U okviru širih političkih i institucijskih diskusija, uključujući savremene sigurnosne debate, tranzicijska pravda se često prvenstveno definira kao pravni ili etički odgovor na zlodjela počinjena u prošlosti, umjesto istovremenog prepoznavanja da je ona strateški alat za dugoročnu sigurnost i sprečavanje budućih konflikata.
Ipak, iskustva iz postkonfliktnih društava i društava u tranziciji u sve većoj mjeri pokazuju da tranzicijska pravda također funkcionira kao napredan, preventivan i strateški sigurnosni alat. Odgovornost za teške zločine, priznavanje patnje žrtava, traženje istine i institucijske reforme nisu samo pravosudna pitanja – radi se o ključnim elementima održivog mira, društvene otpornosti i dugoročne sigurnosti.
Nevladina organizacija Pro Peace u Bosni i Hercegovini je u tom kontekstu 26. septembra 2025. godine organizirala panel-diskusiju pod naslovom „Tranzicijska pravda kao sigurnosna strategija“ u okviru Sarajevske sigurnosne konferencije (SSC). Ova panel-diskusija okupila je vodeće međunarodne stručnjake za tranzicijsku pravdu, izgradnju mira, međunarodno pravo i sigurnosnu politiku u cilju analize načina na koji pravosudni mehanizmi mogu direktno doprinijeti sprečavanju konflikata i očuvanju mira.
Panelisti su bili Alexander Mauz, predsjedavajući Izvršnog odbora organizacije Pro Peace, kao glavni govornik, kao i Aonghus Kelly, međunarodni advokat i nekadašnji šef Odjela za međunarodna krivična djela Savjetodavne misije Evropske unije u Ukrajini (EUAM), Paul Dziatkowiec, direktor za medijaciju i mirovnu podršku pri Ženevskom centru za sigurnosnu politiku (GCSP), i Matthias Wevelsiep, direktor za programe i operativnu mrežu Mreže za vjerske i tradicionalne mirotvorce u okviru organizacije za međunarodnu pomoć Finn Church Aid. Kao moderatorica i panelistica dala sam doprinos diskusiji s aspekta facilitiranja i analize na temelju petnaestogodišnjeg iskustva u radu sa žrtvama ratnih zločina u Bosni i Hercegovini i njihovog traganja za pravdom i pristupom reparacijama.
Panel se fokusirao na analizu uloge tranzicijske pravde kao komponente savremenih sigurnosnih strategija u postkonfliktnim društvima. Istaknut je ključni značaj tranzicijske pravde za poticanje dugoročne sigurnosti i stabilnosti, kao i da održiv mir nije moguće postići bez značajnog suočavanja s prošlošću.
Iako se uobičajeno shvatanje sigurnosti temelji na perspektivi koja se fokusira na državu, odnosno eksterne i interne prijetnje državi, ovaj koncept se tokom prethodnih desetljeća razvio u pravcu stavljanja većeg težišta na sigurnost pojedinaca. Šire shvatanje formulirano je kao „ljudska sigurnost“, posebno u Rezoluciji Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 66/290, koja ga definira kao pristup rješavanju prijetnji po preživljavanje, osiguravanje osnovnih sredstava za život i dostojanstvo ljudi, te poziva na „sveobuhvatne mjere fokusirane na osobe i prevenciju prilagođene konkretnom kontekstu kojima se jača zaštita i osnaživanje svih osoba“.[1]
Iz ove perspektive, tranzicijska pravda unapređuje i ljudsku sigurnost i ljudska prava tako što se bavi prošlim kršenjima, jačanjem odgovornosti i provedbom institucijskih reformi kojima se smanjuje rizik od ponavljanja, a time i daje doprinos održivom miru. Učesnici u panelu razgovarali su o nizu mehanizama tranzicijske pravde, uključujući i odgovornost za ratne zločine, reparacije za žrtve, jačanje vladavine prava i uključivanje lokalnih i vjerskih aktera u procese pomirenja. Posebna pažnja posvećena je relevantnosti ovih pristupa u kontekstu Bosne i Hercegovine.
Definiranje tranzicijske pravde
Tranzicijska pravda je proces usko vezan za suočavanje s prošlošću i ova dva pojma se međusobno nadopunjuju. Ponekad se ova dva pojma koriste naizmjenično[2], a organizacije civilnog društva ponekad radije govore o suočavanju s prošlošću jer smatraju da „ovaj pojam u još većoj mjeri ističe neophodnu transformaciju društva“ i da se radi o sveobuhvatnijem pristupu koji ne samo da se fokusira na političke i pravosudne reforme „već i doprinosi promjeni stavova, ponašanja i odnosa“.[3]
U skladu s politikama Ujedinjenih nacija, tranzicijska pravda ne samo da se shvata kao normativni okvir za postupanje u slučaju teških kršenja ljudskih prava već i kao napredan, strateški i pragmatičan alat koji podržava dugoročne ciljeve poput prevencije i očuvanja mira.[4]
Prema definiciji Ujedinjenih nacija iz 2004. godine, tranzicijska pravda se odnosi na „cijeli niz procesa i mehanizama vezanih za pokušaje društva da se suoči s masovnim zloupotrebama u prošlosti kako bi osiguralo odgovornost, zadovoljilo pravdu i postiglo pomirenje“.[5] Time se naglašava da „to može uključivati i pravosudne i nepravosudne mehanizme, s različitim nivoima međunarodnog učešća (ili njegovog potpunog odsustva) i pojedinačno procesuiranje, reparacije, traženje istine, institucijske reforme, provjere i razrješenja, ili kombinaciju istih“.[6]
Koncept tranzicijske pravde mijenjao se tokom vremena. Danas se obično posmatra kroz holistički pristup, koji se temelji na četiri međusobno povezana stupa koji trebaju biti dio sveobuhvatne politike tranzicijske pravde:
- Traženje istine – utvrđivanje i priznavanje prošlih kršenja ljudskih prava (npr. kroz rad komisija za istinu i pomirenje).
- Krivična pravda / odgovornost – procesuiranje počinitelja odgovornih za teška kršenja međunarodnog prava o ljudskim pravima i teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava.
- Reparacije – niz mjera namijenjenih žrtvama, uključujući materijalnu kompenzaciju za pretrpljenu štetu, različite vrste podrške, uključujući psihološku podršku, kao i simbolične mjere poput priznavanja patnje žrtava, uključujući kroz javna izvinjenja.
- Garancije neponavljanja zločina – institucijske reforme, procesi provjere i društvene mjere kojima se sprečava ponavljanje kršenja. Važno je naglasiti da koncept garancija neponavljanja zločina pored institucijskih reformi i provjera uključuje i „mjere u društvenoj, kulturnoj i ličnoj sferi“.[7]
Određeni pristupi ponekad sadrže prošireni okvir od pet stupova, većinom dodavanjem memorijalizacije kao odvojenog stupa tranzicijske pravde, ali većina njih se temelji na podjeli na četiri stupa, pri čemu se memorijalizacija posmatra kao jedan od oblika reparacija. Također je važno istaći da garancije neponavljanja zločina zauzimaju hibridnu poziciju unutar okvira tranzicijske pravde: iako su u pravnom smislu klasificirane kao jedan od oblika reparacija te s reparativnom svrhom (reagiranjem na prava, pretrpljenu štetu i potrebe žrtava), isto tako se tretiraju kao odvojen stup s transformacijskom svrhom (institucijske promjene i sprečavanje budućeg nasilja).
- Izazov – nedovoljno poznavanje koncepta tranzicijske pravde
Iskustvo pokazuje da se koncept tranzicijske pravde često shvata usko. On se često posmatra prvenstveno s aspekta krivične pravde. U praksi, kao što to pokazuje primjer Bosne i Hercegovine, odsustvo promišljenog strateškog pristupa tranzicijskoj pravdi, u kombinaciji s ograničenim shvatanjem njegovog šireg obima, može dovesti do toga da se napori za nošenje s ratnom zaostavštinom u pretjeranoj mjeri fokusiraju na krivično gonjenje, dok se drugim ključnim mjerama posvećuje manje pažnje ili se čak nikako ne uzimaju u obzir.
Istina je da je krivična pravda vrlo značajna komponenta tranzicijske pravde i sama po sebi može doprinijeti različitim načinima sprečavanja budućeg nasilja. Ipak, poimanje tranzicijske pravde na sveobuhvatan način i izrada strategija tranzicijske pravde koje za cilj imaju holistički pristup – iskorištavanje cijelog niza dostupnih alata kako bi se na adekvatan način suočilo s prošlošću, uključujući traženje istine, reparacije i garancije neponavljanja zločina – od ključnog je značaja za izgradnju održivog i pozitivnog mira i poboljšanje sigurnosti.
- Izazov – ograničeno prioritiziranje i tendencija izbjegavanja pitanja tranzicijske pravde
Na osnovu iskustava aktivista u oblasti tranzicijske pravde i izgradnje mira na terenu, jedan od glavnih izazova pri nošenju za zaostavštinom masovnih zloupotreba u prošlosti i osiguravanju smislenog utjecaja putem mjera tranzicijske pravde je nemogućnost adekvatnog prepoznavanja socijalnog značaja tranzicijske pravde. Čak i u slučajevima kada takvo prepoznavanje postoji u određenoj mjeri, dodatni izazov se odnosi na prioritet koji se daje tranzicijskoj pravdi od domaćih političkih aktera, kao i organizacija poput Evropske unije i šire međunarodne zajednice. Takvo ograničeno prioritiziranje može se uočiti na globalnom i regionalnom nivou, kao i u pojedinačnim zemljama, te u okviru različitih sektora, uključujući i sigurnosni sektor.
To važi za zemlje u vezi s kojima se vode mirovni pregovori, kada prepoznavanje i insistiranje na značaju tranzicijske pravde za osiguranje održivog mira i sigurnosti ili nedostatak istih može direktno utjecati na sadržaj mirovnih sporazuma i cjelokupne društvene dinamike koja će proizaći iz njih srednjoročno ili dugoročno – tokom dolazećih desetljeća.
To je također očigledno u poslijeratnim društvima kao što je bosanskohercegovačko društvo, u kojem je politička prioritizacija pitanja koja je trebalo rješavati mjerama tranzicijske pravde od međunarodne zajednice često bilo ono što je na najdirektniji način utjecalo na lokalnu dinamiku. U ovoj zemlji se, naprimjer, tokom posljednjih godina može uočiti da je tranzicijska pravda izgubila na značaju, što ima neposredne reperkusije na situaciju na terenu. Na sastancima na visokom nivou često se dešava da se pitanjima vezanim za određenu političku dinamiku koja se smatraju hitnijim, kao što je ekonomski razvoj, daje prednost u odnosu na potrebu za ispunjenje zahtjeva tranzicijske pravde. Kada dođe do nečega ovakvog, takva prioritizacija nehotice pojačava percepciju da su potrebne dodatne mjere i da treba održati postojeće stanje, što dovodi do višestrukih negativnih reperkusija kojih uključene interesne strane često nisu svjesne ili koje namjerno ignoriraju. Sličan obrazac uočljiv je u slučaju diskusija o sigurnosnim pitanjima, pri čemu se o stabilnosti i upravljanju rizicima često govori zasebno, bez odgovarajućeg uzimanja u obzir dugoročnih sigurnosnih implikacija neriješenih procesa tranzicijske pravde. Kao rezultat toga, sigurnosne politike mogu previdjeti kako nerješavanje kršenja iz prošlosti i dalje dovodi do nepovjerenja, društvene fragmentacije i latentne nestabilnosti. Na prostoru bivše Jugoslavije, kao što je istakla komesarka za ljudska prava Vijeća Evrope u izvještaju Suočavanje s prošlošću iz 2023. godine, vidljivo je nazadovanje i dokazano je da nedovršeni procesi suočavanja s prošlošću pojačavaju radikalizaciju i desničarski ekstremizam, čime se stvara klima mržnje i podjela, što se odražava kroz jasno dokumentirano povećanje prisustva govora mržnje, međuetničkog nasilja i netolerancije, kao i ponavljanja nasilnih incidenata protiv povratnika i pripadnika manjinskih grupa.[8] Mijatović zaključuje da to stvara strah i predstavlja ozbiljnu prepreku mirnom suživotu i povjerenju, kao i da su potrebni brzi politički odgovori „kako bi se izbjegla ponovna pojava masovnog nasilja u regiji“.[9]
Civilno društvo najčešće prepoznaje takvu stvarnost na terenu, a Aleksander Mauz je tokom Sarajevske sigurnosne konferencije 2025. godine istakao da je ono pokretačka snaga tranzicijske pravde, posebno u periodu kada državne institucije donesu odluku da ona više nije prioritet. Međutim, kao što je Mauz naglasio, kako bi došlo do dugoročne transformacije, inicijative civilnog društva i stručno znanje trebaju postati dio institucijskih okvira. Davanje prednosti tranzicijskoj pravdi treba dokazati strukturnim i strateškim promjenama, uključujući, ali bez ograničavanja na „jedinice za tranzicijsku pravdu unutar ministarstava, državne službenike koji imaju zadatak da te procese integriraju u okviru sigurnosnog sektora, te mehanizme kojima se osigurava da se suočavanje s prošlošću ne odvija na ad hoc ili na simboličan način, već kao dio domaćih i regionalnih sigurnosnih strategija“.[10]
3. Izazov – lažna dilema između mira i pravde
Često spominjana ili implicirana zabluda o miru u odnosu na pravdu usko je vezana za gore navedeni izazov. Temelji se na pretpostavci ili argumentu da se određeni napori (tranzicijske) pravde mogu pokazati kontroverznim, što povećava tenzije između grupa i potkopava mir. To često dovodi do stavljanja u drugi plan ili čak izbjegavanja „osjetljivih“ pitanja vezanih za rješavanje kršenja ljudskih prava iz prošlosti.
Tokom mirovnih pregovora često se javlja ključno pitanje: kako na adekvatan način rješavati masovna kršenja ljudskih prava iz prošlosti. Takvi pregovori ponekad uključuju razgovore o amnestiji i sličnim mjerama, a pritom se često javljaju tenzije između ciljeva mira i pravde.
Promoviranje lažne dileme između mira i pravde može voditi do ograničenog pristupa tranzicijskoj pravdi koji se fokusira prvenstveno na kratkoročnu stabilnost nauštrb sveobuhvatnih mjera suočavanja s prošlošću.
Tokom Sarajevske sigurnosne konferencije 2025. godine Paul Dziatkowiec je naglasio da konflikti obično potječu iz stvarnih ili percipiranih zloupotreba i često ih prati osjećaj nezadovoljstva. Iznio je argument da trajan mir stoga zavisi od toga da li će zajednice na koje se to odnosi biti mišljenja da je zadovoljena pravda. Isto tako je izrazio žaljenje što se pitanje tranzicijske pravde u sve većoj mjeri gura na margine u razgovorima o okončanju ratova, ali i samim mirovnim pregovorima, kod kojih postoji tendencija da se prednost daje brzim dogovorima i kratkoročnim rješenjima umjesto trajnim rješenjima.[11]
Uzmimo, naprimjer, tekući proces u Ukrajini. Kateryna Busol s Univerziteta u Kijevu ističe da neki stručnjaci sugeriraju da je u Ukrajini potrebno ostaviti pravdu postrani bar privremeno kako bi se prednost dala bržem postizanju mira: Mnogi smatraju da nije realistično da Ukrajina insistira na sudskoj pravnoj zaštiti i da to ne treba biti preduslov za mirovni sporazum. Međutim, pored samog moralnog imperativa, stvarnost je takva da mir neće trajati, osim ukoliko ne bude zadovoljena pravda – u vidu sudskih procesa i reparacija.[12] Busol iznosi argument da je gušenje napora na postizanju odgovornosti suprotno dubokoj želji žrtava za pravdom i da to uzrokuje akutno društveno nezadovoljstvo.[13] Ona također prepoznaje negativne učinke istog u vidu potkopavanja širih građanskih promjena u bivšim sovjetskim republikama, te smatra da je potencijalna demokratska tranzicija nemoguća bez dubokog suočavanja s ulogom društva u ovim događajima i njegovog doprinosa stvaranju okruženja koje ih je omogućilo.[14]
Kada se radi o postkonfliktnom okruženju, slični argumenti se često mogu čuti u slučaju Bosne i Hercegovine. Sjećam se da sam nekoliko sedmica prije usvajanja Rezolucije Ujedinjenih nacija o Srebrenici[15] u 2024. razgovarala s međunarodnim diplomatima u inostranstvu koji su me obavijestili o stalnim i jakim suprotnim diplomatskim nastojanjima da se blokira njeno usvajanje pokušajima uvjeravanja globalne zajednice da bi to ugrozilo mirovne procese. Bila je uočljiva istinska sumnja i strah diplomata da bi se to zaista moglo desiti.
Isto tako se sjećam razgovora sa stranim diplomatom u Sarajevu nekoliko dana nakon usvajanja te rezolucije. On je sa mnom podijelio svoju zabrinutost o političkim posljedicama takvog koraka i „krize“ nastale na taj način. Iskoristila sam priliku da ga smireno razuvjerim da se u Bosni i Hercegovini cijelo vrijeme javljaju i nestaju mnogi oblici „kriza“, kao da će i to proći za par sedmica, kao što se to na kraju zaista i desilo.
Godinu i po nakon toga, posmatrajući to iz ove perspektive, postaje jasno da usvajanje rezolucije Ujedinjenih nacija nije ugrozilo mirovne procese. Zaista, u međuvremenu je došlo do pojave drugih događaja za koje se u određenom trenutku činilo da predstavljaju prijetnju miru u Bosni i Hercegovini na puno ozbiljniji način.[16] Srećom, intenzivni strahovi izazvani u zemlji također su bili kratkotrajni.
Suprotno od narativa koji se promovira – da bi priznavanje ogromne ljudske patnje moglo ugroziti mirovne procese, takve simbolične mjere reparacije, poput usvajanja rezolucije Ujedinjenih nacija, imaju potencijal da omoguće održive mirovne procese zbog stalno prisutne potrebe žrtava da vide odgovor društava na njihovu nepodnošljivu bol.
Određeni članovi porodica žrtava genocida u Srebrenici sa mnom su podijelili svoja osjećanja nakon usvajanja rezolucije da im podrška međunarodne zajednice kroz Ujedinjene nacije vraća vjeru u čovječanstvo i percepciju svijeta kao pravednog mjesta. Isto tako su naveli da ovaj korak smatraju značajnom prevencijom, a time i zaštitom.
Ako želimo preispitati prevladavajuće zablude kojima se sugerira da nastojanje da se postigne pravda nekako sprečava mir, važno je analizirati epizode kao što je iznad opisana ne samo iz kratkoročne perspektive.
Četiri stupa tranzicijske pravde koji doprinose održivom miru i dugoročnoj sigurnosti
Kako bi se shvatio utjecaj stupova tranzicijske pravde na održiv mir i sigurnost, neophodno je posmatrati stvari iz šire, srednjoročne i dugoročne perspektive. Tokom razgovora o sigurnosti moramo ići dalje od kratkoročnih pojmova stabilnosti i osporavati isključiv fokus na izbjegavanje politički izazvanih kriza. Pored toga, od ključnog značaja je uzimanje u obzir međugeneracijskih ciklusa nasilja, koji se mogu pravilno razumjeti samo iz metaperspektive koja obuhvata nekoliko desetljeća ili duže.
Traženje istine
S obzirom na potrebu za izvlačenje pouka iz historije iz dugoročne perspektive, uzmimo primjer pogubljenja saradnika fašističkih snaga u novouspostavljenoj Jugoslaviji na kraju Drugog svjetskog rata. Tokom desetljeća koja su uslijedila, u socijalističkoj Jugoslaviji pojavila se praksa zataškavanja stvarnih okolnosti članova porodica – kao i ratne saradnje preživjelih.[17]
Takve prakse kolektivnog zaborava, laži ili selektivnog predstavljanja zločina u porodičnim narativima ponekad su imale razorne posljedice u vidu ciklusa nasilja koji su se nastavili do 1990-ih, kada su potomci ovih žrtava uzeli oružje u ruke. Politički lideri i nacionalističke elite također su se često koristili ovakvim narativima kako bi osigurali podršku za rat ili opravdali agresiju. Takvi obrasci ističu važnost pravilnog utvrđivanja i historijskog dokumentiranja istine kroz procese tranzicijske pravde.
Pravo na istinu omogućava žrtvama i njihovim rođacima, ali i široj javnosti, „da traže i dobiju sve relevantne informacije u vezi s počinjenjem navodnog kršenja, sudbinom i lokacijom žrtava, kao i obimom u kojem je kršenje možda zvanično odobreno“.[18]
Jedan od značajnih ciljeva zvaničnog priznanja kršenja je priznavanje iskustava žrtava, ponovna izgradnja povjerenja, jačanje vladavine prava i promoviranje društvene integracije i pomirenja, čime se doprinosi „okončanju ciklusa ogorčenosti i nepovjerenja“.[19] Ako se ne rješavaju, narativi o kolektivnom nezadovoljstvu, bilo da se temelje na stvarnoj ili percipiranoj nepravdi i viktimizaciji, mogu biti zloupotrijebljeni – uključujući i od terorističkih ili nasilnih ekstremističkih grupa.[20]
Pored najklasičnijih oblika traženja istine, poput komisija za istinu i pomirenje, kao što je komisija uspostavljena u Južnoafričkoj Republici, postoje i brojni drugi mehanizmi i pristupi za priznavanje i potvrđivanje istine. Iznad navedena rezolucija Ujedinjenih nacija o genocidu u Srebrenici predstavlja drugačiji oblik mjere traženja istine: osigurava formalno, moralno i političko priznavanje počinjenih zlodjela, služi kao mjera memorijalizacije te zadovoljenja kojom se afirmiraju prava i osjećanja žrtava i indirektno doprinosi garancijama neponavljanja zločina.
Druge mjere koje se koriste uključuju procese traženja istine koje predvodi civilno društvo. Njima se može uspostaviti kontakt između nekadašnjih „neprijateljskih strana“ i pružiti siguran prostor za učesnike kako bi slušali međusobne priče, stavili se u položaj drugog i identificirali čak i „monolitna i deindividuirana čudovišta“.[21] Takvi procesi također mogu pomoći da se pobijaju rigidne dihotomije „mi“/“oni“ slijeđenjem zajedničkog cilja koji donosi novu ujedinjenost[22], koja se može temeljiti na zajedničkom osjećaju stradanja, uz priznavanje ličnog iskustva svakog učesnika.
Govoreći u okviru jednog od panela Sarajevske sigurnosne konferencije 2025. godine, Matthias Wevelsiep je upozorio da patrijarhalno čuvanje sjećanja u mnogim kontekstima i dalje određuje čija patnja će biti priznata i čiji glasovi će se čuti. On je istakao da pametna strategija tranzicijske pravde u svrhu očuvanja sigurnosti stoga mora osigurati pluralizaciju sjećanja i fokus na preživjele; neuspjeh u tome narušava povjerenje, širi isključenost i nastavlja cikluse nezadovoljstva. U tom kontekstu istakao je i posebnu ulogu vjerskih i tradicionalnih aktera u širem civilnom društvu, čiji društveni legitimitet im daje pristup prostorima izvan dosega države i dovodi ih u poziciju da se mogu zalagati za traženje istine, dostojanstvene reparacije i socijalizaciju normi kako bi se spriječilo ponavljanje tokom srednjoročnog do dugoročnog perioda.[23]
Konačno, mehanizmi traženja istine također mogu podrazumijevati komisije za ljudska prava ili misije za utvrđivanje činjenica. Međutim, mehanizmi traženja istine također za cilj imaju otkrivanje sudbine nestalih osoba, pronalaženja masovnih grobnica i ekshumacije i identifikacije posmrtnih ostataka. Kao što navodi Isidora Graorac, predstavnica porodica nestalih osoba iz Bosne i Hercegovine: „Želim da svaki sastanak počinje pitanjima porodica nestalih. Jer samo ako stavimo tačku na prošlost, možemo se okrenuti budućnosti. Kako da roditelj nastavi dalje ako nije pronašao posmrtne ostatke svoga djeteta?“[24]
Krivična pravda
Nakon analize pronalaženja istine kao sredstva za otkrivanje kršenja u prošlosti i pružanja podrške oporavku važno je fokusirati se na krivičnu pravdu – tradicionalan i dobro poznat stup tranzicijske pravde koji se također fokusira na traženje istine, ali na drugačiji način – kroz istrage, procesuiranje i pravnu odgovornost počinitelja u okviru formalnih pravosudnih postupaka. Države u skladu s međunarodnim pravom imaju obavezu da istražuju, procesuiraju i kažnjavaju gruba kršenja međunarodnog prava o ljudskim pravima i gruba kršenja međunarodnog humanitarnog prava.
Krivična pravda ima važnu preventivnu funkciju s obzirom na to da „suđenje navodnim počiniteljima u skladu sa standardima pravičnog suđenja i osiguravanje da budu adekvatno kažnjeni u slučaju osude pomaže da se ojača povjerenje društva i vladavina prava“.[25]
Pored toga, krivična pravda ne samo da žrtvama daje priliku da dožive zadovoljenje pravde – što potencijalno može donijeti osjećaj zadovoljstva, katarze, a time i potaći njihov proces oporavka – već također smanjuje percipiranu potrebu za ličnom odmazdom ili otpočinjanjem novih ciklusa nasilja. To je posebno značajno zbog toga što omogućava individualizaciju krivice, pomaže da se nosi sa kolektivnom ogorčenošću i sprečava ponavljanje kolektivnog nasilja nad cijelim grupama.
Aonghus Kelly je tokom Sarajevske sigurnosne konferencije 2025. naglasio da je pravda ključni dio pružanja utjehe u okviru društava, što im omogućava da se dalje razvijaju nakon konflikta i napreduju. Izrazio je žaljenje zbog činjenice da historija ukazuje na to da se taj put rijetko bira i da se oni koji su pušteni iz zatvora često niti kaju niti priznaju činjenje krivičnih djela u prošlosti i istakao da bi u idealnom svijetu osuđenici za teške zločine služili dugačke kazne zatvora srazmjerne zločinima koje su počinili. Prolazili bi kroz obrazovne i rehabilitacijske programe i ukoliko i kada bi bili pušteni iz zatvora davali bi pozitivan doprinos pomirenju u svojim domovinama.[26]
Prema Richardu Goldstoneu, bivšem glavnom tužitelju Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, mir zavisi od pravde, a ne obrnuto.[27] Kao što je naglasio: „Nemam sumnji o tome da ne može postojati mir bez pravde. Ako nema pravde, nema nade za pomirenje i oprost, jer ti ljudi ne znaju kome da oproste. I na kraju uzimaju pravdu u svoje vlastite ruke, a to je početak sljedećeg kruga nasilja.“[28]
Imajući na umu značajne funkcije krivične pravde, važno je istaći da, iako se tokom mirovnih procesa i pri izradi politika tranzicijske pravde (kao što je spomenuto ranije) često mogu pojaviti pitanja mjera amnestije i oslobađanja od ili smanjenja kazne, međunarodna zajednica koju predstavljaju Ujedinjene nacije je jasno protiv njih. Iako amnestija u slučaju drugih krivičnih djela (npr. politička krivična djela vezana za pružanje otpora državi) može biti dozvoljena i, u nekim kontekstima, pomoći da se osigura osnova za mir, amnestija za zločine kao što su genocid, zločini protiv čovječnosti, ratni zločini ili druga gruba kršenja ljudskih prava nikada nije prihvatljiva.[29]
Reparacije
Još jedan ključan stup tranzicijske pravde koji je isto tako od temeljnog značaja za osiguravanje održivog mira čine reparacije. Za žrtve, smislena pravda obuhvata toliko više toga od tradicionalnih, usko definiranih koncepata koji pravdu vide samo ili prvenstveno iz perspektive kažnjavanja počinitelja.
U većini slučajeva, kako bi pravda bila zadovoljena, žrtve također trebaju šire priznanje o tome šta se desilo i osudu istog u okviru svojih zajednica. Rad na memorijalizaciji je važan. Za žrtve je također značajno da, nakon što se činjenice o krivičnim djelima utvrde sudski, ne dolazi do njihovog negiranja i da se ne veličaju ratni zločinci, što je nažalost prečesta pojava.[30]
Kada su žrtve priznate i kada im se pruža podrška kroz različite oblike reparacija – bilo da se radi o naknadama, rehabilitaciji, restituciji ili satisfakciji – to im pomaže pri zacjeljenju rana, ponovo gradi povjerenje u institucije i smanjuje nezadovoljstvo koje bi inače moglo dovesti do daljnjih ciklusa nasilja. Neriješena trauma koja je rezultat masovnih kršenja ljudskih prava može biti ogroman faktor rizika za buduće nasilje i obuhvatati različite generacije, ponekad i stotinama godina.[31]
Ilustrativan primjer ovoga je situacija žrtava u Bosni i Hercegovini koja ima puno toga za ponuditi – ne samo u pogledu značajnih postignuća već i u pogledu bolnih naučenih lekcija. Žrtve pate i dan-danas, te žive kao da se rat upravo završio – kao da je i dalje 1996. godina. Nažalost, nisu podržane na način koji im je bio potreban kako bi njihove rane u potpunosti zacijelile.
Žrtve u Bosni i Hercegovini zapravo i dalje nisu u stanju ostvariti svoje pravo na pravnu zaštitu za štetu koju su pretrpjele tokom rata. Nedostatak smislenog napretka u vezi s pravima žrtava desetljećima nakon rata, u kombinaciji sa sve većim prisustvom govora mržnje, napadima na povratnike, historijskim revizionizmom i veličanjem ratnih zločinaca, situacija je koja može predstavljati sve veću sigurnosnu prijetnju, a koju pogoršavaju sve veće frustracije žrtava i njihovih porodica. Jednostavno postoji previše žrtava i porodica da bi bile ignorirane.
Poznati traumatolozi poput dr. Yaela Danielija naglašavaju da istraživanja koja obuhvataju različite generacije dosljedno pokazuju da su i proces pravne zaštite i postizanje pravde ključni za oporavak – ne samo za pojedinačne žrtve već i za njihove porodice, društva i nacije.[32] U tom kontekstu, Danieli ističe reparativnu pravdu kao važan alat kako bi naredne generacije uspjele „prekinuti krug međugeneracijskog prenošenja mržnje, bijesa, osvete i krivice“.[33] Ona smatra da „nekažnjivost može doprinijeti gubitku poštovanja za zakon i vlast, kao i naknadnom povećanju kriminala“, te navodi primjer Hitlerovog pokušaja da istrijebi Jevreje „ohrabren ravnodušnošću svijeta prema armenskom genocidu“.[34]
Ne postoji „magični let“ ka pomirenju i održivom miru. Proces istinskog pomirenja također mora imati i političku i institucijsku dimenziju kojom se uzimaju u obzir sistemski i tekući faktori koji doprinose retraumatizaciji pojedinaca i grupa.
Kako bi došlo do izgradnje mira koji donosi promjene, moramo, kao što Danieli pravilno prepoznaje, ozdraviti sociopolitički kontekst kako bismo omogućili puno pojedinačno ozdravljenje, kao i podržali ozdravljenje pojedinaca u cilju promjene njihovog sociopolitičkog okruženja.[35] Reparativna pravda, kao ključni stup tranzicijske pravde, od najvećeg je značaja za takav proces oporavka i prekidanje ciklusa nasilja.
Učinkovit način za adekvatno rješavanje spomenutog sociopolitičkog konteksta je usvajanje sveobuhvatnog strateškog pristupa tranzicijskoj pravdi – pristupa koji prepoznaje da se oporavak, pravda i mir moraju graditi, a ne pretpostaviti.
Garancije neponavljanja zločina
Dok „traženje istine, krivična pravda i reparacije imaju preventivan učinak“, „četvrti stup tranzicijske pravde – garancije neponavljanja zločina – suštinski je fokusiran na budućnost i odnosi se na temeljnu funkciju, odnosno prevenciju, a ne određenu mjeru“.[36] Obuhvata različite mjere, uz uobičajeni fokus na institucijskim reformama. To može uključivati reforme sigurnosnog sektora povećanjem interne odgovornosti i promoviranjem učinkovitog nadzora civila, kao i razoružanje, demobilizaciju i reintegraciju, kao i provjeru u cilju uklanjanja počinitelja iz sektora.[37] Garancije neponavljanja zločina nadalje mogu uključivati ciljane korake u oblasti ustavne i pravne reforme, uključujući i one kojima se osigurava usklađenost zakonodavstva u vanrednim situacijama i sigurnosnog zakonodavstva s ljudskim pravima, pravosudnu reformu u cilju povećanja nezavisnosti pravosuđa i uspostavljanje nezavisnih institucija i ombudsmena za ljudska prava.[38]
Pored navedenih institucijskih mjera, prevencija također zahtijeva poduzimanje mjera na nivou društva, uključujući stavljanje van snage zakona kojima se ograničava građanski prostor, poticanje slobodnog okruženja u kojem civilno društvo može vršiti zagovaranje i umrežavati se, pored promoviranja zakona i politika usmjerenih protiv diskriminacije, provedbu programa pravnog osnaživanja, usvajanje politika kojima se štite i promoviraju prava na slobodu izražavanja i udruživanja i njegovanje slobodnog i nezavisnog sektora medija.[39]
Konačno, mjere u oblasti kulture i lične sfere koje za cilj imaju prevenciju mogu uključivati aspekte formalnog i neformalnog obrazovanja, a posebno podučavanje historije (na temelju udžbenika i nastavnih planova i programa koji uzimaju u obzir zloupotrebe iz prošlosti, potiču kritičko razmišljanje iz različitih perspektiva i potvrđuju posvećenost ljudskim pravima), međureligijski dijalog, umjetničke i kulturne inicijative za promoviranje tolerancije i društvene solidarnosti, inicijative memorijalizacije (kako bi se odala počast žrtvama i stvorili uslovi za društvenu debatu i dijalog o uzrocima i posljedicama prošlih zloupotreba i utvrđivanje odgovornosti) i vođenje i otvaranje arhiva.[40]
Zaključna razmatranja
Tranzicijska pravda ne smije biti dio naknadnih razmišljanja u okviru mirovnih i sigurnosnih procesa, već ključna osnova za ponovnu izgradnju povjerenja, sprečavanje budućeg nasilja i osiguravanje ne samo postizanja već i održivosti mira.
Odsustvo rata je tek početak dugačkog puta ka stvarnom miru. Puta koji se mora fokusirati na utvrđivanje istine, omogućavanje pristupa pravdi, pružanje reparacija, reformiranje institucija i nuđenje priznatosti.
Upravo tu se primjenjuju mehanizmi tranzicijske pravde. Tranzicijska pravda se prvenstveno odnosi na to kako se zemlje nose s posljedicama masovnog nasilja i zloupotreba ljudskih prava, međutim ako se osmišljava i provodi na holistički način, uz uvažavanje datog konteksta, isto tako može biti alat za demokratizaciju i širu društvenu transformaciju. Tranzicijska pravda se „mora shvatiti kao temelj izgradnje sigurnosti u postkonfliktnim društvima, a države i institucije moraju prihvatiti tranzicijsku pravdu kao sastavni dio svoje sigurnosne strukture“.[41]
U zaključku, ne postoji alternativa ovome – ne možemo izgraditi uslove za sigurnu, mirnu i prosperitetnu budućnost a da se na odgovarajući način ne suočimo sa svojom prošlošću. Osobe posvećene procesima tranzicijske pravde doprinose stvaranju okruženja koje podržava istinu, pravdu, međusobno povjerenje i mir – a time je i sigurnije i otpornije na nasilje i mržnju. U društvima u kojima prošla iskustva nasilja ili narativi vezani za njih nastavljaju oblikovati sadašnjost postoji značajan rizik da bi se takvi narativi mogli iskoristiti za političku mobilizaciju i poticanje novog nasilja. Zbog toga se napori na unapređenju tranzicijske pravde u postkonfliktnim društvima ne smiju ignorirati ili biti na marginama širih društvenih i političkih diskusija, uključujući i sigurnosne aspekte.
Adrijana Hanušić Bećirović je najskorije bila viša pravna savjetnica u organizaciji TRIAL International, nevladinoj organizaciji koja se bori protiv nekažnjivosti za međunarodne zločine i zastupa žrtve ratnih zločina u njihovoj potrazi za pravdom i reparacijom. Od 2019. do 2021. godine bila je članica Savjetodavnog odbora civilnog društva Generalnog sekretara UN-a za prevenciju seksualnog iskorištavanja i zlostavljanja. Od 2016. godine radi kao konsultantica za ljudska prava pri Misiji OSCE-a u Bosni i Hercegovini, a posljednjih deset godina za različite nevladine organizacije u Bosni i Hercegovini i inozemstvu, s fokusom na međunarodne standarde ljudskih prava, tranzicijsku pravdu, prava žena, ustavno pravo i pravo o zabrani diskriminacije. Od 2010. do 2012. godine je radila u advokatskoj kancelariji, a 2012. godine pružila je pravnu ekspertizu Parlamentarnoj skupštini BiH. Od 2012. do 2013. godine je obavljala funkciju pravne ekspertice UNDP-a pri Instituciji ombudsmena za ljudska prava. Diplomirala je pravo na Univerzitetu u Sarajevu te stekla francuski magisterij iz međunarodnog javnog prava na Univerzitetu u Strasbourgu.
[1] Generalna skupština Ujedinjenih nacija, nastavak na stav 143. vezan za ljudsku sigurnost ishoda Svjetskog samita 2005. godine, A/RES/66/290 (10. septembar 2012), stav 3.
[2] Vidjeti, na primjer, Alexander Mayer‑Rieckh, „Dealing with the Past in Security Sector Reform“, SSR Papers (Ženeva: DCAF – Ženevski sektor za upravljanje sigurnosnim sektorom, 2013), https://www.dcaf.ch/dealing-past-security-sector-reform, s. 64.
[3]„ Interrupting the Cycle of Violence: How Pro Peace and Its Local Partners Address the Consequences of Armed Conflict Around the Globe“, Pro Peace, 9. juni 2023, https://www.propeace.de/en/interrupting-cycle-violence.
[4] Generalni sekretar Ujedinjenih nacija, Smjernice generalnog sekretara: Pristup Ujedinjenih nacija tranzicijskoj pravdi, 2023, s. 22.
[5] Ujedinjene nacije, „Vladavina prava i tranzicijska pravda u konfliktnim i postkonfliktnim društvima: izvještaj generalnog sekretara“, dokument Ujedinjenih nacija S/2004/616 (23. august 2004), član 8.
[6] Ibid.
[7] Vidjeti, naprimjer, Izvještaj specijalnog izvjestitelja o promociji istine, pravde, reparacija i garancija neponavljanja zločina iz 2015, koji se posebno bavi garancijama neponavljanja zločina (A/HRC/30/42), stav 32.
[8] Komesarka za ljudska prava Vijeća Evrope, „Suočavanje s prošlošću za bolju budućnost: Put do pravde, mira i društvene kohezije u regiji bivše Jugoslavije“(Tematski dokument, Vijeće Evrope, 2023), s. 13.
[9] Idem.
[10] Alexander Mauz, komentari tokom panel-diskusije „Tranzicijska pravda kao sigurnosna strategija“ koju je organizirala nevladina organizacija Pro Peace u Bosni i Hercegovini, Sarajevska sigurnosna konferencija, Sarajevo, 26. septembar 2025.
[11] Paul Dziatkowiec, komentari tokom panel-diskusije „Tranzicijska pravda kao sigurnosna strategija“, Sarajevska sigurnosna konferencija, Sarajevo, 26. septembar 2025.
[12] Kateryna Busol, „How to End Russia’s War on Ukraine: Safeguarding Europe’s Future, and the Dangers of a False Peace“, Izvještaj instituta Chatham House (London: Kraljevski institut za međunarodna pitanja, 2023), s. 36.
[13] Ibid., s. 38.
[14] Ibid., s. 39.
[15] Rezolucija definira 11. juli kao „Međunarodni dan sjećanja i obilježavanje genocida u Srebrenici iz 1995. i osuđuje svako poricanje tog historijskog događaja i sve radnje kojima se veličaju osobe osuđene za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid od strane međunarodnih sudova. Generalna skupština Ujedinjenih nacija. Dokument Ujedinjenih nacija A/RES/78/282 (23. maj 2024).
[16] Naprimjer, kriza koja je nastala nakon pravosudnih događaja vezanih za činjenicu da je Sud BiH nekadašnjeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika proglasio krivim za nepoštivanje Općeg mirovnog sporazuma. Vidjeti, naprimjer, Ured visokog predstavnika, „68. izvještaj visokog predstavnika za provedbu Mirovnog sporazuma u Bosni i Hercegovini upućen generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija“, oktobar 2025.
[17] U nastojanju da se zaštite od stigmatizacije, političke represije i društvene marginalizacije, porodice su često objašnjavale mlađim generacijama da su njihovi rođaci „nestali“ ili su jednostavno „ubijeni tokom rata“, uz skrivanje činjenice da su se ti članovi porodice bavili politikom ili bili u vojsci, identiteta počinitelja ili političkog konteksta tih smrti.
[18] Generalni sekretar Ujedinjenih nacija, Smjernice generalnog sekretara: Pristup Ujedinjenih nacija tranzicijskoj pravdi, 2023, s. 14.
[19] Ibid.
[20] Ujedinjene nacije, „Izvještaj generalnog sekretara o Akcionom planu za sprečavanje nasilnog ekstremizma“, dokument Ujedinjenih nacija A/70/674 (24. decembar 2015), stav 35.
[21] Ibid., s. 629
[22] Ibid., s. 627
[23] Matthias Wevelsiep, komentari tokom panel-diskusije „Tranzicijska pravda kao sigurnosna strategija“, 26. septembar 2025.
[24] Isidora Graorac, predsjednica Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Republike Srpske, citirana u Adrijana Hanušić Bećirović, „Proces traženja nestalih osoba u BiH: 30 godina poslije – kako dalje?“ (dokument o politikama, BIRN BiH – Detektor, Sarajevo, 2025), s. 36, https://detektor.ba/wp-content/uploads/2025/10/Proces-trazenja-nestalih-osoba-u-BiH-30-godina-poslije-%E2%80%93-kako-dalje_policy-paper_BIRN-BiH.pdf
[25] Generalni sekretar Ujedinjenih nacija, Smjernice generalnog sekretara: Pristup Ujedinjenih nacija tranzicijskoj pravdi, 2023, s. 16.
[26] Aonghus Kelly, komentari tokom panel-diskusije „Tranzicijska pravda kao sigurnosna strategija“, 26. septembar 2025.
[27] Richard Goldstone, „Intervju sa sucem Richardom Goldstoneom’ (1995), 5 „Transnational & Contemporary Problems“,374, 376, citirano u: Yael Danieli, „Massive Trauma and the Healing Role of Reparative Justice“, u Reparations for Victims of Genocide, War Crimes and Crimes against Humanity: Systems in Place and Systems in the Making, priredili: Carla Ferstman, Mariana Goetz i Alan Stephens (Leiden & Boston: Martinus Nijhoff Publishers, 2009), s. 41-42.
[28] Idem.
[29] Ibid., Ujedinjene nacije, „Vladavina prava i tranzicijska pravda u konfliktnim i postkonfliktnim društvima: izvještaj generalnog sekretara“, s. 17, i dokument Ujedinjenih nacija S/2004/616 (23. august 2004), stav 8.
[30] Vidjeti, naprimjer, Adrijana Hanušić Bećirović, „Das Opfer im Zentrum: Rechtliche Unterstützung von Überlebenden in Bosnien‑Herzegowina“, u: RGOW – Recht Gut! / Recht und Gesellschaft in Osteuropa 2024, br. 6, s. 13-15.
[31] Vidjeti, naprimjer, Hamber, Brandon. Transitional Justice, Mental Health and Psychosocial Support: A Study of the Links Between Psychosocial Well‑Being, Reconciliation and the Implementation of Transitional Justice Mechanisms. Belfast: Democratic Dialogue, 2009, s. 8.
[32] Yael Danieli, „Massive Trauma and the Healing Role of Reparative Justice“, u Reparations for Victims of Genocide, War Crimes and Crimes against Humanity: Systems in Place and Systems in the Making, priredili: Carla Ferstman, Mariana Goetz i Alan Stephens (Leiden & Boston: Martinus Nijhoff Publishers, 2009), s. 42.
[33] Idem; Eduard Klain, „Intergenerational Aspects of the Conflict in the Former Yugoslavia“, u International Handbook of Multigenerational Legacies of Trauma, ed. Yael Danieli (New York: Springer, 2012), s. 293.
[34] Yael Danieli, „Massive Trauma and the Healing Role of Reparative Justice“, u Reparations for Victims of Genocide, War Crimes and Crimes against Humanity: Systems in Place and Systems in the Making, priredili: Carla Ferstman, Mariana Goetz i Alan Stephens (Leiden & Boston: Martinus Nijhoff Publishers, 2009), s. 43.
[35] Idem, s. 55.
[36] Ujedinjene nacije, generalni sekretar, Smjernice generalnog sekretara: Pristup Ujedinjenih nacija tranzicijskoj pravdi, 2023, s. 20.
[37] Idem.
[38] Idem.
[39] Idem.
[40] Ibid., s. 20-21.
[41] Mauz, komentari tokom panel-diskusije „”Tranzicijska pravda kao sigurnosna strategija“, 26. septembar 2025.
