“Nikada ne zapalimo sveću za oca kao za mrtvog”

Paun Živković je u junu 1999. povukao svoju porodicu iz Uroševca u zonu Štrpca u kojoj se Srbi osećaju sigurnijim jer su homogeniji. Porodica se oprašta od dotadašnjeg života i rada u ovom gradu, ostavljajući za sobom kuću sa svim stvarima.

Organizovanjem nove školske godine tog septembra u novoj naseobini, potrebni su dosijei i čitava dokumentacija iz škola koje su mnogobrojni Srbi do pre nekoliko meseci pohađali u Uroševcu. Šestorica direktora i nastavnika je zahtevalo od poljskog KFOR-a da im obezbedi pratnju kako bi preuzeli dokumente iz škola koje su napustili u Uroševcu. Među njima, gospodin Paun Živković, direktor srednje tehničke škole, jedan od dva direktora koji su tog dana otišli u Uroševac, ali se više nikada nisu vratili.

Njegova ćerka, Jasmina, kaže da članovi porodice, iako su svesni da već dvadeset godina ne znaju ništa o njemu, iako u EULEKS-u i UNMIK-u kažu da nijedan od otetih Srba nije preživeo živ, ipak ne smatraju oca za mrtvog, živeći u nekom čudnom, stalno prisutnom, ali teško opisivom osećanju.

Jasmina Živković: Ispovest u prvom licu

Zovem se Jasmina Živković, rođena 26. oktobra 1977. u Prištini, ali sam živela u Uroševcu sa porodicom. Ja sam najstarija sestra, imam još dve mlađe. Moj otac se zvao Paun Živković, a moja majka Božidarka Živković. Živeli smo u Uroševcu gde sam završila osnovnu i srednju školu, matematički smer. 1996. sam upisala Pravni fakultet u Prištini, a do 1999. sve ispite sam polagala na vreme. Bila sam pri završetku fakulteta i u Prištini sam provela tri godine kao studentkinja, ali sam bila primorana da prekinem studije kada je počelo bombardovanje. Do aprila 1999. smo bili u Uroševcu, ali kada je počelo bombardovanje i svi događaji koje donosi rat, više nismo bili sigurni u Uroševcu i došli u selo Gotovuša u opštini Štrpce, jer su moji roditelji poreklom odavde, tj. iz Župe.

U to vreme, pošto većina srpskog stanovništva živi ovde, otac je mislio da ćemo biti donekle sigurniji nego u Uroševcu. U Uroševcu nam je ostala kuća sa svim stvarima u njoj. Otkako smo napustili grad, više nismo mogli da se vratimo i sva sećanja na život su nam ostala tamo. Da budem iskrena, niko od nas nije imao snage da se vrati u Uroševac i ja lično izbegavam Uroševac jer me podseća na neke dobre, ali i gorke trenutke, jer mi je nakon određenog vremena otac kidnapovan u tom gradu, a kasnije i nestao. Od tada ne znam ništa o njemu.

To se dogodilo 28. septembra 1999. godine. Otac je bio direktor srednje tehničke škole u Uroševcu. Bombardovanje je okončano i nažalost svi Srbi su morali da napuste grad 15. juna 1999. jer su im pretili, napadali ih, ubijali. Jednostavno, grad je trebalo očistiti od Srba. Svi raseljeni su zvali oca da pitaju o dokumentima učenika i nastavnika koji su radili u tehničkoj školi kako bi se upisali i nastavili školovanje i rad na mestima u kojima su raseljeni.

KFOR je već bio ušao na Kosovo. Ovde u opštini Štrpce bili su KFOR iz Ukrajine i Poljske pod komandom američkog KFOR-a u Bondstilu. Tada je otac, zajedno sa nekoliko kolegama koji su bili direktori osnovnih škola u Uroševcu, kao i direktorka ekonomske škole u Uroševcu, otišao u KFOR da zatraži da im obezbede pratnju do škola u gradu da preuzmu dokumentaciju učenika i nastavnika sa svim dosijeima, kako bi mogli da nastave život u mestima gde su izbegli. Dugo vremena nisu hteli da ih prate. Jednog jutra, 28. septembra, oko 7:30 – 8:00 – znam da sam ja i moje sestre još spavale – čuli smo sa prozora da je došao jedan čovek i rekao našem ocu: “Paune, sada žele da nas prate i idemo u Uroševac po dokumente”.

Taj koji je došao bio je očev prijatelj, zvao se Milan. Tog dana su otišli u Uroševac u pratnji poljskog KFOR-a: dva vozila i vojnici koji su ih pratili, ali nikada nismo uspeli da saznamo imena vojnika u tim vozilima.

Naravno, američki KFOR je dao dozvolu da dva vozila poljskog KFOR-a sa srpskim civilima odu u Uroševac, jer je komanda tako funkcionisala, to svi znaju. Zajedno sa našim ocem bilo je još pet Srba: Milan Nikolčević, Snežana Živković, koja je došla iz Srbije kao direktorka srednje ekonomske škole, Marko Stojanović, muž tetka Olge, direktor prve osnovne škole … Sada se ne sećam imena ostalih, ali čini mi se da su bile i Brankica i Zorica. Mislim da ih je bilo šest osoba u dva vozila. Otišli su oko 8:00 ili 8:30 ujutro u Uroševac. Mi smo bili kod kuće s majkom i nismo ništa sumnjale jer su otišli sa KFOR-om da preuzmu dokumente. Tada nije bilo mobilnih telefona za komunikaciju i nismo sumnjale da se nešto loše desilo dok nije pao mrak, a otac se nije vratio kući.

Te noći su došla oba vozila. Vreme je bilo verovatno 7:30 ili 8:00. Rekli su da su Paun i Marko nestali. U početku mi i majka nismo znale šta nam govore jer su oni otišli pod njihovom pratnjom. Ja sam imala 19 godina, druga sestra 17, a najmlađa 10 godina. Tako da nismo razumele šta hoće da nam kažu pod tim da “ih nema”. Rekli su nam ovo za samo deset minuta, okrenuli vozila i otišli u svoju bazu na Brezovici. Kasnije smo mi otišli do njih, ali niko od njih nije hteo da razgovara sa nama niti da nam kaže imena vozača koje su ih otpratili u Uroševac, dakle ništa.

Onda nam je Milan Nikolčević, koji je bio sa ocem i čika Markom u vozilu, ispričao čitav događaj. Rekao nam je da su oni prvo otišli u tehničku školu u kojoj je radio otac, preuzeli neke dokumente koje su pronašli, zatim nastavili u ekonomsku školu i tamo su preuzeli dokumente koje su našli, a onda su otišli u prvu osnovnu školu koja je u smeru pijace.

Tamo su stigli oko 12:30-01:00. Škola je bila puna učenika i nastavnika, ušli su u kancelariju gde su bili Agim Rexhepi, Halim Salihu i Fadil Sejdiu, mislim da su po položajima to bili direktor, blagajnik i sekretar škole. Otac i čika Marko su ušli, pozdravili se sa njima jer su se poznavali i od ranije kao kolege, tražili dokumente i oni su im rekli da će im dati sve što nađu. Ali onda je Svetlana, koja je bila sa njima, htela da poseti porodično groblje u Doganovićima čini mi se, i oni su rekli da otac i čika Marko mogu da sačekaju u kancelariji dok im njihove bivše kolege Albanci ne donesu dokumenta, dok su ih oba vozila KFOR-a tamo ostavila i otišla da posete groblje Svetlanine porodice.

Kasnije su ljudi koji su bili u kancelariji rekli da su ušli ljudi u crnim uniformama i pitali zašto se tata i čika Marko nalaze tamo. Izveli su ih i oni iz kancelarije kažu da ne znaju ništa više. Više ne znamo ništa zasigurno; čuli smo samo glasine. KFOR tvrdi da su kontrolisali školu i grad, ali jednostavno niko nije ništa video. Kako je moguća da usred dana, kada je škola bila puna učenika i nastavnika, dakle jednog radnog dana, niko nije ništa video, a dvoje ljudi jednostavno nestalo?

Kada su se vratili čipovi KFOR-a, onih trojica koji su bili u kancelariji, dakle Agim, Halim i Fadil, prvo su im rekli da su otišli da piju čaj, a onda da su im došli neki prijatelji i otišli na kafu, dakle to su nam rekli. Mi nismo bili tamo, ali su nam to rekli. KFOR je dodao da su ih dva vozila poljskog KFOR-a navodno tražila, pokušala da ih pronađu, ali sumnjam da ih nisu ni tražili kako treba, jer oni tamo nisu ni boravili, a ne možete staviti dvoje ljudi u džep i odvesti ih bilo gde a da niko ništa ne vidi; oni nisu mogli toliko da se udalje a da niko ništa ne zna.

Razgovarale smo i sa Svetlanom, ali ona nam naprosto nije ništa rekla. Oni su se toga dana vratili ovde i ona je odmah otišla u Srbiju. Onda se je vratila ovde i rekla da oni nisu bili u džipu s njom, tako da nije znala ništa konkretno.

Kada je otac nestao, odmah smo otišli u Brezu, jer je tamo bio smešten poljski KFOR i želele smo da ih pitamo, saznamo nešto više, ali niko nije hteo da razgovara sa nama. Sutradan smo otišle u UNMIK-ovu policiju i rekle im sve što smo čule i znale. Većina njih nas je uveravala da će ih naći, da će dati sve od sebe itd.

Kasnije smo organizovali barikade na putu Trakovac-Gotovuša, blokirali ga sa prijateljima i članovima porodice kako ne bi prolazila vozila, u nadi da ćemo nekoga podstaći da nešto uradi, pošto u to vreme nismo imali struju po tri meseca jer su uništili stubove, nismo imali ni telefone, nikakve veze sa spoljnim svetom, i nismo bili sigurni da izađemo iz Trakovca u Župu. Prosto, bili smo u getu, a i dalje smo u getu jer ako neko ne dođe tebi, ti ne možeš da odeš kod nikoga. Niko od nas se nije usudio da ode u Uroševac jer se isto moglo desiti i nama.

Nakon toga se je u takozvanu potragu uključio i američki KFOR. U to vreme je tu bio pukovnik Majkel Elerbi, koji je često dolazio kući i uveravao nas da su blizu da pronađu oca i čika Marka, da su u Vitini, da su u jednoj zgradi u Uroševcu, da su veoma blizu i to je trajalo šest meseci dok je on bio ovde, a onda mu je istekao mandat, on je otišao je i posle ništa. Povremeno je dolazio neko iz UNMIK-ove policije da nas pita šta je nosio, tražili su nam fotografije i ovo je jedina fotografija koja mij je preostala, koja je i sama kopija, jer smo im dali sve fotografije. Ovo je fotografija iz lične karte. Sve fotografije su ostale u Uroševcu, ali bilo ih je samo nekoliko koje su slučajno ostale, sve ostale smo predali i više nismo imali druge da predamo.

Pokušali smo da razgovaramo i sa nekim Albancima koji su poznavali mog dedu, nekima od starijih, da nam pomognu, ponudili smo našu kuću u Uroševcu za bilo kakvu informaciju, ako neko ima, razgovarali smo sa svakim. Onda smo otišli u Prištinu kod nemačkog komandanta čitavog KFOR-a, Rajnharda, ali on nas je primio veoma kratko i nakon ovog razgovora je pukovnika Michael Elerby udaljen sa slučaja. Onda je došao Kušner u Štrpce, pokušali smo da ga kontaktiramo i jedva smo uspeli da mu damo pismo kako bi nam i on pomogao, kao odgovorno lice za UNMIK, ali smo dobili samo reči, čas da su u Albaniji, da su u “Žitoprometu” u Uroševcu, da su u Vitini, ali ništa konkretno.

Da budem iskrena, još imam osećaj da su živi jer još nismo dobili nikakvu drugačiju informaciju. Ali to je subjektivni osećaj i veoma je teško prihvatiti suprotno, čak i kada znate da je prošlo 20 godina. Moj otac je rođen 26. novembra 1947, što znači da danas, posle 20 godina, da je bio kod kuće, verovatno ne bi bio živ, ali to niko od nas ne kaže. Kada razgovaram sa majkom i sestrama, niko ne može da kaže da on nije živ.

Čak i tokom 2004, kada je došlo do pogroma, najteže je bilo kada smo razmišljale kako da napustimo Kosovo kada još nismo znale šta se dogodilo ocu. Kako da napustimo dok se je on možda nalazio negde, možda je moglo da se desi čudo iako nam većina iz EULEX-a i UNMIK-u kažu da niko od otetih Srba nije živ i da su šanse minimalne, jer nije bilo nijednog slučaja da je makar jedan Srbin spašen. Ko god da je otet, mrtav je i ili je pronađen ili nije pronađen, ali čak i kada nam kažu, mi prosto ne prihvatamo u potpunosti jer nema ničeg opipljivog. Mesec dana pre toga, 21. jula, je nestao i brat mog oca na putu Štrpce-Uroševac. Zajedno sa još dvojicom iz Gotovuše, oni su nestali iz automobila 21. jula, i o tome ne znamo ništa. Dakle, imamo slučaj da nam je nestao stric 21. jula, dok je otac imao hrabrosti da ode u Uroševac zbog dokumenata, misleći da nema zašto da se plaši da će mu se nešto desiti.

Mi Srbi imamo običaj da palimo sveću, za žive i za mrtve. Niko u mojoj porodici nije zapalio sveću za mog oca kao mrtvog, nego živog, a ja čak ni ne znam da opišem kakvo je to osećanje, prosto ne znam kako da ga opišem. Veoma često odlazimo u crkvu i niko nema snage da zapali sveću a da nije za žive, dok je za svaku slavu veoma teško. Imam dvoje dece, moja druga sestra takođe ima dvoje, mlađa sestra ima sina i sve to nas podseća i vrlo nam je teško.

Sećam se oca kao veoma poštenog čoveka, što je i u to vreme, a i danas pogrešno. Bio je izuzetno pošten, marljiv i poštovan, kako od Srba tako i od Albanaca. Ako poznajete jednog od njegovih vršnjaka iz Uroševca, posebno iz obrazovanja, možete ih slobodno pitati i dobićete isti odgovor. Isto kao i od naših

bivših komšija u Uroševcu. Pomagao je kad god je mogao kome je god bilo potrebno i nikada se nije hvalio niti govorio o tome, ali samo kada i ga neko video i zahvalio mu se, tada bi shvatili koliko je ljudi pomogao.

Sećam se mnogih trenutaka s njim. Sećanja su veoma živa iako je prošlo 20 godina. Sećam se kada sam išla u školu, njegovu pomoć oko domaćeg zadatka, jer je moj tata završio biologiju u Prištini i odlično je poznavao biologiju i fiziku, i kad god smo zaostajali sa lekcijama, ona nam je pomogao. Onda je došlo vreme da odem na fakultet i otac je došao da me poseti u studentskim domovima. Kad ponekad ostanem sama kod kuće, čini mi se kao da mu čujem glas. Ili, kad sam na putu, često stanem i okrenem se, onda shvatim da je nemoguće. Ili ponekad u gužvi, kada me neko liči na njega, idem za tom osobom u nadi da je to možda on.

U snu mi ne dolazi, ne znam zašto. Ali jednostavno, vreme stane i 20 godina je kao dva dana. Sve tri sestre smo udate i nijedna nismo pravile svadbu, zbog njega nijedna nismo nosile venčanicu. Jednostavno, ne možete poštovati svoje goste i biti srećni. Slobodno mogu reći da već deset godina niko ne govori konkretnije o mom ocu, ni o stricu, ni o čika Marku jer normalno da očekujemo od EULEKS-a, UNMIK-a, KFOR-a, znamo da ne možemo da uradimo nešto sami i kada EULEKS i KFOR kažu da nemaju podataka, to zvuči neozbiljno i nedostatak poštovanja prema porodicama. I to je nemoguće jer u 21. veku, uz svu tu tehnologiju i sve uređaje koji su na raspolaganju na svetu, oni nam kažu da nemaju podataka. To je nemoguće. Ja, moja porodica i većina porodica nestalih, smo uvereni da te institucije imaju saznanja, ali nažalost mislim da se je tu umešala politika i da ti slučajevi još ostaju nerešeni jer nisu spremni da pokažu odgovornost i iznesu činjenice pred svet. Prvo pred porodicama, a onda i pred svetom.

Moja majka je bila učiteljica, petnaest godina je radila u Starom Kačaniku, a poslednjih godina u Grlici, ali u okviru škole u Uroševcu. Majka je jednostavno oronula, u svakom smislu, fizički i psihički. Ja i moja druga sestra smo htele da zaštitimo majku i najmlađu sestru i išle smo na barikade, u policiju, KFOR i izlazile na ulicu, zaustavljale KFOR da ih pitamo o svemu. Ja i sestra smo išle svuda da dobijemo više informacija. Došle smo do zaključka da je sve poznato i da se ništa nije desilo slučajno.

U Uroševcu, odmah nakon povlačenja srpske vojske i policije i ulaska KFOR-a, ušli su borci OVK-a. Dobro je poznato da je svako imao svoje područje odgovornosti na Kosovu. Oni ljudi koji su bili u kancelariji sa ocem i čika Markom kažu da su tu ušli ljudi sa crnim uniformama, a poznato je da crne uniforme nosili vojnici OVK-a, dok onaj koji je bio odgovoran za područje Uroševca iz redova OVK-a treba da ima saznanja. Ja mu ne znam ime i u to vreme sam bila dete, ali verovatno postoji neko ko zna. Znam da je Uroševac bio područje odgovornosti američkog KFOR-a. Po mom mišljenju, da dođu Amerikanci ovde i da ne budu opremljeni svom tom tehnologijom koju imaju na raspolaganju, ne samo za svoju zonu odgovornosti, već i za celo Kosovo, je nemoguće. To jednostavno nije prihvatljivo.

Dve vlade, u Prištini i Beogradu, ovde ne bi trebalo da mešaju politiku. Nažalost, ja živim ovde na Kosovu i primetila sam da se ova situacija koristi više u političke svrhe nego što nekoga interesuju nestali i uvek se naglašava da neko radi na ovome, iako niko ne radi nešto konkretno. To se odnosi na sve, ne samo na mog oca, već i na sve nestale osobe. Jednostavno, politika je uveliko umešana u ovo i tamo gde se umeša politika mi ćemo ostati da se vrtimo u istom mestu.

Imajući u vidu da je dijalog u Briselu blokiran i nijedan od sporazuma koji su tamo sklopljeni se ne poštuje, sumnjam da će se ovo rešiti u Briselu. Međunarodne organizacije, vojne i civilne, nalaze se širom Kosova i od početka su vršile pritisak na nadležne da nešto preduzmu. Trebaju da izvrše veći pritisak jer otkrivanjem istine o nestalim osobama u prvi plan izlaze imena odgovornih ljudi. Odgovorni moraju da budu kažnjeni za ono što su učinili.

Sada, koliko su svi spremni da prihvate ono što se desilo ne znam, iskreno sumnjam da još postoji spremnost, ali se još uvek nadam. Sigurna sam da KFOR ima podatke jer su oni ušli u junu 1999, dok se

ovo desilo u septembru. U to vreme je bio i UNMIK i za mene je jednostavno neverovatno, jer ako nema podataka, onda za mene to nisu organizacije. Međutim, moja sumnja je da nijedna međunarodna organizacija nema taj uticaj, možda postoji neko sa većim uticajem na Kosovu i šire, a to su Amerikanci i to je bila oblast odgovornosti američkog KFOR-a. Uroševac, Štrpce i Gnjilane su i dalje, ne verujem da se je to promenilo.

Veoma je teško kada imate nekog takvog u porodici, to je veliki balast, ne možete da uradite ništa. To se odnosi na sve, Srbe, Albance, Rome. Na sve. Prošlo je 20 godina i veoma je teško osećanje da se ovo koristiti u političke svrhe, za dobijanje političkih poena i često za materijalnu korist od različitih organizacija. A u stvari, niko ne mari o ovome. Možda je to u prirodi čoveka, ne znam, ali niko ne može da razume osim drugih porodica koje imaju nestale. Najvažnije je da ne okrivljavamo jedni druge jer nisu svi Srbi krivi za nešto što se je nekome desilo niti su svi Albanci krivi za ono što se desilo mom ocu, ali onaj koji je kriv treba da bude poznat po imenu i prezimenu. Znam da je teško otvoriti se jedni prema drugima, ali moramo pokušati pronaći istinu zajedno.

Opet kažem – svesna sam da je ovo začaran krug, jednostavno nema informacija, jer ti ljudi nisu mogli da nestanu, ali jednostavno nema informacija gde su odvedeni, da li su držani negde ili su odmah ubijeni, ako jesu, gde su ubijeni. Oni moraju biti ovde jer Kosovo nije veliko, ali ljudi su još uvek zatvoreni. Kada će biti spremni da se otvore, ne znam. Bojim se da se verovatno nikada neće otvoriti, ali će onda biti još teže. Ne verujem u bajke i ne verujem da se stvari mogu promeniti preko noći. Znam da nije lako, ali moj otac i čika Marko su nestali i centru grada usred dana. Učenici, nastavnici i njih troje koji su bili s njima, nemoguće je da nisu videli ništa, jednostavno je nemoguće.

Mi kao porodica se svi nalazimo ovde, u Štrpcu. Sve tri sestre smo udate. Majka živi sa mlađom sestrom. Nekako se snalazimo. Ja sam poslanica u Skupštini Kosova, druga sestra ne radi, radi joj samo muž, dok najmlađa radi u jednoj privatnoj kompaniji gde prevodi sa engleskog na srpski jezik. Živi smo i zdravi i ne žalimo se u tom aspektu, ali sećanje na oca na svaku novu godinu, svaki praznik, svaki rođendan … ne spominjemo ga, posebno ga ne spominjemo na te praznike jer ne želimo da plačemo ni da budemo teret za druge. Taj teret nosimo unutar nas i nikada ne želim da bilo koga opterećujem time da neprestano razmišljam o njemu jer samo onaj koji je doživeo se nauči da živi sa ovim i ne zaboravlja, niti ga prolazi, već se nauči da živi ne opterećujući ikoga.

Ponavljam da su porodice zaboravljene od strane institucija i da budem iskrena, kada ste mi poslali zahtev za intervju ste me iznenadili jer niko više ne želi da priča o tome, osim kada postoji nekakva politička ili materijalna korist. Jednostavno, to je tako i kada se porodice sastaju, koliko sam čula, i kod Srba i kod Albanaca, svi imaju istu priču i to je činjenica za koju ne znam da li ćemo moći da je promenimo. Možda možemo pokušati, ali mislim da je ne možemo promeniti.

Ovde u opštini Štrpce ima 13 porodica sa nestalima i svi se poznajemo, to su iste priče, ali kada čujem priče porodica iz drugih delova Kosova, čini se kao da priča samo jedna porodica, bez obzira da li je srpska ili albanska. Kada čujem priče drugih, sve se mogu sažeti u istu stvar, imam utisak da ovo izgleda kao da je planirano, kao da je svima nama poslužena ista priča. Moram da ponovim da nismo nigde mogli da odemo. Samo mali broj ljudi je želeo da dođe kod nas, jer u to vreme niste smeli da izađete iz enklave jer bi verovatno odmah nestali ili bili ubijeni. A nakon 20 godina, razmišljaš da li su imali za cilj da svima nama ispričaju istu priču i na kraju, priča svake porodice je ista. Prošlo je 20 godina, ovo je jako dugo vremena i sada pošto ste došli vi, to mi uliva nadu da će se nešto možda pomaknuti i da će neko reagovati. Uverena sam da veće organizacije znaju, ali da li su spremne da izađu pred nama i pred svetom? Uvek imam tračak nade, pošto što ste vi došli i posle onoga šta ćete pripremiti, verujem da će neko biti spreman da izađe da kaže istinu.

Kada neko dođe posle 10-15 godina i pita vas: “Sećate li se odeće koju je nosio vaš otac tog dana, kako je izgledao?” Nakon toliko vremena, očekujete da vam nešto kaže, a ne da mu tada dajete informacije. Mislim da je to uvredljivo, ne znam kako da ga opišem, to je neka vrsta poniženja i čini da se osećate prazno kada dođe neko od koga očekujete odgovor, a on vas pita: “Šta je nosio tog dana, kako je izgledao i da li imate jednu fotografiju?”, dok si ti dao već koliko puta sve podatke i očekuješ da neko reši stvar. Neko se igra s nama. Verujte mi, poslednji put kada je EULEX zvao porodicu u Gračanicu, bilo je pre 6 ili 7 godina i rečeno nam je da je važno i hitno, pa smo otišli uz nadu da će nam možda reći nešto kad su nas oni pitali “Da nemate možda neku fotografiju?”, “Šta je nosio”, a zatim “hvala” i “do viđenja”.

Sada je vreme za one koji znaju da izađu s istinom jer porodice više ne mogu da čekaju. Sada u Skupštini postoji zakon i naravno da se treba raditi sa istim jer se porodice osećaju izgubljeno, zapostavljene i postoje mnoga pitanja koja treba rešiti, ali nije moguće rešiti ih jer nije predviđeno zakonom. Mislim da još uvek lutamo, nemamo sve da pomognemo članovima porodica. Govori se da su spremni da pruže pomoć, ali se malo toga sprovodi na terenu. Potrebne su nam konkretne radnje.

(Ova priča je deo “Živeti uz sećanje na nestale: Knjiga sećanja sa ispovestima članova porodica nestalih tokom poslednjeg rata na Kosovu” implementiran od strane forumZFD program na Kosovu i Integra, u saradnji sa resursni centar za nestala lica, saveznog ministarstvo za privrednu saradnju i razvoj (BMZ), rockefeller brothers fund i švajcarska ambasada na Kosovu)