Kako su ratne rane polako zacjeljivale a život nastavljao dalje, muzika je bila ponovo ta koja je bila jedno od najvažnijih poveznica sa bivšim sunarodnicima a sad „samo“ komšijama iz novonastalih država.

U početku jako „stidljivo“ i suzdržano, svaki oblik komunikacije između „nas“ i „njih“ gledao se kroz neku nevidljivu lupu, koja je u isti mah posmatrala, osuđivala i (rijetko) odobravala takve kontakte.
Ipak, muzika je bila poveznica koja se puno brže gradila između ljudi nego bilo kakav most ili autoput, koji je sagrađen poslije rata a nije korištena u svrhe propagande i promovisanja svega drugog osim onoga čemu, u biti, služi.

Nemoguće da pišem o tome bez ličnog iskustva.

U očuvanju mog mentalnog zdravlja, muzika je igrala itekako bitnu ulogu.
Hip Hop kao jedna od brojnih vrsta muzike, za mene, pružila mi je tu mogućnost ekspresije kroz napisanu riječ a koja je bila najbliža pisanju knjige.
Danas sam zahvalan tome.
U suštini koristila mi je kao terapija i izlaz iz bremena loših sjećanja koja su, htio ili ne, uvijek prisutna. Nekad duboko „zakopana“ u svijesti ali uvijek tu.
Pomogla mi je da upoznam nove prijatelje, pomognem drugima, pomognem sebi.
Za dosta mojih vršnjaka to oruđe je jedino koje smo imali u svom arsenalu u borbi protiv svega negativnog u našim životima.

I još uvijek ga imamo.
Dovoljno materijala za mostove koji spajaju mnoge pokidane veze, ljude, sudbine.
Naše riječi, naša muzika, naš izraz je bijeg u bolji svijet.
Još jedan izgrađen u kratkom periodu, i kao svi ponosni graditelji konačno vidimo naše završeno djelo.
Stari dobri Lao Tse je rekao : “Putovanje od hiljadu (milja) počinje prvim korakom. “
Naše je da napravimo prvi korak.
Most čeka.
Zato smo ga i izgradili, zar ne?

Mahir Džonlić rođen je u Sarajevu 1979. godine. Ljubitelj knjiga, pisanja i umjetnosti. Od 1993. godine pa do danas najveća ljubav mu je rep muzika. Antifašista. Volonter.