U dnevnicima RTRS-a, javnog servisa bh. entiteta Republika Srpska emitovanim 20. i 21. februara gledatelji su iscrpno informisani o odlasku ljekarskog tima Univerzitetsko-kliničkog centra Banjaluka na čelu s direktorom Vladom Đajićem u Hag, kako bi utvrdili „zdravstveno stanje i metode liječenja u pritvorskoj jedinici Haškog tribunala generala Ratka Mladića“.

Ko je Ratko Mladić, zašto se nalazi iza rešetaka, novinar RTRS-a Gvozden Šarac nije ni rječju spomenuo. Ili da budemo do kraja precizni: Nije kazao da je Mladić, komandant vojske bosanskih Srba, pred Tribunalom u Hagu pravomoćno na doživotnu kaznu zatvora presuđeni ratni zločinac kome se uz ostala krivična djela na teret stavlja i zločin genocida, počinjen nad najmanje 8327 bošnjačkih muškarca i dječaka u Srebrenici tokom jula 1995. godine.

Hipokratova zakletva ljekare obavezuje da jednako pristupaju liječenju svakog čovjeka. Ali odlazak banjalučkih ljekara, osim te etičke pozadine, javnosti je poslao daleko dublju, političku poruku. Iz razloga jer su nakon pregleda i uvida u medicinsku dokumentaciju samo konstatovali da se Mladiću pruža adekvatan zdravstveni tretman.

Kada smo spomenuli Gvozdena Šarca treba objasniti da je ljekarski tim UKC-a pratila i reporterska ekipa RTRS-a, javnog servisa koji finansiraju svi građani Republike Srpske. Podvlačimo, svi građani, dakle i preživjele žrtve i porodice žrtava Mladićevih zločina. Ali za RTRS, koji je u cijelosti otuđen od građana i njihovih interesa, to ionako nije važno. Otuda smo mogli svjedočiti s koliko je patetike Šarac lamentirao nad Mladićevom sudbinom  da bi jadikovku za „nepravedno osuđenim našim generalom“ zaključio konstatacijom da „koliko god su ljekari profesionalci, teško je suspregnuti emocije kada je u pitanju general Mladić“.¹²

I nije Šarac, govoreći o emocijama, podrazumijevao da su se ljekari zapitali stojeći pred Mladićem kakav je to čovjek, kakva je to psihologija ličnosti, koja je mogla narediti ubijanje preko osam hiljada nenaoružanih ljudi, ratnih zatočenika. I kakav je to navodni general i vojskovođa, koji nije pokazao ni trun oficirske časti i predao se nakon što je protiv njega podignuta međunarodna optužnica za ratne zločine.

Podsjećamo, prva optužnica protiv Mladića podignuta je 24. jula 1995. godine, no neposredno po okončanju rata u BiH i dolaska snaga IFOR-a u našu zemlju napustio je BiH i godinama se u Srbiji pod zaštitom vojnih i sigurnosnih službi te države sklanjao od lica pravde. Slobode je lišen tek 2011. godine kada su srbijanske vlasti procijenile da im je zbog međunarodnog rejtinga bolje da ga predaju Haškom tribunalu.³

No, tokom cijelog rata i poraća u srpskoj javnosti s obje strane Drine Mladić se percipira kao heroj. Otuda ni brojna dokumenta, ni izjave svjedoka, ni gotovo sedam hiljada grobova u Potočarima nisu promijenile tu percepciju, pa se širom Republike Srpske i Srbije i dalje nalaze grafiti s njegovim likom i porukom „heroj, a ne zločinac“.

Za žrtve mladićevih zločina, za njihove članove porodica ni danas, a od konca rata prošlo je 29 godina, nema empatije u srpskoj javnosti, uz tek rijetke izuzetke.

Gvozden Šarac svojim je izvještavanjem stoga samo po ko zna koji put gurnuo prst u oko porodicama žrtava i narugao se javno njihovim osjećajima. Gvozden Šarac personifikacija je srpske politike koja negira genocid, koja negira koncentracione logore za nesrbe, etničko čišćenje koje su počinili pripadnici vojske i policije bosanskih Srba.

Za žrtve, za njihove porodice nikada ih i nije bilo briga. Za njih su i mrtvi i preživjeli nesrbi, posebno oni koji su se nakon okončanja rata vratili u svoje domove, balast za koji i ne kriju koliko im je nepodnošljiv. Otuda i ne čudi što nikada niko od rukovodstva Srpske demokratske stranke, Partije demokratskog progresa, DNS-a, SNSD-a nije došao da se pokloni žrtvama u Potočarima. Kao što nisu nikada obišli ni mezarja u Kozarcu, Hambarinama, Kevljanima, Jakarinoj kosi u okolini Prijedora. I kao što s negodovanjem dočekuju svaki pomen bošnjačkim žrtvama u Višegradu, Zvorniku, na Korićanskim stijenama…

Stoga žrtve srpskih zločina i dalje nemaju spokoja. Umjesto toga svim silama se velika većina srpske javnosti trudi razoriti mir mrtvima. Ubijati ih iznova i iznova i razarati i ono malo spokoja njihovim porodicama.

A i mrtvi i živi zaslužuju taj prijeko potrebni spokoj. Jer toliko godina od okončanja rata, umjesto građenja suživota, umjesto spremnosti na jasno suočavanje s prošlošću, jasno ograđivanje od zločina i zločinaca, „onim drugim“ konstantno se plasira falsifikat povijesti, nastoji se i sebe i druge uvjeriti kako su „svi Srbi Ratko Mladić, Radovan Karadžić i ini presuđeni ratni zločinci“.

Majke, sestre, žene, braća, sinovi žrtava stoga uzalud očekuju bilo kakvo saosjećanje. Uzalud apeluju na moćnike da prekinu s negiranjem počinjenog zla, uzalud i suze i molbe. Nijednu srebreničku majku koja je ostala bez porodice, nijednu prijedorsku majku, oca, ma kako bolesni bili, ma kako teško živjeli nije, a bojimo se i neće nikada obići ljekari iz Republike Srpske. Neće ih obići ni srpski načelnici opština u kojima žive, ni djelatnici centara za socijalni rad. Oni su nevidljivi ili ako im već pomoć treba imaju „svoje u Federaciji BiH pa neka se oni o njima brinu“.

Žrtve je iznevjerilo i državno pravosuđe. Jer od izmjena Krivičnog zakona BiH koje je na kraju svog mandata nametnuo bivši visoki predstavnik Valentin Inzko, a kojim se predviđa sankcionisanje negiranja genocida i veličanje ratnih zločina i zločinaca prošlo je dvije i po godine.⁴

Tužilaštvo BiH po službenoj dužnosti, po ovom zakonu, podiglo je do sada samo jednu optužnicu protiv Vojina Pavlovića iz Bratunca za veličanje Mladića koji je okačio transparent u Bratuncu na putu prema Srebrenici.⁵

Brojne krivične prijave koje su pojedinci i udruženja građana podnijeli, još uvijek,  skupljaju prašinu u tužilačkim ladicama.

Malo je vjerovatno da će nesrpske žrtve koje su preživjele torture zatočeništva u logorima, da će porodice ubijenih dočekati da se među srpskim političarima pojavi neki Willy Brandt i klekne pred ijedno mjesto stradanja i pokloni se žrtvama. Što je još tragičnije jeste da biološki sat preživjelih porodica žrtava neminovno otkucava, a mnogi od njih i dalje tragaju za posmrtnim ostacima svojih sinova, muževa, braće… I ko zna hoće li doživjeti da ih pronađu i pokopaju pa da i jedni i drugi konačno nađu mir.

Gordana Katana, bosanskohercegovačka novinarka i građanska aktivistica. Tokom karijere radila za više bh. i međunarodnih medija. Od dnevnog lista Oslobođenje, IWPR-a, agencije Reuters, VOA, BHT1 i Federalne TV. Trenutno obnaša funkciju izvršne urednice web portala ziviljudi.ba, dopisnica je beogradskog nedjeljnika Novi magazin i na čelu je udruženja građana Radnička solidarnost u BiH. Novinarsku karijeru posvetila je analitičkom izvještavanju o svim ključnim političkim temama poslijeratne BiH, istraživanju ratnih zločina, procesu suočavanja s prošlošću i kulturi sjećanja, feminističkim, radničkim i antifašističkim borbama.

1. Dnevnik 2, RTRS, 20.02.2024. (https://www.rtrs.tv/av/pusti.php?id=119914) ↩︎
2. Dnevnik 2, RTRS, 21.02.2024. (https://www.rtrs.tv/av/pusti.php?id=119941) ↩︎
3. Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove, Ujedinjene nacije, MLADIĆ, Ratko (MICT-13-56), (https://www.irmct.org/bcs/cases/mict-13-56) ↩︎
4. IZMJENE KRIVIČNOG ZAKONA BIH: Kažnjivo negiranje genocida, Paragraf, 26.07.2021. (https://www.paragraf.ba/dnevne-vijesti/26072021/26072021-vijest3.html) ↩︎
5. Klix.ba, Potvrđena optužnica protiv Vojina Pavlovića koji je veličao ratnog zločinca, 30.01.2024. (https://www.klix.ba/vijesti/bih/potvrdjena-optuznica-protiv-vojina-pavlovica-koji-je-velicao-ratnog-zlocinca/240130094) ↩︎