No Country for Old Men

Četrnaest godina posle donošenja Zakona o rehabilitaciji iz 2006. verovatno je teško naći nadležni sud u Republici Srbiji koji nije donosio i ne donosi presude u skladu sa istim.[1] Ipak, ovde će posebna pažnja biti posvećena radu Okružnog suda u Šapcu. Pre svega, Okružni sud u Šapcu je bio jedan od najrevnosnijih u usvajanju zahteva za rehabilitaciju bar u prvih nekoliko godina po donošenju Zakona. Interesovanje za rad Okružnog suda u Šapcu, odnosno pre svega sudskih veća kojima je u najvećem broju slučajeva bar u prvim godinama nakon donošenja Zakona o rehabilitaciji iz 2006. predsedavao sudija Gojko Lazarev, leži u činjenici da je isti zajedno sa novinarem Miroljub Mijuškovićem, samo dve godine nakon donošenja Zakona, objavio knjigu Pod maljem ideologije, koja za istraživače ovakvih sudskih praksi predstavlja veoma korisno štivo jer pruža uvid kako u presude koje su donete tokom 2006. i 2007. godine tako i u način na koji autori razumeju istorijski kontekst unutar kog dolazi do izvršenja kazne  nad osobama za koje se traži rehabilitacija. Autori Lazarev i Mijušković primećuju da je „pravna teorija ukazala i na Rezoluciju 1096 o merama za razgradnju bivših komunističkih totalitarnih sistema, koju je donela Parlamentarna skupština Saveta Evrope 27. juna 1996. godine“, dalje naglašavajući da se „prema toj rezoluciji proces razgradnje mora zasnovati na principima demilitarizacije, decentralizacije, privatizacije i debirokratizacije“, kako bi se „pre svega putem prava“ izgradilo „odgovorno društvo, institucije i pojedinci“.  Lazarev i Mijušković razumeju da su upravo ovakva akta otvorila put donošenju zakona o rehabilitaciji ne samo u Republici Srbiji već i u drugim zemljama u kojima je samo nekoliko godina ranije došlo do propasti socijalističkog društvenog poretka i pada komunističkih režima. Upravo su ova rezolucija i slična dokumenta doneta od strane pre svega evropskih institucija poslužila ne samo kao podloga za delegitimisanje „bivših režima“ već i za veoma nepromišljenu a sada i opasnu kriminalizaciju komunističkih režima.

Sudsko veće Okružnog suda u Šapcu kojim je predsedavao sudija Gojko Lazarev donelo je 7. decembra 2006. godine rešenje kojim je usvojen zahtev za rehabilitaciju „pok. Pavla Kurtovića, bivšeg iz Šapca, ul. Karađorđeva broj 39,[2] rođenog 1887. godine, od oca Koste Kurtovića i majke Danice, rođene Piroški“.[3] Pomenutim rešenjem konstatovano je i utvrđeno da je „pok. Pavle Kurtović, dana 27. oktobra 1944. godine, lišen života, u Šapcu, od strane pripadnika Partizanskog pokreta, bez odluke suda i bez sprovedenog postupka, iz ideološko političkih razloga, kao žrtva progona i nasilja, čime je povređeno njegovo pravo na život. Već iz čitanja rešenja i obrazloženja rešenja o rehabilitaciji Pavla Kurtovića može se zaključiti da Sudsko veće sudije Gojka Lazareva skoro da nije imalo uvid u glavne tokove Drugog svetskog rata na onom delu teritorije današnje Republike Srbije koji je ulazio u sastav nemačke okupacione zone u Srbiji kome je pripadao i Šabac. Lišavajući ratne godine konteksta: okupacije, kolaboracije, masovnog terora stanovništva, antifašističke borbe, članovi sudskog veća koje je rehabilitovalo Pavla Kurtovića su se opredelili za, u najmanju ruku, problematično tumačenje istorije Srbije i Šapca u Drugom svetskom ratu koje dolazak komunista na vlast u jesen 1944. vidi isključivo kroz prizmu onoga što se u periodu postojanja socijalističke Jugoslavije zvalo Revolucija a danas se zove Građanski rat.

Da Kurtoviću nije suđeno, sud je dokazao izvodeći više dokaza. Između ostalog, saopštenje Područnog veća Vojnog suda Korpusa vojne oblasti za Zapadnu Srbiju objavljeno u lokalnom listu Glas Podrinja, iz koga se vidi da je navedeno veće sudilo i osudilo na smrt streljanjem, „trajan gubitak časnih prava i konfiskaciju celokupne imovine narodnog neprijatelja Pavla Kurtovića… zato što je 1941. godine, pod svojim punim potpisom podneo prijavu protiv 8 građana Šapca Gestapou nazivajući ih komunistima“ je odbačeno jer je sud zaključio da čoveka koji je streljan 27. oktobra 1944. godine nije mogao osuditi sud koji je počeo sa radom dva meseca kasnije.

Policijski dosije Lazara Petrovića koji se čuva u Fondu Specijalne policije Uprave grada Beograda Istorijskog arhiva Beograda,[4] a koji nije uzet u obzir u procesu razmatranja rehabilitacije, ukazuje na potpuno drugačiju ulogu Pavla Kurtovića u Drugom svetskom ratu. Prvu od dve skupine dokumenata čine dva dokumenta grupisana u okviru fascikle na čijoj naslovnoj strani piše „Kurtović Paul, 14-22. 8. 1958“. Oba dokumenta su nastala posle Drugog svetskog rata avgusta meseca 1958. godine. Prvi dokument predstavlja dopis Odseka državne bezbednosti Sekretarijata za unutrašnje poslove za srez Šabac nastao 14. avgusta 1958. godine kojim se pomenuti odsek interesuje kod Državnog sekretarijata za unutrašnje poslove NR Srbije „da li je u životu, gde je i šta radi Kurtović Paul, apotekar, za vreme rata stanovao u Šapcu, ul. Beogradska br. 39“, za koga nije bilo drugih podataka. Iz istog dokumenta se dalje vidi da je upit prosleđen višoj instanci jer je šabački odsek DB-a u međuvremenu došao u posed kako se navodi „kompromitujućeg materijala iz doba okupacije“. Sedam dana kasnije Državni sekretarijat je odgovorio da je „traženo lice Kurtović Pavle Pavel apotekar iz Šapca, streljan od naše strane 1944. godine prilikom oslobođenja Šapca“. Kompromitujući materijal iz vremena okupacije koji se pominje u dopisu šabačkog DB-a zapravo je deo druge skupine dokumenata koja čini dosije dr Laze Petrovića, koga je kolaboracionistička policija Milana Nedića „uvela“ u evidenciju uz konstataciju da je „sumnjiv kao komunista za Šabac i okolinu“ zajedno sa još šestoricom ljudi: Đurom Ostojićem, Ilijom Rankovićem, Ristom Ukropinom, Petrom Savićem, Selimirom Jevtićem i Žikom Popovićem. Iz dokumentacije koja se nalazi u dosijeu dr Laze Petrovića se vidi da je Specijalnoj policiji Uprave grada Beograda bio dostavljen izveštaj agenta Gestapoa sastavljen dana 16. septembra 1941. godine na osnovu razgovora koji je tih dana obavio sa svojim doušnikom, imenom i prezimenom Paulom Kurtovićem, kod koga je kako navodi „ležao u stanu nekoliko nedelja“ i koji „moli da se poverljivo postupa sa njegovim imenom“. Iz navedenog istorijskog izvora se vidi da je policijski doušnik Pavle Paul Kurtović u septembru mesecu 1941. godine denuncirao  u svom razgovoru sa nemačkim policijskim agentom imenom i prezimenom osmoro svojih sugrađana, i to: dr Lazara Petrovića, dr Đuru Ostojića, Iliju Rankovića, Ristu Ukropinu, Petra Savića, Selimira Jevtića, Žiku Popovića i Jovana Blagojevića. Pored njih u svom iskazu je pomenuo ćerku Jovana Blagojevića, Veru Blagojević.

U razgovoru koji je dao za Blic 7. jula 2016, baš na dan koji se u Srbiji dugo slavio i obeležavao kao Dan ustanka u Drugom svetskom ratu, sudija Gojko Lazarev, koji je rehabilitovao dvojicu žandarma srpske kolaboracionističke policije koje je 7. jula 1941. ubio Žikica Jovanović Španac, iste one policije koja je otvorila dosije dr Lazi Petroviću na osnovu dojave Pavla Kurtovića, izjavio je: „Jedan narodni heroj mi je rekao da je sramota što sam sudija. Nisam reagovao jer je potrebno vreme da se prihvati istina.“[5] Taj narodni heroj, iako je narodnim herojem posthumno proglašena baš povodom Dana ustanka u Srbiji 7. jula 1953. godine, nije bila Vera Blagojević. Danas se Vera Blagojević kao i njena herojska dela nalaze baš tamo gde se nalazi i savest srpskog društva – na marginama naše društvene i političke stvarnosti. Dalje od margine nalaze se samo institucije na kojima počiva sistem. Pitam se – Koliko još?

dr Sanja Petrović Todosijević

naučna saradnica Instituta za noviji istoriju Srbije, Beograd

Cijeli tekst se nalazi na linku.


[1] Pet godina nakon donošenja Zakona o rehabilitaciji, odnosno 2011. godine, donet je dopunjen i izmenjen zakon pod istim imenom.

[2] Za vreme Drugog svetskog rata ulica se zvala Beogradska.

[3] Tekst rešenja kao i obrazloženja presude kojom je rehabilitovan Pavle Kurtović objavljen je u knjizi Pod maljem ideologije; Гојко Лазарев, Мирољуб Мијушковић, Под маљем идеологије, Шабац: Графика Шабац, 2008, 24, 38–42.

[4] Istorijski arhiv Beograda, Uprava Grada Beograda, Specijalna policija IV-46/9-3, k. 286/4 Dosije Petrović Lazara

[5] https://www.blic.rs/vesti/drustvo/kontroverze-sudija-koji-je-rehabilitovao-zandarme-iz-bele-crkve-zikica-spanac-7-jula/31wz97l (posetila 13. novembra 2020)