MOŽEMO LI GRADITI DRUŠTVO ČIJI ĆE NAS IMUNITET ŠTITITI OD ZLA!?

Voljela bih da kao društvo imamo kapacitet da se iskreno suočimo sa prošlošću, pa da onda rasterećeno otvaramo teme koje će nas zajedno učiniti boljima.

Uhvatila bih sebe često u razmišljanjima koliko je, zaista, društveni kapital imunitet jednog društva. Vraćalo bi me to u srednjoškolske dana kada je uticaj na naše karaktere, pored roditelja i obrazovnog sistema, imao i komšiluk. Kada su se sva važna zbivanja odvijala na mjestima susretanja. Daleko od roditeljskog doma, dijelila sam učenički dom sa stotinama tinejdžera iz različitih dijelova Jugoslavije. Uvjerena sam bila da te naše zaštitničke krugove ništa razbiti neće. Da ratovi mogu sve razoriti, ali da veze među ljudima u Bosni iznad svih su podijela. S tim uvjerenjem krenule smo sestra i ja u izbjeglištvo, van granica BiH, “samo na mjesec dana”, obećali su nam roditelji, dok se rat ne završi. I čekala sam…šest mjeseci da prođe taj mjesec dana, a zatim, vrativši se u Bosnu, još skoro četiri ratne godine, nespretno gradeći svoj vlastiti svijet u kojem će biti što manje boli. Sebično.

Vjerujem da je u prirodi bića da se bori za preživljavanje zanemarujući, nesvjesno, prolamanja oko sebe. Vjerujem da, kada bi nam neko rekao koliko krugova pakla ćemo preživjeti, od života bi se odustalo na početku…a onda nevolje te ponesu da grabiš, da se boriš za sebe i one koje voliš i da tek sa distance pitaš se kako je sve to moguće. I da li je nešto moglo biti drugačije. Manje bolno. Ne samo za tebe, već i za kolektiv.

Protekli rat u mojoj zemlji bio je strahovito krvav. Ne znam ni da li se može bezuslovno voljeti svaki ovaj pedalj, kada je majčinim suzama natopljen.

U Srebrenicu sam došla u oktobru 1995. godine. Sudbinski, pomislim nekada. Kao dio izbjegličke porodice, došli smo u grad, da ostanemo. Valjda je rat pri kraju, pa su ljudi donosili odluke gdje će svijati gnijezda. Moj balon od sapunica satkala je uloga koju sam  tada imala kao majka dječaka od godinu i pol. Bilo je tiho na trenutke. Bez struje. Bez vode. Sa kolonama ljudi koji su pristizali iz različitih dijelova BiH koji nisu više bili pod “srpskom zonom odgovornosti”. Nisam se pitala…ništa. Nije se govorilo o ratu. Bavili smo se sobom, nespretno, bez velikih planova.

Nikada nisam čula o dešavanjima u Srebrenici, o genocidu, dok se, krajem devedesetih, nisu organizovali susreti žena iz Srebrenice, različitih etničkih grupa. Ni riječi. Ni slova. Ni nagovještaja prije toga. Naši susreti postali su žila kucavica majki koje su oplakivale svoju djecu. Počela sam shvatati razmjere zločina, bolno i razarajuće. Iz uloge majke…tada već dvoje djece. Kćerka je rođena u Srebrenici. Odbolovala sam proces suočavanja i prihvatanja istine u kojoj su majkama čupali djecu iz naručja…ili se to odbolovati ne može. Može samo da boli. Do zauvijek.

Sudbinski u Srebrenici, rekoh li?! To je opredjelilo moj izbor da ne biram stranu, već da trasiram put sredinom. Da su moji samo oni koje sam rodila…i to je opet sebično, jer su i oni svoji. Da će mi primarni identiteti biti izvan kolektiva sa kojim ne dijelim vrijednosti, ma kako se on zvao. Da će me to što želim svojoj djeci bezbrižno okruženje, voditi da takvom okruženju doprinosim i zbog drugih.

Ovdje se generacije odgajaju u strahovima, umjesto u nadanjima, pa je lako manipulisati uplašenim masama. Rat je prestao, ali kultura nasilja i dalje dominira. Podjele na “njihove i naše” danas su duboke i grade se neke vrijednosti koje će definisati granice među ljudima. Ratni zločini se prikrivaju. Ratni zločinci pod plaštom su heroja u svojim etničkim sazvježđima. I ko misli drugačije, neće to naglas izgovoriti…jer zašto bi razumu ispred srca prednost trebalo dati, vele. O ljudima koji su rizikovali svoje živote spašavajući druge ne smije se glasno govoriti, jer kažu da nisu glavu sačuvali u ratu da bi je izgubili u miru. To je danas kapital koji bi trebao biti imunitet našeg društva.

Krajem frebruara učestvovala sam u aktivnostima koje su promovisale istraživanje i publikaciju “Nazivanje ratnih zločina pravim imenom”. Bila je to prilika da svako iz svog ugla iznese iskustva i da se osvrnemo na ponašanja kolektiva koji nas okružuju. Na bastione onih koji zločine pravdaju, a zločince slave. I svako u svojim krugovima, transparentno i bez posljedica, kopa po ranama i dubokim traumama porodica čiju bol društvo statistikom naziva. Ako razmišljamo o budućnosti, trebamo biti zabrinuti i duboko svjesni da poricanje zločina vodi ka glorifikaciji zločina i zločinaca, a to dalje daje legitimitet istom tom zlu, predstavljajući otvorenu prijetnju da se može ponoviti u nekim novim oblicima, razmjerama i nesrećama koje će biti naša zajednička odgovornost.

I dvadeset pet godina poslije, pred nama su brojni izazovi. Da se izmaknemo od sebe i da ne čekamo nevolju koja će nas učiniti jačim a sebičnim. Da budemo iskreni. Otvoreni. Spremni da čujemo. Da razumijemo. Da osjećamo…da trajemo zajedno. Neophodno je razgovarati. Prenositi generacijama. Izaći iz sigurne zone i izvan četiri zida biti glasan. Iskren prema sebi. Susojećajan za čovjeka. Posvećen izgradnji društva koje će imunitetom štititi se od zla. U to ime, neupitno je važno da se ratni zločini nazivaju pravim imenom, a da se zločinci kazne, ne umanjujući katastrofu koja je nanesena svakim individualnim gubitkom, čovjekom, a ne brojem.

Valentina Gagić iz Srebrenice, majka sad već odraslih sina i kćerke, predstavnica NVO “Sara-Srebrenica” aktivistkinja u razvoju zajednice i u procesima izgradnje mira.