Između istine i laži

Tranzicijska pravda

Kada čujete ili pročitate pojam „tranzicijska pravda“ pomislite da se odnosi na neki specijalni vid pravde. U stvari, radi se o čitavom skupu aktivnosti koje se provode u društvima u tranziciji, a koje generalno dovode do uspostavljanja pravde i vladavine prava. Ova disciplina svoju svrhu prvenstveno pronalazi u potrebi društava da se suoče sa svojom ratnom prošlošću.

Pravna doktrina upućuje na obaveze države da preduzme sve mjere kako bi zaštitila prava svojih građana. Ukoliko izvrši propust, ima obavezu da preduzme sve potrebne mjere kako bi se saznale činjenice o zločinima, kako bi se svi odgovorni procesuirali i kaznili, kako bi se ostvarilo materijalno i simbolično zadovoljenje žrtava zbog činjenja materijalne ili nematerijalne štete i kako bi se obezbijedile reforme kojima će se spriječiti ponavljanje prošlosti. Upravo iz ovoga proističe sama suština tranzicijske pravde, a to je da su žrtve u fokusu procesa i da je cilj postizanje pravde za žrtve.

Obrnuta primjena mehanizama tranzicione pravde

Pravna doktrina je objasnila kako i na koji način treba primjeniti mehanizme tranzicijske pravde, ali sve sam više stava da je u BiH trenutno na snazi obrnuta primjena mehanizama tranizicione pravde, ako uzmemo u obzir da bi fokus trebao da budu žrtve masovnih kršenja ljudskih prava i ratnih zločina. Šta mislim kada kažem da je na snazi obrnuta primjena mehanizama tranzicione pravde?

Prvi mehanizam tranzicione pravde je krivična pravda, što znači da je država obavezna da utvrdi odgovornost pojedinaca, prvenstveno onih najodgovornijih, za kršenje ljudskih prava u prošlosti i ratne zločine, a čime se dostiže sudska pravda i utvrđuje sudska istina. Znači, država je obavezna da procesuira sve one za koje postoji osnovana sumnja da su naredili ili lično počinili zločine, te da organizuje efikasan i fer sudski postupak. Trenutno kod nas je situacija takva da veliki broj lica koja su osumnjičena ili su pak osuđena za ratni zločin su izbjegli sudski postupak ili izdržavanje presude tako što su napustili granice BiH i žive u susjednim državama. [1]

Nadalje, kazivanje istine i reparacije su mehanizmi koji su prije svega fokusirani na položaj žrtvi. Cilj ova dva mehanizma jeste da utvrđivanje činjenica o događajima u prošlosti na osnovu glasa žrtve, da bi se stvorili istorijsko pamćenje zasnovano na istini, te da se ostvari materijalno i nematerijalno zadovoljenje žrtve. Država je u obavezi da im obezbjedi reparacije zbog patnji kroz koje su prošle, da bi im kao društvo pružilo podršku i umanjilo posljedice zločina i pružili osjećaj pravde. Da li je to tako? Nije. U suštini, država radi sve da oteža položaj žrtvi i njihove zahtjeve za reparaciju. Jedan od takvih primjera je da Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata Republike Srpske ne priznaje žrtve ratnog silovanja kao posebnu kategoriju, pa ove žrtve imaju isti status kao i ostale civilne žrtve rata, te moraju dokazati minimalni procent tjelesnog oštećenja od 60%, iako u slučaju silovanja tjelesno oštećenje nije odgovarajući kriterijum za određivanje njihovog statusa, jer seksualno nasilje ne mora nužno proizvesti tjelesno oštećenje. Brojne su razlike između zakona za ostvarivanje prava žrtva seksualnog nasilja u zakonodavstvu RS i FBiH koje se odnose od mjesta prebivalištva, rokova za podnošenja zahtjeva za ostvarivanja prava, te gubitka prava i statusa žrtve ukoliko ne živite u BiH.

Ovo je samo jedan primjer kako se država odnosi prema žrtvama i ostvarivanju njihovih prava, dok nam je sa druge strane opšte prihvaćeno negiranje ratnih zločina, da nam se škole, ulice i ustanove nazivaju po ratnim zločincima, da je prihvaćeno da se prave javni dočeci ratnih zločinaca, te da nam osuđeni ratni zločinci i kreiraju sadašnjost i budućnost, kao što su kreirali prošlost. Rasprava oko poimanja da li je neko heroj ili zločinac se možemo posmatrati i kao rasprava oko „istinskog“ patriotizma: sa jedne strane imamo patriotizam koji ne želi priznati svoje zločine i obezbjediti sistemsku podršku žrtvama naspram patriotizma koji jedno takvo priznanje i podršku žrtvama smatra neminovnim za suočavanje sa prošlošću i sa samim sobom.

Jom Kippur[2]

Da bi došlo do istinskog suočavanja sa prošlošću i obeštećenja žrtava kako bi se uklonile posljedice zločina i spriječilo činjenje istih u budućnosti, potrebno je da uradimo slijedeće:       “… Sve konačno treba reći sve, nabrojati sve zločine, priznati si i ono čega se najviše stidimo. Svaka dobra stvar iza sebe baca neku sjenu… Ne znam dokle ćemo stići nabrajajući. Ali trebamo to učiniti, trebamo prestati vagati leševe, dokazivati, pravdati, kao da se vrijednost ljudskog života uvrđuje težinom žive vage. Netko treba doći i reći: da, napravili smo to, to i to. Svi to trebaju reći, svi iz ovog balkanskog lonca za koji svi volimo reći da mu ne pripadamo. Sami smo se strpali u divljaštvo. Sami. Zato sami jedni drugima trebamo reći: oprostite. Ali ne zbog političke korektnosti, nego zato što je tako, zato što tako mislimo…“[3]


[1] http://detektor.ba/desetine-osumnjicenih-za-ratne-zlocine-na-slobodi-zbog-nesaradnje/

[2] https://hr.wikipedia.org/wiki/Dan_pomirenja

[3] Ivana Šojat, Jom Kippur, Fraktura, str. 243-244